Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2449/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik VZ, odvetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1789/2021-40 od 19. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1789/2021-40 od 19. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 016-1351/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. srpnja 2005., sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), koja glasi: “…u kunskoj protuvrijednosti … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita …” (toč.I. izreke). Utvrđeno je da je ništetan i dio odredbe članka 3. istog Ugovora o kredutu u sklopljenog između stranaka u kojemu je iskazan način otplate u valuti švicarsski franak (CHF), koja glasi:” … u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…” (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.010,01 EUR/128.161,90 kn sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u točki III. izreke, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.483,82 EUR/35.290,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2024. do isplate (toč. IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa iznosa kredita uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 11. srpnja 2005.sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 124.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti predma srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita i da se kredit obračunava u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

8. Nadalje je utvrđeno da je tuženik sastavio predmetni ugovor, da je kredit odobren radi kupnje stana, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju. Nadalje je utvrđeno da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF i da ugovor o kreditu ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF, niti definirane parametre za promjenu kamatne stope. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta kredita iznosi ukupno 17.010,01 EUR/128.161,90 kn.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO i ujedno obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove. Stoga žalbeni navodi tuženika da sud nije istaknuo niti jedan razlog zbog kojega je zauzeo stav da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, nisu osnovani.

11. Isto tako, neutemeljeni su navodi žalbe da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer suprotno proizlazi iz točke 11. obrazloženja prvostupanjske presude u kojoj sud navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 96. i 97. ZZP/07).

13. Tvrdnje žalitelja da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja ne mogu se prihvatiti, jer su u postupku provedeni svi po strankama predloženi dokazi. Tako iz iskaza tužiteljice i zaposlenice tuženika ZZ, koje je predložio duženik, ne proizlazi osnovanost tuženikovih tvrdnji da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Naime, iz iskaza zaposlenika tuženika proizlazi da nije posebno klijentima tumačio ugovorne odrebe, osobito one o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer u to vrijeme kao bankar niti nije mogao znati i pretpostaviti što će se kasnije dogoditi, niti upozoriti klijente o eventualnim valutnim rizcima. Iskazao je da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, niti o izmjeni istih na inicijativu klineta, već da je bila riječ o tipskim ugovorima u koje su se samo unosili podaci o klijentu. Stoga ne proizlaze tvrdnje žalitelja da je tužiteljica kao potrošač dobila od tuženika potpune obavijesti o povećanom riziku promjene tečaja CHF, niti razumljive i precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njezine financijske obveze.

14. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u CHF, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

15. Neosnovano tuženik smatra da je potraživanje tužiteljice trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, iz razloga što je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće, te nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

16. Osim toga, spornu ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli diktirao je sam tuženik koji ju je sam unio u ugovor, te je stavljanjem te odredbe u ugovor bez pregovaranja ugrozio visoku zaštitu od nepoštenih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Stoga je na tuženiku je da snosi posljedice uključivo i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju, tim više što prisilni propisi o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi moraju imati preventivni i odvraćajući učinak prema trgovcu. Konačno, uračunavanje koje predlaže tuženik imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, koja bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa.

17. Prigovori tuženika da je prilikom izrade nalaza i mišljenje primjenjena pogrešna metodologiju obračuna pozivom na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% nisu osnovani, jer predmet ovoga spora niti nije bilo utvrđivanje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti restitucijski zahtev po toj osnovi.

18. Suprotno navodima žalitelja o prigovoru zastare pravilno je odlučeno. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na valutnu klauzulu od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužiteljica tužbu podnijela 12.3.2021., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, te prigovor zastare nije osnovan.

19. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga suprotna žalbena izlaganja tuženika i tvrdnje da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doci do prekida zastare nisu osnovani.

20. Na žalbene navode tuženika da se tražbine koje su zastarjele zastarjele prije podnošenja kolektivne tužbe ne mogu pravo osnažiti i da su stoga sve tražbine iz prvosutpanjske presude za razdoblje od 7. rujna 2005. do zaključno 17. veljače 2006. zastrajele već i prije podnošenja tužbe radi zaštite kolektivnih interesa, žalitelju valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "… kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, proizlazi zaključak da zastara nije nastupila za potraživanje mjesečnih iznosa koji su plaćeni tuženici u razdoblju od od 7. rujna 2005. do zaključno 17. veljače 2006., kako to pogrešno smatra tuženik. 21. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u obvezi je platiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate. kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom. Nije u pravu žalitelj da mu je pobijanom presudom naložena isplata zateznih kamata tužiteljci od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, jer to ne proizlazi iz izreke navedene presude, niti iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

22. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Prilikom odmjeravanja parničnog troška prvostupanjski sud pravilno je primijenio Tbr. 52./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o troškovima postupka na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je prvostupanjska presuda donesena 12.4.2024., dakle u vrijeme važenja Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 54. Tarife primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR, te toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.

23. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš