Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-807/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji mr. sc. Bojani Skenderović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, zastupanog po punomoćnici JK, dipl. iur., protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 3, OIB 94472454976, zastupanog po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 2. svibnja 2024. poslovni broj: Pn-207/2022-8, 26. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 2. svibnja 2024. poslovni broj: Pn-207/2022-8 preinačuje i sudi:

„Nalaže se tuženiku Adriatic Osiguranju d.d. iz Zagreba, Listopadska 3, OIB: 94472454976, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 546,27 EUR (slovima: petstočetrdeset- šest eura i dvadesetsedam centi) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe 6. travnja 2021., pa do isplate po stopi od 5,89 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. po stopi od 5,50%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavljala prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, sve to u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 546,27 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 06. travnja 2021. do isplate (toč. I. izreke). Ujedno je toč. II. izreke tužitelju naloženo da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 669,52 EUR, zajedno za zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je toč. III. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom troškova postupka.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom presudu pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je pobijana presuda suprotna praksi koju je u pogledu štete nastale isplatom naknade za tjelesno oštećenje, zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1437/21 od 5. siječnja 2022. te pored toga ukazuje da je Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13.) u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP) Lex posterior te isti primjenom pravila o sukobu prava ili hijerarhijskih kriterija, derogira odredbe ZOOP-a (lex priori) koje su u koliziji s Zakonom o mirovinskom osiguranju. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 546,27 EUR na ime naknade štete koja je tužitelju nastala isplatom novčane naknade za tjelesno oštećenje njegovoj osiguranici OK u razdoblju od 1. veljače 2019. do 30. studenog 2020., a koje je tjelesno oštećenje posljedica povreda zadobivenih u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika.

5. Svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva sud je temeljio na stavu da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. – dalje u tekstu ZOMO) kako to tvrdi tužitelj, nego se osnovanost tužiteljeva zahtjeva na ime naknade za tjelesno oštećenje isplaćene njegovoj osiguranici prema društvu za osiguranje ocjenjuje primjenom odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a, koji je bio na snazi u vrijeme navedene isplate. Sud nadalje iznosi i stav da se naknada za tjelesno oštećenje ne smatra stvarnom štetom koju bi tuženik kao društvo za osiguranje bio obvezan naknaditi tužitelju koji obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a jer utužena šteta nije pokrivena predmetnom policom osiguranja, a pored toga odredbom čl. 27. st. 2. ZOOP-a nije propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi nastali plaćanjem naknade za tjelesno oštećenje, koji su propisani odredbama ZOMO- a. Stoga zaključuje da tuženik nije dužan naknaditi tužitelju štetu na ime isplaćene naknade za tjelesno oštećenje osiguranika tužitelja i odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

6. Takva odluka suda prvog stupnja nije pravilna i zakonita.

7. Prije razmatranja žalbenih navoda tuženika valja ukazati da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a obzirom da potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 10.000,00 kn pa valja navesti da se prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim toč. 3. i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Ispitujući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog predmeta u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na eventualno ostvarenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

9. Osnovano međutim žalbenim navodima tuženik upućuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 27.st. 1. i st. 2. ZOOP-a. Ovim člankom propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu st. 1. čl. 27. ZOOP-a smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

10. Među strankama nije sporno da je osiguranica tužitelja stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 1. rujna 2017. kada je zadobila teške tjelesne povrede, koje su joj prouzročile nastanak tjelesnog oštećenja, po kojem osnovu joj je tužitelj priznao pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u visini od 30 % počevši od 1. studenog 2017. Nije sporno niti da je za nastanak prometne nezgode odgovoran osiguranik tuženika te da je tužitelj već potraživao od tuženika naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate novčane naknade za tjelesno oštećenje osiguranici OK te da je po posljednjem zahtjevu za naknadu štete po ovom pravnom osnovu presudom Trgovačkog suda u Osijeku, broj P-98/2019-6, od 24. srpnja 2019., potvrđenom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-5631/2019-2, od 25. rujna 2020., tuženik obvezan isplatiti mu naknadu štete nastalu isplatom naknade OK zbog tjelesnog oštećenja za razdoblje od 1. studenog 2017. do 31. siječnja 2019.

11. U svojoj žalbi tužitelj osporava primjenu materijalnog prava tvrdeći kako da se predmet spora trebao raspraviti primjenom odredbi ZOMO, iznoseći i žalbene navode kako je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da se naknada za tjelesno oštećenje ne može smatrati stvarnom štetom u smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP.

12. Protivno žalbi, pravilan je stav suda prvog stupnja da se na konkretan odnos imaju primijeniti odredbe ZOOP-a, a ne ZOMO, međutim i prema ocjeni ovoga suda ispravno tužitelj ukazuje da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje kako odredbom čl. 27. ZOOP nije obuhvaćena naknada za tjelesno oštećenje, odnosno pogrešno tumači pojam stvarne štete u smislu navedene zakonske odredbe.

13. U odnosu na primjenu materijalnog prava valja reći da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, koje obuhvaća i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena odredbama ZOOP-a, pa se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja, primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Naime, ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti zaključen je sukladno odredbama ZOOP-a i tuženik može odgovarati samo u okviru odredaba tog zakona i preuzetih ugovornih obveza. I VSRH u svojoj odluci posl.br. Rev 1437/2021 od 05. siječnja 2021. odgovarajući na revizijsko pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja za povratom izdatka za isplate naknade za tjelesno oštećenje na temelju odredbe čl. 61. ZOMO iznosi pravno stajalište da se glede propisa koji se ima primijeniti na to potraživanje primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP, čime se prema naputku VSRH tom odlukom reafirmira pravno shvaćanje izraženo i u odluci tog Rev-x-388/2018.

14. Nadalje, ovdje valja ukazati da je prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

15. Kako je citiranom odredbom članka 27. st. 1. i 2. ZOOP propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022. svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje, jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu. Nesporno je da su isplate s osnova tjelesnog oštećenja u konkretnom slučaju u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem koji je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, pa prema tome utuženi iznosi iz ovih osnova predstavljaju stvarnu štetu nastalu tužitelju.

16. U prikazanim okolnostima tužitelj na temelju odredbe čl. 27. st. 1. i st. 2. ZOOP ima pravo na naknadu štete po osnovi izdataka na ime naknade za tjelesno oštećenje koje je isplatio svojoj osiguranici u razdoblju od 1. veljače 2019. do 30. studenog 2020. u ukupnom iznosu od 546,27 EUR (ranije 4.115,89 kn). Tužitelju je priznato i pravo na zatezne kamate prema članku 12. ZOOP koje potražuje od 06. travnja 2021. (odštetni zahtjev podnesen 07. prosinca 2020.) pa mu je u okviru postavljenog zahtjeva od tada i dosuđena.

17. Slijedom navedenog valjalo je sukladno odredbi čl. 373. toč.3. ZPP preinačiti presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci.

U Varaždinu 26. studenoga 2024.

Sutkinja

Bojana Skenderović