Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-678/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku gradonačelniku, a ovaj po punomoćnici IZ, dipl. iur., protiv tuženika SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Korljan i partneri u Zadru, punomoćniku Ivi Gregovu, odvjetniku u Zadru, punomoćniku Marku Grzunovu, odvjetniku u Zadru i punomoćniku Jadranku Črnku, odvjetniku u Zagrebu, Petrova 27, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-466/10 od 22. rujna 2014., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja AB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-466/10 od 22. rujna 2014. u dijelu pod toč. II. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-466/10 od 22. rujna 2014. u dijelu pod toč. I. i III. izreke i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja AB, koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetan Aneks kupoprodajnom ugovoru od 12. studenog 2002. godine zaključen između BC, [obrt] i YX iz [adresa], ovjeren od Javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba, broj:OV-1572/2003 od 04. veljače 2003. godine.

2.Nalaže se tužitelju AB da tuženiku SZ naknadi parnični trošak u iznosu od 7.774,97 EUR, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika SZ za naknadom troška na ime sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I. Utvrđuje se da je ništetan Aneks kupoprodajnom ugovoru od 12. studenog 2002. godine zaključen između BC, [adresa] i YX iz [adresa], ovjeren od Javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba, broj:OV-1572/2003 od 04. veljače 2003. godine.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi.

"Utvrđuje se da je AB vlasnik dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi javna površina – prolaz ispod zgrade u općoj upotrebi, upisana u z.k. -ulošku [broj ZK uloška], [broj poduloška]., označena na skici sudskog očevida izrađenog od stalnog sudskog vještaka za geodeziju Frane Vlatkovića, slovima (A-B-C-D-E-F-G-H-A) u površini od 148 m2 pa je tuženik dužan trpjeti da se u zemljišnoj knjizi briše uknjižba prava vlasništva tuženika te trpjeti upis uknjižbe prava vlasništva u korist tužitelja za cijelo na označenoj nekretnini, po pravomoćnosti presude.

Dužan je tuženik predati tužitelju u posjed nekretninu iz točke II. ove presude u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe".

III. Svaka strana snosi svoj parnični trošak.«

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Odbacuje se tužba tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje da je uknjižba vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršena po Općinskom sudu u Zadru pod posl. br.: Z-4508/03 na ime tuženika nevaljala.“

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II. i III. izreke i rješenja žalbu je izjavio tužitelj pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu i rješenje preinače na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja i tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno s troškom pristojbe na žalbu, podredno da istu presudu i rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je kao dokaz prava vlasništva dostavio odluku o korištenju javnih površina koje je donijelo gradsko vijeće tužitelja gdje je u čl. 2. utvrđeno što se smatra javnom površinom, a odlukom o komunalnom redu Gradskog vijeća Grada Zadra broj 3/2008 u čl. 2. toč. 1. također je definiran pojam javne površine "javni prolaz kroz zgrade i između zgrada". Svi dokazi koji prileže u spisu dokazuju da su stolovi, stolice, drveni vanjski šank, dvije reklame za restoran i pitari za cvijeće postavljeni tek otvaranjem restorana, a da nikada do tada predmetna površina – trijem nije bila u posjedu tuženika, niti njegovih prednika već javni prolaz, a što proizlazi i iz Izvatka iz nacrta narodnog odbora Općine Zadar, Odbora za izdavanje građevinske dozvole od 16. listopada 1962. gdje je predmet spora označen kao trijem. Niti jednim dokumentom nije dokazano da bi predmetna površina bila u vlasništvu Vajda trgovine d.d., jer ne postoji ugovor o kupoprodaji trijema, a da je predmetna površina uvijek bila nezatvoreni trijem/prolaz ispod zgrade dokazuju i saslušani svjedoci, ujedno stanari zgrade od izgradnje iste, kojima sud neosnovano nije poklonio vjeru. Upravo konstatacija iz obrazloženja presude u odnosu na moguće vlasništvo je kontradiktorna dokazima i pravnim osnovama na temelju kojih se može steći pravo vlasništva na nekretninama. Ističe da iako Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nije definiram pojam javne površine da je isti definiran Zakonom o prostornom uređenju i gradnji u odredbi čl. 2. st. 1. toč. 19. Kao primjer da se tužitelj već na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi uknjižio kao etažni vlasnik za natkriti javni trijem i prolaz ispod zgrade u prizemlju u zemljišnim knjigama dostavljen je kao dokaz i zemljišnoknjižni izvadak za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Zadru, a na koji dokaz se sud prvog stupnja u obrazloženju nije niti osvrnuo.

4. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Korljan & Partneri d.o.o. pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naknadi parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe da odredbe tada važećeg Stečajnog zakona, na koje se poziva prvostupanjski sud, ne propisuju posljedice prekoračenja ovlasti stečajnog upravitelja u zastupanju, kao niti posljedice zbog neurednog ili nesavjesnog zastupanja, a ne pridržavanje tih zakonskih odredbi od strane zakonskog zastupnika ne može nikada i nikako povlačiti ništetnost ugovora kojeg je stečajni dužnik zaključio s trećim osobama. Zakon štiti poštenog stjecatelja, tj. drugu ugovornu stranu koja nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlasti zastupnika. U konkretnom slučaju tuženik je u dobroj vjeri zaključio kupoprodajni ugovor i aneks istog, a sklapanje tih pravnih poslova su odobrila tijela stečajnog postupka te tuženik nije znao niti je imao razloga posumnjati da zakonski zastupnik prodavatelja postupa savjesno ili nesavjesno. Zbog ovakvih situacija čl. 103. st. 2. Zakona o obveznim odnosima da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo određeno, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Tužitelj je bio jedan od stečajnih vjerovnika Vajde d.o.o. u stečaju i sudjelovao je kao stečajno tijelo u stečajnom postupku i kao takav znao je što stečajni upravitelj prodaje i za koju cijenu, te je bio suglasan s prodajom. Tuženik je, s druge strane, dokazao da je tijelima stečajnog postupka bio predočen geodetski snimak postojećeg stanja, da je nekretnina kupljena s klauzulom "kupljeno-viđeno" i da mu je stečajni upravitelj pokazao trijem kao sastavni dio predmeta kupoprodaje. Popis nekretnina koje čine stečajnu masu dužnika sastavljen je uvidom u dokumentaciju Hrvatskog fonda za privatizaciju koji je 15. veljače 1993. potvrdio procjenu vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe ... za poslovni prostor od 324 m2 koji se sastoji od poslovnog prostora (166,22 m2) i izložbenog prostora (157,78 m2). Pogrešno je sud prvog stupnja zaključio da predmet spora nije bio dijelom stečajne mase iz razloga jer njegova prodaja nije oglašena. Javni poziv za dostavu ponuda za kupnju nekretnina u slučaju prodaje neposrednom pogodbom nije zakonska obveza. Sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije ni utvrdio da bi stečajni upravitelj prekoračio svoje ovlasti u zastupanju, već da zastupanje nije obavljao savjesno, što nije predmet ovog spora. Sve kada bi i postojala nesavjesnost stečajnog upravitelja u sklapanju Aneksa tada bi takva nesavjesnost mogla biti samo razlogom za pobijanje dužnikovih pravnih radnji izvan stečaja, a ne razlogom za utvrđenje ništetnosti. Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odlučio o troškovima postupka, jer nije vodio računa o činjenici da je tužitelj preinačio tužbu tek podneskom od 5. studenoga 2011., pa su se sve radnje koje je tuženik poduzeo do 4. prosinca 2013. kada je sud dopustio preinaku odnosile na raspravljanje o vlasničkopravnim zahtjevima, a u kojem dijelu je tuženik uspio u cijelosti u sporu. Također, ne smije se zanemariti niti kvantitativan uspjeh tuženika, jer je tužitelj uspio samo s jednim zahtjevom od postavljena tri zahtjeva.

4.1. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik i po punomoćniku Ivi Gregovu pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbaci tužba tužitelja te ga se obveže tuženiku naknaditi parnični trošak, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako u predmetnoj parnici nisu postojali procesni uvjeti da se meritorno raspravlja i donosi presuda po zahtjevu na utvrđenje ništetnosti predmetno Aneksa, iz razloga što tužba na pasivnoj strani nije obuhvatila sve subjekte pravnog posla čije utvrđenje ništetnosti se zahtjeva, pa umjesto da je prvostupanjski sud odbacio tužbu u tom dijelu, on je dopustio preinaku, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Ukazuje na kontradiktornost i apsurdnost tužiteljevog zahtjeva kojim sugerira da je sporni prostor javna površina, dakle, u nevlasničkom režimu, a paralelno u istom zahtjevu sugerira da je on vlasnik te javne površine. Tužitelj bi samo u slučaju u kojem se spornom prostoru daje status javne površine imao aktivnu legitimaciju, odnosno pravni interes voditi parnicu radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Aneksa, u protivnom tužitelj nema i ne može imati takav interes. Sud prvog stupnja ispravno je zaključio da sporni prostor nije i ne može biti javna površina, čime je tužitelju "izbijen" pravni interes, koji se izričito traži odredbom čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku i procesna je pretpostavka za dopuštenost suđenja. Smatra da nakon zaključenja stečajnog postupka nad ... Zagreb nitko, a pogotovo vjerovnici koji su imali učešće u tom postupku (a među njima je i tužitelj) više nema mogućnost ukazivati na navodnu nezakonitost tog, davno okončanog postupka. Čak i ukoliko bi u stečajnom postupku i bili učinjeni kakvi propusti, njih nije ovlašten sada detektirati i ispravljati općinski sud. Samoinicijativnim utvrđenjem ništetnosti spornog Aneksa i to iz razloga navodne nezakonitosti stečajnog postupka, sud prvog stupnja je prekoračio svoje ovlasti, jer je sudio o pitanjima za koje nije nadležan i o kojima je već odlučeno pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. Zakona o parničnom postupku. Ujedno je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istoga Zakona, budući da je izreka presude u toč. I. u suprotnosti s razlozima presude.

4.2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik i po punomoćniku Marku Grzunovu pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan (ili odbaci tužba) I obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja donošenjem presude u pobijanom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a posebno što je pobijanom presudom utvrđeno da je sporni Aneks ništetan u cijelosti, a iz obrazloženja je razvidno da prvostupanjski sud smatra nezakonitim postupanje stečajnog upravitelja samo u dijelu kupoprodaje koji se odnosi na vanjski, izložbeni prostor. Nadalje, ističe kako je netočan i suprotan provedenim dokazima zaključak suda prvog stupnja da izložbeni prostor nije bio predmet prodaje. Geodetski elaborat iz rujna 2009. je ključan dokaz koji potvrđuje iskaze stečajnog upravitelja i tuženika, jer je isti izrađen prije objave oglasa za prikupljanje ponuda za kupnju imovine društva ..., a koja činjenica potvrđuje navode tuženika da je prije davanja ponude u uredu stečajnog upravitelja pregledao dokumentaciju i geodetski elaborat te je nedvojbeno znao što je predmet prodaje i postupao je u dobroj vjeri. Ističe da je točno da tekst objavljenog novinskog oglasa i samog kupoprodajnog ugovora nije posve precizno opisao predmet prodaje, međutim, to je posljedica nepotpune vlasničke dokumentacije odnosno činjenice da se radi o izvanknjižnom vlasništvu i da su se u to vrijeme još uvijek pribavljale potvrde i očitovanja nadležnih tijela. Tužitelj nije predlagao dokaze na okolnosti saznanja skupštine vjerovnika ili stečajnog suca o detaljima predmetne kupoprodaje, dapače tužitelj je u tužbi isticao potpuno druge razloge ništetnosti od onih koje je sud utvrdio u pobijanoj presudi. Pogrešno se utvrđuje da je iskaz svjedoka EZ neiskren, neuvjerljiv, u suprotnosti s odredbama Stečajnog zakona i prilagođen potrebama tuženika, kao i da je jedini razlog da se geodetski snimak iz rujna 2022. ne spomene u kupoprodajnom ugovoru namjera izigravanja skupštine vjerovnika, te u tom pravcu takva svoja utvrđenja sud prvog stupnja ne obrazlaže. Nesporno je da predmetnim pravnim poslom vjerovnici nisu oštećeni, već naprotiv, ostvarena je i znatno viša kupoprodajna cijena od očekivane. Pogrešan je i zaključak suda prvog stupnja da je bez pravnog značaja činjenice da su državna tijela Republike Hrvatske dala sve potrebne suglasnosti za uknjižbu tuženika u zemljišnu knjigu na cijelu površinu. Odbijanjem tužbenog zahtjeva pod toč. II. kojim se traži utvrđenje prava vlasništva tužitelj istovremeno gubi pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetnog Aneksa. Nadalje, sud prvog stupnja niti jednom riječju ne obrazlaže na koji način ili u kojem dijelu je pojedina zakonska odredba Stečajnog zakona na koje se poziva pogrešna, a da bi to utjecalo na zakonitost predmetnog pravnog posla.

5. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik je osporio žalbene navode ističući kako u odnosu na toč. II. izreke sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer je obrazloženje presude jasno, cjelovito i u skladu s rezultatima dokaznog postupka. U postupku je pravilno utvrđeno da je predmet spora sastavni dio terase koja je ograđena i koju u posjedu drži tuženik, a ulica se nalazi na sjeveroistočnoj strani, dok se s južne strane terase nalazi nogostup koji prati javnu cestu, pa se stoga promet ne odvija ispod spornog trijema. Odluke tužitelja o korištenju javnih površina ili komunalnom redu nisu osnov stjecanja prava vlasništva, kao ni rješenje upravnog suda i postupka u kojem tuženik nije sudjelovao niti se radilo o istom predmetu spora. Tuženik je upisani zemljišnoknjižni vlasnik, pa je tužitelj taj koji je morao oboriti zakonsku predmnjevu o istinitosti i potpunosti zemljišnoknjižnog stanja. Kraj činjenice da predmetna nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu kao dobro u općoj uporabi niti je ikada bilo upisano kao takvo da se faktično ne koristi kao dobro u općoj uporabi, da je tuženik upisani zemljišnoknjižni vlasnik, da je zemljište procijenjeno u pretvorbenom elaboratu, kao temeljni kapital tuženikovog prednika, te da je tuženik isto kupio u stečajnom postupku, to da se ukazuje promašenim žalbena teza kako tuženik niti jednim dokumentom nije dokazao da bi predmetna površina bila u vlasništvu društva ... Rješenjem Skupštine Općine Zadar 26. studenoga 1964. dozvoljena je uknjižba prava korištenja zgrade s dvorištem i garažama sagrađenim na čest. zem. [katastarska čestica] u korist GP Jadran, koje je ugovorom od 29. prosinca 1962. to knjižno pravo prenio na SFRJ-DSNO, a u trenutku podnošenja prijedloga za upis tuženikovog vlasništva već je egzistirao upis Republike Hrvatske u zemljišnoj knjizi. Društveno poduzeće ..., a na koje je preneseno pravo korištenja spornog poslovnog prostora sa prednika društvenog poduzeća ..., jer u postupku pretvorbe steklo vlasništvo temeljem Zakona o pretvorbi, jer je ista procijenjena u društveni kapital tog trgovačkog društva (rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 6. lipnja 2003.). Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke, a tuženiku naknaditi trošak sastava odgovora na žalbu, koji popisuje.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, dok su žalbe tuženika osnovane.

7. Prvenstveno je za istaći da je sud prvog stupnja svojom presudom donesenom pod poslovnim brojem P-466/10 od 22. rujna 2014. utvrdio ništetnim Aneks kupoprodajnog ugovora od 12. studenog 2022. zaključen između Vajda trgovina d.d. u stečaju i prednika tuženika, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi vlasnikom dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi javna površina – prolaz ispod zgrade u općoj upotrebi, na skici vještaka označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A u površini od 148 m2, uz upis vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi, te odbio zahtjev tužitelja za predajom u posjed iste nekretnine, dok je odbacio tužbu tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje da je uknjižba vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršena pod poslovnim brojem Z-4508/03 na ime tuženika nevaljala.

7.1. Ovaj drugostupanjski sud svojom odlukom donesenom pod poslovnim brojem Gž- 3450/14 od 15. siječnja 2018. preinačio je presudu suda prvog stupnja te utvrdio ništetnim Aneks ugovora od 12. studenog 2002. u odnosu na dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] označen na skici sudskog očevida slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A, utvrdio da je tužitelj vlasnik tog dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi javna površina – prolaz ispod zgrade u općoj uporabi, te naložio tuženiku da tužitelju taj dio nekretnine preda u posjed, dok je odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenog Aneksa u odnosu na poslovni prostor u prizemlju zgrade površine 166,22 m2, a potvrdio rješenje suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužba odbačena.

7.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o reviziji tuženika, svojim rješenjem donesenim pod poslovnim brojem Rev-1169/2018-2 od 11. listopada 2023. prihvatio je reviziju tuženika, ukinuo presudu ovog drugostupanjskog suda i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje, zbog počinjenih bitnih povreda odredaba čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), kao i čl. 354. st. 2. toč. 11. istoga Zakona, uz uputu da ocijeni sve žalbene navode i dokaze koji su tijekom postupka pred sudom prvog stupnja provedeni.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 70/19 – dalje ZPP/19), budući da je naknadno postavljenim tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništavosti, u odnosu na koji je prvostupanjski sud svojim rješenjem od 16. prosinca 2013. pravilno dopustio preinaku, tužitelj samo deklarirao svoje tvrdnje iznesene već u povjesnici tužbe.

9. Tuženik u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP smatrajući kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da je tužitelj predmetnom tužbom tražio da se utvrdi vlasnikom spornog dijela predmetne nekretnine, što mu daje i pravni interes na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovora predmet kojega je ista ta nekretnina.

10. Pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, budući da takvu povredu sud čini ako je odlučio o zahtjevu o kojemu već teče parnica ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, što u konkretnome nije slučaj, budući da o tužbenom zahtjevu koji je predmet spora, trgovački sud nije odlučivao.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

12. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

13. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Aneks kupoprodajnom ugovoru od 12. studenoga 2002. zaključen između BC i prednika tuženika, budući da je predmet Aneksa javna površina koja ne može biti predmetom prodaje, jer predstavlja prolaz u općoj upotrebi građana, a i nema dokaza da je prodaju odobrio sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, koji je provodio stečajni postupak.

13.1. Predmet spora u ovoj fazi postupka je i zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi javna površina – prolaz ispod zgrade u općoj upotrebi, označen na skici sudskog očevida slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A u površini od 148 m2, koje vlasništvo je stekao po samom zakonu jer se radi o javnoj površini kojom gospodari tužitelj, pa je tuženik dužan trpjeti da se briše uknjižba prava vlasništva sa njegovog imena i izvrši uknjižba prava vlasništva u korist tužitelja, kao i zahtjev da se naloži tuženiku predati mu istu nekretninu u posjed.

14. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tuženik u okviru stečajnog postupka koji se nad BC vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem St-649/02 kupoprodajnim ugovorom od 12. studenoga 2002. kupio poslovni prostor neto korisne površine 166,22 m2, koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na čest. br. 10232/3 k. o. [katastarska općina], a na temelju zaključenog Aneksa tom kupoprodajnom ugovoru od 4. veljače 2003. i izložbeni prostor površine 157,78 m2, koji se nalazi u vanjskom dijelu ispred poslovnog prostora površine 166,22 m2, pa kako navedeni izložbeni prostor nije bio oglašen u javnom glasilu niti je bio predmet prodaje u stečajnom postupku, odnosno isti vjerovnicima nije prezentiran kao dio stečajne mase, to je stečajni upravitelj zaključivši sa prednikom tuženika navedeni Aneks kojim je obuhvatio i sporni izložbeni prostor postupao protivno čl. 25., čl. 145. st. 1., čl. 150. i čl. 158. st. 1. i 2. Stečajnog Zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99 i 129/00; dalje SZ), dakle, sklopljen je u suprotnosti s prisilnim propisima, te je kao takav po odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23), ništav.

15. Prema odredbi čl. 158. st. 1. i 2. SZ nakon izvještajnog ročišta stečajni upravitelj dužan je bez odgode unovčiti imovinu koja ulazi u stečajnu masu, ako to nije u suprotnosti s odlukom vjerovnika, s tim da se prema stavku 2. istog članka prigodom unovčenja dijelova imovine stečajne mase dužan držati odluka vjerovnika i odbora vjerovnika.

16. Odredbom čl. 159. st. 1. i 2. SZ propisana je i dužnost stečajnog upravitelja pribaviti suglasnost odbora vjerovnika za pravne radnje koje su od posebne važnosti za stečajni postupak, koja suglasnost je potrebita osobito ako se, između ostalog, namjerava otuđiti i nekretnina.

17. Člankom 163. st. 1. SZ propisano je da otuđenje imovine dužnika protivno odredbama čl. 159. do 162. istoga Zakona ne utječe na valjanost radnje stečajnoga upravitelja, a prema stavku 2. istog članka pravne radnje koje je stečajni upravitelj poduzeo u ime stečajnoga dužnika mogu se pobijati po općim pravilima za pobijanje pravnih radnji odnosno pravnih poslova.

18. Iz stanja spisa proizlazi kako je dana 11. studenog 2002. u stečajnom postupku nad dužnikom BC održana sjednica povodom raspisivanja oglasa za prikupljanje ponuda za kupnju imovine stečajnog dužnika, a predmet oglašavanja bila je nekretnina – poslovni prostor neto korisne površine 166,22 m2 u [adresa], izgrađen na čest. br. 10232/3 k. o. [katastarska općina], da je najvišu ponudu dao prednik tuženika, koja ponuda je rješenjem stečajnog vijeća prihvaćena te je upućen stečajni upravitelj da sa istim zaključi ugovor o prodaji pod uvjetima navedenim u zapisniku, koji ugovor je zaključen 12. studenog 2002. i u kojem je kao predmet prodaje pod čl. 1. navedena nekretnina na lokaciji [adresa], izgrađena na čest. br. 10232/3 k. o. [katastarska općina], kao izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika, da bi nakon toga dana 4. veljače 2003. bio zaključen Aneks istom ugovoru, kojim se mijenja čl. 1. i kao predmet prodaje označava poslovni prostor u prizemlju zgrade površine 166,22 m2 sa površinom izložbenog prostora od 157,78 m2, što ukupno iznosi 324 m2, u stambeno poslovnoj zgradi u [adresa], u [adresa], sagrađenoj i upisanoj na čest. br. 10232/3 k. o. [katastarska općina].

19. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako izložbeni prostor od 157,78 m2, koji se nalazi u vanjskom dijelu zgrade, ispred poslovnog prostora površine 166,22 m2, nije bio oglašen u javnom glasilu niti je bio predmet prodaje u okviru stečajnog postupka, te je stečajni upravitelj zaključenjem Aneksa od 4. veljače u odnosu na izložbeni prostor od 157,78 m2 postupao protivno ranije navedenim odredbama SZ. Međutim, takvo postupanje stečajnog upravitelja kod otuđenja imovine u smislu odredaba čl. 163. SZ ne utječu na valjanost njegove radnje, a pravne radnje koje je poduzeo u ime stečajnog dužnika mogu se pobijati po općim pravilima za pobijanje pravnih radnji, dakle, nisu ništetne.

20. U odnosu na navode tužitelja kako je sporni Aneks ništav, jer je protivan pozitivnim zakonskim propisima, s obzirom da se radi o javnoj površini koja ne može biti predmet prodaje, odnosno da se radi o nekretnini koja je izvan pravnog prometa u smislu čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP), prvenstveno valja reći kako tužitelj time traži utvrđenje ništetnosti i u odnosu na poslovni prostor površine 166,22 m2, koji se nalazi u prizemlju zgrade izgrađene na čest. br. 10232/3 k. o. [katastarska općina], jer je isti također obuhvaćen zaključenim Aneksom, a za koji poslovni prostor je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je bio u vlasništvu trgovine Vajda d.d., te da je bio predmetom prodaje u stečajnom postupku, a što tijekom postupka, a ni sada u žalbi, ne osporava ni sam tužitelj.

21. U odnosu na izložbeni prostor (trijem) površine 157,78 m2, koji se nalazi u vanjskom dijelu ispred poslovnog prostora površine 166,22 m2, tužitelj svoju tvrdnju da je isti prostor javna površina dokazuje Odlukom o komunalnom redu Gradskog vijeća Grada [adresa] broj 3/2008, kojom se javna površina definira kao javni prolaz kroz zgrade i između zgrada i drugi otvoreni prostori između zgrada, a na istome temelji i svoj vlasnički zahtjev u pogledu navedenog izložbenog prostora.

22. Odluka tužitelja o komunalnom redu donesena je u cilju uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu i kao takva u smislu odredbe čl. 114. st. 1. ZVDSP ne može predstavljati temelj stjecanja prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini, kao ni Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04 i 178/04), na temelju kojega je Odluka donesena, a koji određuju načela, način obavljanja i financiranja komunalnog gospodarstva te ostala pitanja glede svrhovitog obavljanja komunalnih djelatnosti.

23. Zakon o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj 76/07 i 38/09) u čl.

2. st. 1. toč. 19. regulira da je površina javne namjene svaka površina čije je korištenje namijenjeno svima i pod jednakim uvjetima (javne ceste, ulice, trgovi, tržnice, igrališta, parkirališta, groblja, parkovne i zelene površine u naselju, rekreacijske površine i sl.).

24. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je sud prvog stupnja, iz rezultata dokaznog postupka ocijenio kako se u konkretnom slučaju ne bi radilo o javnoj površini koja bi se mogla podvesti pod čl. 3. ZVDSP (opće dobro), kao ni o javnom dobru u općoj uporabi, odnosno javnom dobru u javnoj uporabi, kako to propisuje čl. 35. st. 4. i 5. u vezi stavka 8. istoga Zakona, već o privatnom vlasništvu Vajda trgovine d.d. 25. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je investitoru GP Jadran 18. siječnja 1962. Narodni odbor Općine Zadar izdao građevinsku dozvolu kojom mu se dozvoljava da na čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] izgradi stambenu zgradu, nakon čega je formirana najprije cijela čest. zem. [katastarska čestica], koja je evidentirana kao općenarodna imovina, da bi 1969. bila izvršena njezina dioba i formiranje čest. zem. [katastarska čestica], a 1973. posjednikom se upisuje tadašnji SSNO Beograd, s tim da je pravo vlasništva u zemljišnim knjigama uknjiženo kao društveno vlasništvo, a pravo korištenja uknjiženo u korist SFRJ Savezni sekretarijat za poslove narodne obrane Beograd, da bi na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 52/01) Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva na čest. br. 10232/3, zgrada i dvorište u površini od 808 m2, osim na dijelu označenom "lokali i garaža u prizemlju".

26. Vlada Republike Hrvatske, povjerenstvo za upravljanje imovinom, izdalo je tabularnu ispravu kojom Republika Hrvatska, kao upisani vlasnik cijele čest. br. 10232/3 k. o. [katastarska općina], dozvoljava da se upiše pravo vlasništva na nekretnini – u naravi poslovnom prostoru površine 324 m2, koji se sastoji od prodajnog prostora površine 166,22 m2 i izložbenog prostora površine 157,78 m2, a nalaze se u prizemlju zgrade u [adresa], u [adresa], na ime i u korist Vajda trgovina d.d. u stečaju.

27. Iz uvjerenja Hrvatskog fonda za privatizaciju (l.s. 67) proizlazi da je u postupku pretvorbe Vajda trgovina Zagreb (pravnog prednika Vajda trgovina d.d. Zaprešić) potvrdom Agencije za restrukturiranje i razvoj od 15. veljače 1993. dana suglasnost na pretvorbu i utvrđena procijenjena vrijednost društvenog kapitala u koji je između ostalih nekretnina uključena i nekretnina na lokaciji [adresa] (ex. B. Kidrića 12), poslovni prostor 324 m2, koji se sastoji od prodajnog prostora površine 166,22 m2 i izložbenog prostora površine 157,78 m2, a nalazi se u prizemlju zgrade izrađene na čest. br. 10232/3 k. o. [katastarska općina].

28. Tužitelj u odnosu na tuženika traži i predaju spornog prostora u posjed pa je kao predmnjevani vlasnik u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZVDSP trebao dokazati pravni temelj i istinit način stjecanja svog prava vlasništva na istome, kao i da tuženik sporni prostor posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju, a što u postupku nije s uspjehom učinio, kako je to ranije obrazloženo.

29. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona preinačiti istu presudu u dijelu pod toč. I. i III. izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP/19 u vezi čl. 166. st. 2. ZPP, a u koji trošak je tuženiku priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika i to po 250 bodova za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 1. travnja 2010., 4. prosinca 2013., 15. siječnja 2014., 16. travnja 2014., 5. lipnja 2014, 16. srpnja 2014 i 15. rujna 2014., te za sastav obrazloženih podnesaka od 19. studenog 2013. i 11. prosinca 2013., 50 bodova za sastav neobrazloženog podneska od 24. siječnja 2014., te 50 bodova za pristup na ročište za objavu presude, sveukupno 2600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% ukupno iznosi 6.500,00 EUR. Tuženiku je nadalje priznat trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, odnosno 398,17 EUR, zatim trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.906,25 kn, odnosno 518,45 EUR i sudska pristojba na izjavljenu žalbu u iznosu od 2.700,02 kn, odnosno 358,35 EUR, sveukupno 7.774,97 EUR.

30.1. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak na ime sastava podnesaka od 20. veljače 2014. i 26. ožujka 2014., budući da su se u istima ponavljali do tada izneseni navodi.

31. Zahtjev tuženika za naknadom troška na ime sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da takva radnja nije bila nužna za vođenje postupka.

Zadar, 26. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Igor Delin