REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-329/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Katarine Ronyi, u upravnom sporu tužitelja ĐU, državljanina Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 26. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/2715, URBROJ: 511-01-212-23-11 od 1. prosinca 2023. i priznavanje tužitelju azila, podredno supsidijarne zaštite u Republici Hrvatskoj.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, da isplati odvjetnici Martini Grgec, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.875,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. Odbija se zahtjev za naknadom troškova pravne pomoći u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/2715, URBROJ: 511-01-212-23-11 od 1. prosinca 2023., odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i određeno je da je dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP)u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja, jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je mlađa muška osoba (rođen 1995. godine), bez ikakve vojne obuke i ikakvog vojnog iskustva, državljanin Ruske Federacije čečenskog podrijetla te je cijeli svoj život živio u [adresa] osim kako je naveo. Ističe kako iz izvješća o stanju u zemlji podrijetla jasno proizlazi da se novačenje u vojnu službu, kao i regrutacija odnosno mobilizacija za rat u Ukrajini u cijeloj Rusiji, a posebice u [adresa], odvijala uz prisile, ucjene i kao represivne mjere. Navodi kako je zemlju podrijetla napustio upravo zbog straha da bi bio poslan u rat u Ukrajini, iz razloga jer odbija bilo kakvo sudjelovanje u ruskim vojnim aktivnostima u Ukrajini i bilo kakvu mogućnost da bude uključen u taj rat, jer ne želi ubijati ljude, pogotovo ne napadajući ih iz političkih ili vjerskih razloga koje ne smatra svojima te jer smatra da je napad Rusije na Ukrajinu neopravdani rat u kojem stradavaju civili. Obrazlaže kako iz izloženih izvješća o stanju u zemlji podrijetla jasno proizlazi da rat u Ukrajini Rusija vodi uz teška kršenja ljudskih prava i ratne zločine koje su činile ruske (uključujući i čečenske) vojne snage, u kojem ratu su tisuće civila već ubijene, a brojni drugi mučeni, zlostavljani, seksualno napadnuti, oteti ili prisilno raseljeni. Tužitelj u takvim zločinima ne želi sudjelovati, a što je odraz njegovih političkih, vjerskih i moralnih uvjerenja.

2.1. Tužitelj ističe kako u upravnom postupku nisu utvrđene njegove relevantne individualne okolnosti niti relevantan kontekst stanja u zemlji podrijetla, čime je povrijeđen čl. 28 ZMPZ. U osporenom rješenju se navodi i zaključuje (spekulira) o okolnostima nastalim nakon saslušanja tužitelja (o tome da tužitelj nije dobio poziv putem Gosuslugi što je uvedeno tek u travnju/svibnju 2023. godine i sl.), na kojim okolnostima je, između ostalog, utemeljeno odbijanje njegovog zahtjeva, bez davanja mogućnosti tužitelju da se o tim okolnostima i stavovima tuženika, kao i ostalim stavovima i ocjenama tuženika u pogledu individualnih okolnosti i stanja u zemlji podrijetla, uopće upozna i očituje, čime je povrijeđen i čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku. Navodi da je kao 1995. godište obuhvaćen i (kasnijim) Dekretom o novačenju u Čečeniji te je navedeno, kao i odluka o „djelomičnoj” mobilizaciji od 21.09.2022., dodatni razlog osnovanosti straha tužitelja nastao nakon napuštanja zemlje podrijetla, a u direktnoj vezi s razlozima napuštanja (načelo „sur place”).

2.2. S obzirom na sve individualne okolnosti i izloženo stanje u zemlji podrijetla, tužitelj tvrdi da kod njega postoje sva 4 elementa za rizik od proganjanja i/ili kažnjavanja zbog odbijanja sudjelovanja u vojnoj službi u Rusiji ([adresa]) u vrijeme oružanog sukoba u Ukrajini, i to: 1. postojanje oružanog sukoba (ruska „vojna operacija” odnosno ratne aktivnosti u Ukrajini); 2. proglašeno pozivanje u vojnu službu i proglašena mobilizacija za rat, u čiji doseg (po spolu, dobi i ostalim karakteristikama) spada i tužitelj, s time da se u Rusiji, a posebno u [adresa], takva mobilizacija provodila čak i prisilno, uz brojna kršenja pravila vojne službe i pravila o mobilizaciji te čak i prije službene objave mobilizacije u Rusiji u cilju „nagovaranja” (prisile) na „dobrovoljni” odlazak u vojnu službu odnosno rat u Ukrajini; 3. visoki rizik da bi tužitelj, u slučaju uključivanja u vojnu službu odnosno mobilizaciju, bio direktno ili indirektno uključen u počinjenje ratnih zločina i drugih zločina i kršenja ljudskih prava; 4. nepostojanje dostupnih alternativna za odbijanje vojne službe, s obzirom na izloženo specifično i aktualno stanje u zemlji podrijetla.

2.3. Tužitelj smatra da je tuženik povrijedio čl. 28. st. 2. toč. 2. ZMPZ, jer nije uzeo u obzir aktualne činjenice o zemlji podrijetla, aktualne zakone i propise te zemlje, kao ni način na koji se oni aktualno primjenjuju, nije uzeo u obzir aktualne informacije sadržane u različitim izvorima, osobito kao što su UNHCR i Agencija EU za azil (EUAA) te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, a što je utjecalo na donošenje nepravilnog i nezakonitog rješenja. U odnosu na Dekret R. A. Kadirova od 14. rujna 2022. državljanima godište 1995.-2004. o organizaciji novačenja na području Čečenske Republike u razdoblju od listopada do prosinca 2022., navodi kako se njime nalaže da se na području Čečenske Republike provedu organizacijske mjere vezano za novačenje državljana godišta 1995.-2004. S obzirom da je tužitelj 1995. godište, što je dokazao putovnicom i drugim dokumentima, nedvojbeno je da je obuhvaćen tim novačenjem. Naime, iz izvješća EUAAA (odjeljak 4.1) proizlazi da Đ do 2014. godine nisu bili dužni služiti vojni rok u ruskoj vojsci, a od 2014. do 14.09.2022. je samo mali broj F bio to dužan. Međutim, od Dekreta R.A. Kadirova od 14.09.2022. situacija je bitno promijenjena. Posebno ukazuje da se u navedenom Dekretu nigdje ne navodi dobna skupina muškaraca od 18 do 27 godina, nego se navode godišta rođenja vojnih obveznika (1995.-2004.). Predlaže poništiti osporeno rješenje i priznati mu azil, podredno supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu odobriti besplatnu pravnu pomoć.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod pobijanog rješenja, kao i navedenih izvješća i obrazloženja nevjerodostojnosti. Vezano za navod tužitelja da se u rješenju spekulira o okolnostima nastalim nakon saslušanja tužitelja, odnosno o tome da tužitelj nije dobio poziv niti putem Gosuslugi što je uvedeno tek u travnju 2023., a isti nije pozvan da se o tome očituje, tuženik smatra da navedeno nije sporno, jer tužitelj navodi da nije dobio poziv za mobilizaciju prije napuštanja Rusije, međutim, nije isključena mogućnost da mu je poziv za novačenje mogao stići kasnije. Ministarstvo ne smatra da je isključivo radi očitovanja o eventualno zaprimljenom pozivu bilo dužno saslušati tužitelja, budući da je prilikom podnošenja zahtjeva zaprimio informacije za tražitelje međunarodne zaštite o njihovim pravima, obvezama i postupku odobrenja međunarodne zaštite, u kojima je navedeno da i nakon saslušanja može dostaviti relevantne dokaze na e- mail adresu [adresa elektroničke pošte]. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je saslušao tužitelja.

6. Tužitelj u podnesku od 30. listopada 2024. navodi kako u vrijeme donošenja osporavanog rješenja i sastavljanja tužbe, nije sporno (fusnota 11 rješenja, str. 25/26 tužbe) da je nakon tužiteljeva odlaska iz zemlje podrijetla u srpnju 2022., naknadno u travnju 2023. godine u Rusiji izmijenjen zakon na način da će se dostava poziva vršiti elektroničkim putem – putem elektroničkog registra poziva, a koji poziv će biti vidljiv na osobnom računu primatelja (Gosuslugi). Za tuženika je navedena informacija bila relevantna (kao da se već primjenjuje), a tužitelj je ukazivao da se spekulacije u vezi s takvim (ne)dostavljanjem poziva ne mogu prihvatiti. Naknadne činjenice i dokazi su da unatoč tadašnjem usvajanju zakona, navedeno uopće još ni danas nije provedeno, jer je uredba o uvođenju elektroničkog registra poziva donesena tek u travnju 2024. godine, a po kojoj uredbi elektronički registar još uvijek nije uspostavljen, nego se isto tek očekuje nakon 01.11.2024. U članku Meduza: Электронные повестки в России начнут рассылать с 1 ноября 2024 года (Elektronički pozivi u Rusiji počet će se slati od

1.

studenog

2024.)

javno

dostupnom

na

https://meduza.io/news/2024/04/28/elektronnye-povestki-v-rossii-nachnut-rassylat-s- 1-noyabrya-2024-goda od 28.04.2024. godine, navodi se da je Vlada Ruske Federacije objavila odluku o radu Jedinstvenog vojnog registra. Prema planu, izrada registra trebala bi biti dovršena do 31. listopada 2024. godine, a od 1. studenog Ministarstvo obrane Rusije počet će ga u potpunosti koristiti, uključujući slanje elektroničkih poziva ročnicima. Do 1. studenog vojni obveznici mogu sigurno napustiti Rusiju, jer ne postoji kanal za razmjenu informacija između vojnog ureda i granične službe, napominje Pokret svjesnog prigovarača. U članku The Moscow Times: Russia Test-Launches Military Summons Website, od 18.09.2024., javno dostupnom na https://www.themoscowtimes.com/2024/09/18/russia-test-launches-military- summons-website-a86402 navodi se da elektronički registar i elektronički pozivi još ni u 9/2024 (dakle 1,5 godinu od donošenja zakona) nisu uspostavljeni, jer se tek počinje s testnom fazom u svega 3 ruske regije, čime nije obuhvaćen grad [adresa] niti [adresa], odakle je tužitelj.

6.1. Tužitelj ističe da je tuženik u osporavanom rješenju kao relevantno isticao (str. 5, odlomak 2 i 4 te str. 6., odlomak 2) činjenicu da tužitelja pri napuštanju Rusije nije nitko zaustavljao te da ju je napustio legalno služeći se vlastitom putovnicom. Tužitelj osporava relevantnost ove činjenice, s obzirom da uopće nije jasno tko bi i kako na granici uopće bio informiran da bi tužitelja trebalo zadržati i temeljem čega. Naime, prema navedenim izvorima, vojnim obveznicima će individualnu mjeru zabrane napuštanja izricati vojni komesarijat. Za stvarnu provedbu takve zabrane napuštanja zemlje, prema navedenim izvorima potrebno je: da osoba primi poziv (ili da se smatra da ga je primio), da nadležna osoba (vojni komesar) donese odluku o zabrani putovanja za pojedinca koji je primio poziv, da nadležna osoba (vojni komesar) unese te podatke u registar vojne registracije i potvrdi ih digitalnim potpisom, da granične službe imaju uvid u te registre.

6.2. Nadalje navodi kako u procjeni rizika od povratka nisu važne samo okolnosti postojeće u vrijeme napuštanja, nego je bilo potrebno detaljno razmotriti postoje li za tužitelja, u slučaju povratka, u sadašnjim uvjetima, uvjeti za siguran povratak u zemlju podrijetla (up-do-date, sur place), a što je trebalo procjenjivati prema čl. 44. ZMPZ (sigurna zemlja podrijetla) uz primjenu odredaba čl. 28. (utvrđivanje i procjena činjenica) i čl. 29. ZMPZ (blagodat sumnje), što nije učinjeno, na štetu tužitelja, jer je pravilno trebalo utvrditi da je on u visokom u riziku u slučaju povratka, jer ne samo da je time prekršio ruske zakone u pogledu obveze javljanja vojnim vlastima (promjena adrese, odlazak iz zemlje i dr.), nego je time pokazao politički neposluh i neslaganje sa službenom politikom ruskih i, još gore, čečenskih vlasti, posebice nakon što je usmeno pozvan uključiti se u rat, zapisan, dao pisanu izjavu da će ići u rat, a zatim pobjegao iz zemlje. Obrazlaže kako ga njegov odlazak iz Ruske Federacije sam za sebe, u uobičajenim okolnostima, prije rata, ne bi dovodio u opasnost od povratka. Međutim, s obzirom da je zemlju napustio u vrijeme izvanrednih okolnosti („specijalna vojna operacija” odnosno rat u Ukrajini), nije se vratio niti nakon objava Kadirovog Dekreta niti Putinove Odluke, pri odlasku nije naveo istinite razloge odlaska iz Rusije, nije se dulje vrijeme (već više od 2 godine) vratio u zemlju podrijetla, nego je za to vrijeme boravio u EU – Hrvatskoj, koja politički, financijski i vojno podržava Ukrajinu i šalje i vojnu pomoć ukrajinskoj vojsci, a već je prije „upozoren” od strane čečenskih policajaca da u mobitelu ima „neprikladne” i opasne sadržaje, zaključuje da on jest u ozbiljnom riziku u slučaju povratka. Ukazuje kako u osporenom rješenju, a niti u odgovoru na tužbu, nisu ispitivani nikakvi uvjeti povratka s obzirom na sve navedene okolnosti, niti je napravljena detaljna i argumentirana procjena rizika za odbijene tražitelje azila – povratnike u [adresa], koji su u vrijeme ratnog stanja otišli i dulje boravili (i tražili azil) u neprijateljskim europskim zemljama koje podržavaju i vojno pomažu ratnom protivniku Ukrajini, dakle, stvarnih ili percipiranih protivnika vlasti koji uobičajeno „nestaju” po povratku u [adresa]. Dodatno kao dokaz u odnosu na budući rizik ističe izvješće Amnesty lnternational: „Europe: The Point of No Return” od 18.01.2024.

dostupno

na:

https://www.amnesty.org/en/documents/eur01/757712024len/, u kojem se detaljno opisuju ozbiljne prijetnje, teška kršenja ljudskih prava, uključujući mučenje i druge oblike zlostavljanja, kojima su izložene osobe vraćene u Rusku Federaciju, posebice s područja [adresa] ([adresa]), uključujući i tražitelje međunarodne zaštite i izbjeglice, naglašavajući se da su ovi oblici kršenja ljudskih prava i stigmatizacija osoba s ovog područja dodatno pojačana nakon ruske invazije na Ukrajinu. Da je tužitelj čekao da se pritisci i prijetnje koji su se događali u odnosu na osobe - vojne obveznike, njegove društvene i etničke pripadnosti, dobi i spola, doista dogode i njemu u mjeri u kojoj to traži tuženik, tvrdi da tada ne bi uopće bio u poziciji pobjeći iz zemlje podrijetla, nego bi bio na ratištu u Ukrajini ili mrtav. Dodaje kako prema Priručniku UNHCR-a podnositelj zahtjeva koji se poziva na strah od proganjanja zbog političkog mišljenja ne treba dokazivati da su vlasti zemlje njegovog podrijetla saznale za ovo političko mišljenje prije nego li je napustio zemlju. Smatra kako je rizik jasan i dovoljno velik da se ne može isključiti da će on prije ili kasnije biti pozvan u vojnu službu i potom mobiliziran za rat u Ukrajinu ili nepravedno i prekomjerno kažnjen.

7. Na raspravi 7. studenoga 2024. opunomoćenica tužitelja predaje u spis i tuženiku presliku knjižice kojom dokazuje da je tužitelj upisan u evidenciju vojnih obveznika još 13.2.2012. Budući da je preslika knjižice na ruskom jeziku, ista se daje tumaču da ju prevede. Tumač prevodi: Ruska Federacija, potvrda osobe koja podliježe pozivu za služenje vojnog roka, navedeno ime i prezime tužitelja, patronim U (nečitko), datum rođenja **.**.1995. u mjestu [adresa]. Dio je nečitak, zatim se navodi vojni povjerenik, ovjereno okruglim žigom i na zadnjoj stranici pečat: uveden u vojnu evidenciju od strane vojnog ureda grada [adresa] 13.2.2012. i nečitak potpis.

7.1. Tužitelj je na raspravi iskazao da je Rusku Federaciju napustio prije dvije godine, a do tada je živio u [adresa] i bio je zaposlen. Napustio je Rusiju, jer su ga htjeli poslati u rat. Shvatio je da ga žele poslati u rat, jer je jedan dan s prijateljima hodao gradom, nije siguran točno kada je to bilo, misli 1.3.2022., kada se zaustavio policijski auto, provjerili su im dokumente, zapisali ime i prezime i pozvali ih na razgovor. Razgovor je bio u policijskoj postaji idući dan i tamo su im objašnjavali zašto bi trebali ići u rat i što će se dogoditi ako ne odu. Na pitanje suda odgovara da je shvatio da ga žele poslati na ratište onaj tren kad je morao potpisati dokument da će kao dobrovoljac ići u rat. Taj dokument je potpisao kada je htio napraviti putovnicu, tada su mu tri do četiri policajca dali prazan papir i prisilili da ga potpiše, a to je bilo u trenutku kada je htio preuzeti putovnicu. Prisilili su ga da to potpiše tako što su mu rekli: „Potpiši dokument ili ćeš u stražnjicu dobiti armaturu“.

7.2. Na pitanje suda kako zna da je potpisao izjavu o dobrovoljnom odlasku na ratište ako je papir koji je potpisao bio prazan, tužitelj odgovara da se s njegovim poznanikom dogodilo to isto i bilo je situacija kad su ljude na taj način slali na ratište. Prije nego što je potpisao taj dokument pitali su ga da li je oženjen, ima li djece i da li studira te su mu rekli da će ga kontaktirati u skoro vrijeme. To se događalo tamo gdje je podnio zahtjev za izdavanje putovnice.

7.3. Na pitanje suda zašto je podnio zahtjev za izdavanje putovnice, tužitelj odgovara zato što su ljude slali na ratište. Na pitanje suda da li to znači da je shvatio da će ga poslati u rat tek nakon što je zatražio putovnicu, tužitelj odgovara: „ne to sam shvatio na početku kada su zapisivali moju adresu, tražili informacije o bratu i sve ispitivali, zato sam podnio zahtjev za izdavanje putovnice“. Na pitanje suda kada su ga ispitivali o bratu, tužitelj odgovara onaj dan kada je bio s prijateljima na ulici te su ga pitali koliko ih ima u obitelji.

7.4. Kada je tužitelj suočen s današnjim iskazom u kojem je naveo da je Rusiju odlučio napustiti kada je shvatio da će ga poslati u rat, a da je shvatio da će ga poslati u rat u trenutku kada je morao potpisati izjavu o dobrovoljnom odlasku u rat, a što je bilo prilikom preuzimanja putovnice, tužitelj navodi da onaj dan kada su ih ispitivali na ulici nije razmišljao što, gdje i kako je radio i podnosio, nego je samo razmišljao kako da ode iz Rusije i moguće je da je pobrkao redoslijed.

7.5. Nadalje iskazuje da je u zemlji podrijetla živio s mamom i dvije sestre, i dalje je u kontaktu s majkom, a sa sestrama rjeđe. Na pitanje suda tužitelj odgovara da nije primio poziv za mobilizaciju, služenje vojnog roka ili liječnički pregled. Liječnički pregled je obavio kada je uveden u vojnu evidenciju 2012. godine. Tužitelj dodaje da je u bolnici za 300 rubalja dobio potvrdu da je potpuno zdrav, jer se tako u [adresa] dobivaju razne potvrde, a tu potvrdu je dobio kada je išao u Saratov na daljnje obrazovanje.

7.6. Na pitanje svoje opunomoćenice tužitelj odgovara da je u [adresa] neposredno prije odlaska živio s majkom i dvije sestre, dok je njegov brat oženjen i živi u iznajmljenom stanu. Na pitanje opunomoćenice da li su mu objasnili zašto su mu dali na potpis prazan papir, tužitelj odgovara da je na temelju postavljenih pitanja zaključio da se radi o dokumentu da bi ga mogli poslati u rat. Na pitanje da li su mu rekli zašto će ga uskoro kontaktirati, tužitelj odgovara da nisu. Na pitanje opunomoćenice da li je imao dojam da mora potpisati tu izjavu da bi dobio putovnicu, tužitelj odgovara da, inače mi ne bi dali putovnicu. Tužitelj dodaje da prilikom preuzimanja putovnice osobe muškog spola i starije od 30 godina moraju predati dokument potpisan od rođaka, jer u slučaju da se osoba koja je dobila putovnicu ne javlja, tada taj rođak za to snosi odgovornost. Tužitelj je predao takav dokument koji je potpisao njegov stric.

7.7. Na pitanje suda zašto izjavu rođaka moraju predati samo stariji od 30 godina, tužitelj odgovara da ne zna. Opunomoćenica tužitelja ukazuje da se radi o nesporazumu te se tužitelju postavlja pitanje tko mora biti stariji od 30 godina, onaj koji traži putovnicu ili rođak koji potpisuje izjavu, na što tužitelj odgovara da izjavu mora potpisati rođak koji mora biti muškog spola i stariji od 30 godina.

7.8. Na pitanje opunomoćenice tužitelja što su mu rekli prilikom razgovora u ožujku što će se dogoditi ako ne ode u rat, tužitelj odgovara da su im govorili su da moraju zaustaviti zlo kako ne bi došli u njihovu zemlju te da su u opasnosti njihova zemlja i njihove obitelji. Na ponovno pitanje što su rekli da će se dogoditi ako odbiju ići u rat, tužitelj odgovara da su govorili da će k njima na zemlju i k njima doma doći nekakvi sotonisti. Na pitanje opunomoćenice zašto ne želi ići u rat, tužitelj odgovara da ne priznaje ubojstvo niti želi u tome sudjelovati. Na pitanje što misli da će mu se dogoditi ako se vrati u [adresa], tužitelj odgovara ili će me odmah poslati na ratište ili će me doživotno strpati u zatvor.

7.2. Na pitanje suda zašto bi se to dogodilo, tužitelj odgovara zato što je napustio [adresa] kada je navodno trebao ići u rat. Na pitanje suda kako to kad nije dobio poziv za služenje vojnog roka ni poziv za odlazak na bojište, tužitelj odgovara da kod njih razne organizacije odlučuju koga se šalje u rat, ne dobivaju se službeni dokumenti poput poziva koga se šalje na ratište, nego dobivaš neki paket koji potpisuješ, a znaju ljude samo strpati u auto i poslati na ratište. Postoji neko mjesto gdje ljude navodno pripremaju za rat par dana, daju im uniformu i oružje i šalju ih. Na pitanje opunomoćenice da li je nakon napuštanja [adresa] primio neke vijesti vezano za njega osobno i razloge odlaska, tužitelj odgovara da mu je mama rekla da je policajac zadužen za njihov okrug pitao gdje je on.

7.3. Na pitanje opunomoćenice tuženika zašto ni u zahtjevu niti na saslušanju nije spominjao potpisivanje praznog papira za koji smatra da je pristanak na odlazak u rat, tužitelj odgovara da je to izjavio. Opunomoćenica tuženika ističe kako je iz zapisnika o zaprimanju zahtjeva i o saslušanju razvidno da tužitelj potpisivanje takvog papira nije spomenuo.

7.4. Na pitanje opunomoćenice tuženika da objasni razliku u iskazu, jer je na saslušanju izjavio da su ih policajci taj dan kada su ih zaustavili na ulici stavili u auto i odvezli u policijsku postaju na razgovor, a danas je izjavio da je u policijsku postaju na razgovor došao idući dan nakon što ih je policija zaustavila na ulici, tužitelj odgovara: „Ja mislim da sam ja to pobrkao, jer sam išao u različite policijske postaje kada sam podnosio zahtjev za putovnicu. Zahtjev sam podnio na jednom mjestu, papir sam potpisao na drugom mjestu, a putovnica mi je izdana na trećem mjestu.“

7.5. Tužitelju se predočava da je danas prvo izjavio da je prazan papir potpisao prilikom preuzimanja putovnice, a nakon toga je izjavio da je prazan papir potpisao prilikom podnošenja zahtjeva za putovnicu, dok je upravo izjavio da se radilo o tri različita mjesta. Tužitelj pojašnjava da prazan papir nije potpisao kod preuzimanja putovnice, nego mu je prilikom podnošenja zahtjeva za putovnicu rečeno da mora otići u vojni ured i tamo su ga prisilili potpisati prazan papir koji je tamo ostao. Prilikom podizanja putovnice je predao dokument koji je potpisao njegov rođak stariji od 30 godina.

7.6. Na pitanje opunomoćenice tuženika da objasni razliku u iskazu kada je prilikom podnošenja zahtjeva rekao da ga je policija legitimirala, dok je na saslušanju rekao da ga nisu legitimirali nego je to bio samo informativni razgovor, tužitelj odgovara: „Moje podatke su zapisali i kada su nas zaustavili na ulici i prije nego što je počeo taj razgovor u policiji.“

7.7. Na pitanje suda da li je to bilo isti dan ili u različite dane, tužitelj odgovara da je razgovor u policiji bio isti dan kada su ih policajci zaustavili na ulici. Dodaje da oko nekih trenutaka može pogriješiti, jer se jako loše sjeća svega. Nadalje dodaje da je prilikom dolaska u RH bio pod velikim stresom, nije mogao jesti ni spavati i tek se nedavno oporavio i sada se osjeća bolje.

7.8. Na pitanje opunomoćenice tuženika da li se njegov brat sada bori u Ukrajini, tužitelj odgovara ne. Brat je stariji od tužitelja godinu i pol. Na pitanje opunomoćenice tuženika kako to da brata nisu zvali u rat, tužitelj odgovara: „Ne znam, možda je to zato što radi i preselio se u Moskvu“.

7.9. Tužitelj na kraju izjavljuje da neki detalji kako stvari funkcioniraju u [adresa] nisu po pravilima, pa policija može zaustavljati ljude na ulici i provjeravati im telefone, a on bi samo htio normalno živjeti i raditi, jer do sada normalan život nije imao.

7.10. Opunomoćenica tužitelja ističe da je iz zapisnika od 5. siječnja razvidno da je tužitelj izjavio da su ih prilikom zaustavljanja na ulici pitali za ime, prezime i adresu i to su zapisali, ali nisu tražili da pokažu dokumente, slijedom čega iskazi nisu kontradiktorni. Također ističe da je tužitelj danas izjavio da je njegov brat oženjen, pa se po tome razlikuje od tužitelja.

7.11. Opunomoćenica tuženika ističe da i dalje smatra iskaze tužitelja kontradiktornim, jer je na zahtjevu izričito rekao da su policajci zapisali njegovu adresu koja piše na osobnoj iskaznici.

7.12. Tužitelj ističe da je u njegovoj osobnoj iskaznici odnosno unutarnjoj putovnici Ruske Federacije navedeno nekoliko adresa, na jednoj stvarno živi, a druga je „samo na papiru“.

8. Bez obzira na sve prigovore koje opunomoćenica tužitelja iznosi u tužbi i kasnijem podnesku, vezano za stanje u [adresa] te načine regrutacije i mobilizacije, sud iskaz tužitelja dan na raspravi pred sudom ne nalazi uvjerljivim. Tužiteljev iskaz nije dosljedan u detaljima, a također nije sasvim u suglasju s iskazima danim tijekom upravnog postupka. Tužitelj ni u zahtjevu niti na saslušanju u upravnom postupku nije spominjao potpisivanje praznog papira za koji on smatra da je pristanak na odlazak u rat, dok je na raspravi pred sudom prvo izjavio da je prazan papir potpisao prilikom preuzimanja putovnice, nakon toga je izjavio da je prazan papir potpisao prilikom podnošenja zahtjeva za putovnicu, dok je potom izjavio da se radilo o vojnom uredu. Tužitelj je na raspravi rekao da je taj dokument potpisao kada je htio napraviti putovnicu, tada su mu tri do četiri policajca dali prazan papir i prisilili da ga potpiše, a to je bilo u trenutku kada je htio preuzeti putovnicu. Prisilili su ga da to potpiše tako što su mu rekli: „Potpiši dokument ili ćeš u stražnjicu dobiti armaturu“. S druge strane, tužitelj je prilikom podnošenja zahtjeva tvrdio mu je prije napuštanja zemlje podrijetla pregledan mobitel na kojem su našli video čečenskog blogera FU koji prikazuje realno stanje u [adresa], radi čega su ga optužili da propagira zapad te mu rekli da će završiti „s pendrekom u stražnjici“. Tijekom saslušanja u upravnom postupku je prvo naveo da ne zna da li su mu pregledavali mobitel, ali misli da nisu, dok je kasnije kada je suočen s razlikom u iskazu tvrdio da ipak jesu, ali da ga nisu konkretno za ništa optužili. Prema mišljenju suda iskaz tužitelja nije dosljedan, jer se detalji iskaza stalno mijenjaju i dodaju novi, a kada ga se za to pita tužitelj samo odgovara da se ne sjeća ili da je pobrkao, slijedom čega se iskaz u cjelini ne može ocijeniti vjerodostojnim. Kraj takvog stanja stvari, tužitelju se međunarodna zaštita ne može priznati samo na temelju činjenice da živi u [adresa] i da je odgovarajuće dobi za služenje vojnog roka, a bez postojanja dodatnih vjerodostojnih individualnih okolnosti koje bi tu opasnost konkretizirale.

9. Budući da tužitelj vojni rok nije služio, niti je dobio poziv za služenje vojnog roka, nije imao zabranu napuštanja Ruske Federacije, nego mu je naprotiv izdana putovnica, sud ne nalazi da za tužitelja postoji dovoljno ozbiljna naznaka stvarne opasnosti da će u slučaju povratka u Rusku Federaciju biti poslan na ratište u Ukrajinu. Naime, na pitanje što misli da će mu se dogoditi ako se vrati u [adresa], tužitelj je odgovorio ili će ga odmah poslati na ratište ili će ga doživotno strpati u zatvor. Na pitanje zašto bi se to dogodilo, tužitelj je odgovorio zato što je napustio [adresa] kada je navodno trebao ići u rat. Međutim, kao što je već navedeno, tužitelj nije ni pozvan na služenje vojnog roka, nego je, prema svojim navodima na saslušanju u upravnom postupku 5. siječnja 2023., ishodio potvrdu vojnog komesarijata gdje je dobio odgodu, koju potvrdu nije priložio, jer tvrdi da ju je samo potpisao te ju nije dobio u ruke i ne zna do kojeg je datuma odgoda. Ni ovaj dio iskaza tužitelja se ne doima uvjerljivo, jer osoba koja se boji da će biti poslana na ratište i navodno je dobila odgodu služenja vojnog roka, bi očekivano obratila pažnju na datum do kojega je dobila odgodu. Stoga sud ne nalazi osnovanim navode tužitelja da je prekršio ruske zakone u pogledu obveze javljanja vojnim vlastima (promjena adrese, odlazak iz zemlje i dr.) i da je time pokazao politički neposluh i neslaganje sa službenom politikom ruskih i čečenskih vlasti.

10. Slijedom navedenoga, samo na temelju nedosljednih izjava tužitelja u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog političkog mišljenja, u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine br. 70/15, 127/17, 33/23, dalje Zakon).

11. Nadalje, budući da iskaz tužitelja nije ocijenjen vjerodostojnim, u konkretnom slučaju ne postoje ni opravdani razlozi koji ukazuju da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, koja podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, u smislu članka 21. Zakona. Naime, u postupku nije utvrđeno da je tužitelj bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, a njegova izjava da bi po povratku u Rusku Federaciju vjerojatno bio poslan na ratište u Ukrajinu predstavlja njegovo subjektivno mišljenje koje nije potkrijepljeno objektivnim činjenicama. Tuženik je uvidom u izvješća navedena u osporenom rješenju utvrdio da se mobilizacija koja je provedena u Rusiji 21. rujna 2022. zove „djelomična“ iz razloga jer se primjenjuje samo na one ruske državljane koji su prethodno služili u ruskim vojnim snagama i stekli jedinstvene vojne vještine, u koju skupinu tužitelj ne spada. Prema izvješću Reutersa, Rusija je završila djelomičnu vojnu mobilizaciju 31. listopada 2022. te su prestale aktivnosti vezane uz novačenje građana rezervista. Dekret čečenskog poglavara od 14. rujna 2022. o novačenju čečenskih državljana raspona godišta od 1995. do 2004. u razdoblju između listopada i prosinca 2022. podrazumijeva uvođenje vojne obaveze za P, odnosno riječ je o regularnoj vojnoj obvezi čečenskih državljana koji su u to doba bili starosti od 18 do 27 godina, kao što je slučaj s regularnom regrutacijom u ostatku Ruske Federacije, pri čemu regularna vojna obveza ne podrazumijeva mobilizaciju odnosno slanje na ratište u Ukrajinu. Utvrđujući osobne okolnosti tužitelja, utvrđeno je da se u zemlji podrijetla nije bavio aktivizmom niti je ičim privukao pažnju vlasti. U zemlji podrijetla nije bio kažnjavan, tužen, pritvaran, uhićen niti mu je mjesto boravka bilo pretresano. Također nije bio izložen mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju. Rizici kojima je općenito izloženo stanovništvo neke zemlje ili dio stanovništva obično ne stvaraju sami po sebi individualnu prijetnju koja bi se kvalificirala kao ozbiljna nepravda. Pojam „obično”, dozvoljava mogućnost iznimne situacije čija bi značajka mogla biti tako visoka razina opasnosti da bi postojali ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi ta osoba mogla biti individualno izložena predmetnoj opasnosti. Međutim, samo na temelju izvješća na koja se tužitelj poziva, sud ne nalazi da u konkretnom slučaju postoji tako visoka razina opasnosti da će tužitelj biti pozvan u vojnu službu i potom mobiliziran za rat u Ukrajinu ili nepravedno i prekomjerno kažnjen, s obzirom da nisu utvrđene vjerodostojne individualne okolnosti koje bi na to upućivale.

12. Nije osnovan ni prigovor tužitelja o povredi čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21), budući da je među strankama nesporno da tužitelj poziv za regrutaciju ni mobilizaciju nije primio ni prije niti nakon napuštanja zemlje podrijetla, a tužitelj se tijekom ovoga spora imao prilike očitovati o svim utvrđenjima tuženika iz osporenog rješenja.

13. Slijedom navedenoga, prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja te je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15).

14.1. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Martina Grgec, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.875,00 eur, u skladu s čl. 6. i 9. Pravilnika te tbr. 27. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Odvjetnici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 30.10.2024. te zastupanja na ročištu 07.11.2024. po 250 bodova, dakle 750 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 1.500,00 eura te uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife iznosi ukupno 1.875,00 eura.

14.2. Nije priznat trošak za sastav podneska od 27.02.2024., jer se ne radi o obrazloženom podnesku s činjeničnim ili pravnim navodima u smislu Tbr. 27. t. 1. Tarife.

U Zagrebu 26. studenoga 2024.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnica Martina Grgec, Bukovačka cesta 51, [adresa] Zagreb

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Ilica 335, [adresa] Zagreb

3. U spis