Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-953/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Republika Hrvatska, MUP, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ODO u Z, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Pr- 91/2022-12 od 18. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Pr-91/2022-12 od 18. srpnja 2023. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Odluka o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla UR.BROJ: 511-17-04/1-307-33-2022 od 30. ožujka 2022. godine nedopuštena."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 398,17 €[1] /3.000,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 186,64 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je Odluka o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla UR.BROJ: 511-17-04/1-307-33-2022 od 30. ožujka 2022. nedopuštena.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena Odluka Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Krapinsko - zagorske o naknadi troškova prijevoza tužitelju na posao i s posla, ur. broj: 511-17-04/1-307-37-2022 od 31. ožujka 2022., budući da autobusna linija na relaciji [adresa] nije ukinuta te je istom Odlukom povrijeđeno stečeno pravo tužitelja i da je tuženik pogrešno zaključio da ne postoji organizirani javni prijevoz.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik osnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće preinačiti temeljem stanja spisa.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno;

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao službenik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave krapinsko-zagorske, Služba policije te da mu je odlukom MUP-PU KP, pod brojem 511-17-04/1-307/139-2018 od 23. veljače 2018. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza u visini cijene mjesečne karte na relaciji [adresa] i obratno u organizaciji javnog prijevoznika PG d.o.o. te je točkom 4. navedene odluke izričito navedeno da je imenovani obvezan o promjenama relacija putovanja te načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza izvijestiti Odjel za pravne poslove i ljudske potencijale;

- da mu je za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. na temelju tog rješenja isplaćena naknada troškova prijevoza u visini od 8.294,40 kn, a da mu za navedeno vremensko razdoblje pripada naknada u iznosu od 2.469,60 kn;

- da iz obavijesti PG d.o.o. broj 20-PG-117/21-DB od 2. srpnja 2021. proizlazi da od 1. prosinca 2020 više ne prometuje autobusna linija prijevoznika PG d.o.o. s polaskom iz [adresa] u 15:15 sati iz [adresa] prema [adresa] te od 1. prosinca 2020. tužitelj više nije imao organizirani prijevoz u povratku s posla;

- da iz dopisa PG d.o.o. od 9. veljače 2023. proizlazi da autobusni promet na naprijed navedenoj relaciji u razdoblju od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. nije održavan iz pandemijskih razloga sukladno obavijesti Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.

7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je u razdoblju od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. postojao organizirani javni prijevoz iz mjesta rada tužitelja do mjesta prebivališta tužitelja, a koji zadovoljava ispunjenje uvjeta iz članka 53. stav 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Naime, tužitelj je imao mogućnost javnim prijevozom unutar 45 minuta krenuti s mjesta rada prema mjestu prebivališta s presjedanjem u [adresa] kraćim od 30 minuta. Također je već prethodno utvrđeno da je KP županija davatelj dozvola za obavljanje linijskog prijevoza, a da prijevoznik PG d.o.o. iz [adresa] nije izdavatelju dozvola dostavio zahtjev za trajnom obustavom prijevoza, kao ni zahtjeve za izmjenom voznih redova na spornim linijama.

8. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao obvezu, bez da ga tuženik pozove, pisano se izjasniti o načinu korištenja prava na naknadu troškova iz razloga, jer je imao organizirani javni prijevoz. Posebno se napominje da Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike nigdje nije propisano koji javni prijevoz bi tužitelj trebao koristiti, već je propisano samo da se koristi javni prijevoz u skladu s odredbom čl. 53. st. 9. citiranog Kolektivnog ugovora. Prema tome, tuženik je pogrešno zaključio da ne postoji organizirani javni prijevoz, u spornom razdoblju, budući su na snazi bili važeći vozni redovi, koji omogućuju tužitelju dolazak na posao i odlazak s istoga, te je postupio suprotno Tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje kolektivnog ugovora broj 36/53 od 19. svibnja 2020., kojim u okolnostima Covid19 zaštitnih mjera, službenik i namještenik koji za dolazak na posao ostvaruje pravo na naknadu u visini cijene mjesečne karte, ima pravo isključivo na tu naknadu u punom iznosu, slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

9. Međutim, takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti kao pravilna te osnovano tuženik žalbenim navodima ističe da je zaključak suda prvog stupnja proturječan i nejasan te nije utemeljen na izvedenim dokazima i ne može se prihvatiti.

10. Odredbom iz čl. 53. st. 8. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 112/17., 12/18., 2/19., 119/19. i 66/20, dalje - Kolektivni ugovor) propisano je da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu članka 53. smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji državnom službeniku i namješteniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla, a st. 9. da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska na mjesto rada do početka radnog vremena državnog službenika i namještenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu državnog službenika i namještenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta, dok je stavkom 10. Kolektivnog ugovora propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg državni službenik i namještenik ne koristi, ostvarit će pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

11. Nadalje, odredbom čl. 53. st. 12. Kolektivnog ugovora propisano je da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza državnog službenika i namještenika u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, dok je st. 15. istog članka propisano da se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, službenik i namještenik trebaju pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja toga prava, ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta službenika i namještenika.

12. Slijedom navedenog, kako je u postupku utvrđeno da u vremenskom razdoblju od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. nije prometovala linija organiziranog javnog prijevoza na relaciji [adresa] s polaskom iz [adresa] u 15,15 sati, koja je tužitelju omogućavala povratak s posla u smislu čl. 53. Kolektivnog ugovora, a tužitelj nije mijenjao svoju namjeru da koristi organizirani javni prijevoz, odnosno o tome nije izvijestio tuženika, koja obveza je bila propisana odredbom čl. 53. st. 15. KU, to preostaje jedino mogućnost da ga nije koristio, pa je pravilno tuženik bez izjašnjenja tužitelja donio odluku kojom se ne primjenjuje Odluka tuženika broj 511- 17-04/1-307/139-2018 od 23. veljače 2018. u dijelu kojom je za sporno razdoblje priznato tužitelju da koristi organizirani javni prijevoz javnog prijevoznika Presečki grupa d.o.o. pri povratku s posla, te mu se za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. priznaje pravo na naknadu troškova javnog prijevoza na relaciji [adresa] i obratno (ukupno 39,20 km), u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru sukladno čl. 53. st. 12. KU, kao i da je tužitelj u obvezi vratiti preplaćeni iznos na ime naknade prijevoza.

13. Pri tome valja dodati da tužitelj tijekom postupka neosnovano ističe da je temelj za donošenje pobijane odluke tuženika bio neorganizirani javni prijevoz na relaciji [adresa] prilikom povratka sa posla, budući da je iz navedene odluke razvidno da je temelj bio činjenica da od dana 1. prosinca 2020. više nije prometovala autobusna linija prijevoznika Presečki grupa d.o.o. s polaskom iz Zaboka u 15.15, na relaciji [adresa], a koja linija je u povratku s posla bila temelj za donošenje odluke o pravu na naknadu troškova prijevoza u povratku s posla jer je red vožnje navedenog prijevoznika na relaciji [adresa] i [adresa] imenovanom ranije omogućavao redovan - organizirani dolazak i povratak s posla te prestankom prometovanja te linije u 15.15 iz [adresa] prema [adresa] od 1. prosinca 2020. imenovani nije imao više organizirani prijevoz u povratku s posla, a niti je tijekom postupka dokazao da bi koristio zaista drugi organizirani prijevoz, kao niti da je tuženika obavijestio o tome, slijedom čega su njegovi navodi izneseni tijekom prvostupanjskog postupka neosnovani.

14. Isto tako, pogrešno tužitelj ističe da bi predmetnim postupanjem bila povrijeđena njegova stečena prava budući da Europski sud za ljudska prava iznimno gleda i pazi na savjesnost stranke i savjesnost je nužan element da bi se nekome priznalo stečeno pravo. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, ne radi o pogrešci nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj, u kojem slučaju bi došlo do primjene odluka Čakarević protiv Hrvatske, kao i čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, u presudi Europskog suda za ljudska prava Čakarević protiv Hrvatske od 26. travnja 2018., zahtjev br. 48921/13, navodi se kao jedan od elemenata za odgovornost nadležnih tijela države, da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj nije bio savjestan jer je znao da od 1. prosinca 2020 više ne prometuje autobusna linija prijevoznika PG d.o.o. s polaskom iz [adresa] u 15:15 sati iz [adresa] prema [adresa] te od 1. prosinca 2020. te je znao da nije imao organizirani prijevoz u povratku s posla, a posljedično tome je znao da mu onda, budući da predmetna linija ne vozi, ne pripada ni naknada za organizirani prijevoz po toj liniji pa ne možemo govoriti da se radi o stečenim pravima kao i o razumnom očekivanju da mu pripadaju nepripadno isplaćene naknade za prijevoz. Stoga se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o povredi prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer se ne može smatrati da je tužitelj postupao savjesno i u dobroj vjeri te se radi o naknadi za prijevoz koja je isplaćena, a koja ne pripada tužitelju.

15. Također, na konkretni pravni odnos, za razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021., ne može primijeniti tumačenje Zajedničke komisije, broj 36/53 od 19. svibnja 2020., i to stoga što se navedeno tumačenje odnosi na razdoblje od 22. ožujka 2020. do 11. svibnja 2020. kada su na snazi bile Odluka o privremenoj obustavi javnog prometa ("Narodne novine", broj: 34/20., 48/20.) te Odluka o odvijanju i načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19 ("Narodne novine", broj: 51/20. i 56/20.), a na koje Odluke se u svom tumačenju Zajednička komisija poziva. Kada je Zajednička komisija dala tumačenje broj 36/53. od 19. svibnja 2020. isto se odnosilo na pitanja isplate naknade troškova prijevoza za ožujak 2020., odnosno na situaciju kada je bio obustavljen javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu, dok u utuženom razdoblju javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu nije bio obustavljen, već se prijevoz obavljao na način da u prijevoznim sredstvima bude popunjeno najviše 40 % raspoloživih mjesta, dakle, prijevoz je ponovno bio organiziran.

16. Pri tome pozivanje tužitelja na odluku u predmetu istog suda u predmetu Pr- 79/22 od 2. siječnja 2023., a koja je ukinuta odlukom Županijskog suda u Bjelovaru, nije od utjecaja imajući poglavito u vidu i pravomoćne odluke u istovrsnim predmetnima kojima je tužbeni zahtjev odbijen (Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi pod brojem Gž R-4/2024-3 od 14. svibnja 2024. te Županijskog suda u Zadru u predmetu Gž R-98/2023-2 od 6. lipnja 2023.)

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je usvojiti žalbu tuženika sukladno odredbi članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a i preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev kao u točki 1. izreke.

18. S obzirom da je preinačenjem pobijane presude tuženik u cijelosti uspio u postupku, treba mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a priznati troškove nastale u sporu prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023 - dalje Tarifa).

19. Tuženiku su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od jednokratne nagrade u iznosu od 200 bodova odnosno 398,17 € / 3.000,00 kuna (Tbr. 7. t. 2.), zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

20. Kako je tuženik uspio sa žalbom, to su mu dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove zatraženog troška sastava žalbe u iznosu od 186,64 € (Tbr. 10.1. OT/12) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu, 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat