REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1107/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, Korzo 16, OIB 54382731928, kojeg zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice iz Rijeke, Dežmanova 10, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišnu knjigu, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 5990/2018-2 od 3. lipnja 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-636/2017-19 od 12. srpnja 2018., u sjednici održanoj 26. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Preinačuje se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5990/2018-2 od 3. lipnja 2020. i Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 636/2017-19 od 12. srpnja 2018. te se sudi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je tužitelj GRAD RIJEKA, vlasnik posebnog dijela nekretnine pod oznakom k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim posebnim dijelom je neodvojivo povezano suvlasništvo tužitelja od 1/10 idealnog suvlasničkog dijela (odgovarajući suvlasnički dio) nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koji posebni dio u naravi predstavlja stan koji se nalazi na prvom katu zgrade u [adresa], stan broj 3, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice s WC-om, hodnika i drvarnice ukupne površine od 42,74 m2.

2. Ovlašćuje se tužitelj Grad Rijeka na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na 1/10 suvlasničkog dijela nekretnine pod oznakom k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] s imena tuženika Republike Hrvatske na ime i u korist tužitelja Grada Rijeke u cijelosti.

3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka prema priloženom troškovniku sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 16.822,50 kn u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu 3.487,95 eura / 26.280,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj vlasnik posebnog dijela nekretnine pod oznakom k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim posebnim dijelom je neodvojivo povezano suvlasništvo tužitelja od 1/10 idealnog suvlasničkog dijela (odgovarajući suvlasnički dio) nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koji posebni dio u naravi predstavlja stan koji se nalazi na prvom katu zgrade u [adresa], stan broj 3, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice s WC-om, hodnika i drvarnice ukupne površine od 42,74 m2. U stavku II ovlašćuje se tužitelj na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na 1/10 suvlasničkog dijela nekretnine pod oznakom k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] s imena tuženika Republike Hrvatske na ime i u korist tužitelja Grada Rijeke u cijelosti, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka iznosu od 16.822,50 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd 2966/2020-2 od 26. travnja 2022. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pitanja:

"- Može li se tumačiti da javnopravno tijelo – jedinica lokalne samouprave kao jedna od razina vlasti ima status "osobe" u smislu Europske konvencije za ljudska prava i učinka odluka Europskog suda za ljudska prava na domaće pravo, a in concreto može li se tumačiti da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme prije 8. listopada 1991. kada je riječ o posjedovanju od strane pravnog slijednika društvenopravne osobe (društveno-političke zajednice) koja je tim stvarima gospodarila sukladno ovlaštenjima nad nekadašnjim društvenim vlasništvom (pravo upravljanja, raspolaganja i korištenja),

- Može li se pravnim slijednicima društvenopravnih osoba priznavati stjecanje vlasništva dosjelošću koje se temelji na činjeničnom stanju koje je stvorio i u kojem se našao pravni prednik društvenopravna osoba prije 8. listopada 1991. ili pak prije stupanja na snagu propisa o pretvorbi društvenog vlasništva i neovisno o učincima tih propisa?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev. Potražuje trošak sastava revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva posebnog dijela nekretnine pod oznakom k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim posebnim dijelom je neodvojivo povezano suvlasništvo tužitelja od 1/10 idealnog suvlasničkog dijela (odgovarajući suvlasnički dio) nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] - gradilište, površine 131 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koji posebni dio u naravi predstavlja stan koji se nalazi na prvom katu zgrade u [adresa], stan broj 3, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice s WC-om, hodnika i drvarnice ukupne površine od 42,74 m2 te upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini u zemljišnoj knjizi.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi upisana tuženica na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike

Hrvatske („Narodne novine“ broj 68/91),

- da je prije upisa prava vlasništva tuženika, predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo s pravom upravljanja Državnog sekretarijata za poslove narodne obrane, a iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige vidljivo je da je taj upis izvršen 1958.,

- da se u rješenju Narodnog odbora Općine Rijeka, Odsjeka za stambene odnose od 21. lipnja 1963. te u ugovorima o korištenju stana sklopljenim s nositeljem stanarskog prava BĐ **.**.1966. i 21. ožujka 1972. Jugoslavensko riječno brodarstvo pojavljuje kao davatelj stana na korištenje,

- da se u Ugovoru o korištenju stana od 23. ožujka 1983., Skupština Općine Rijeka – komisija za posredovanje u stambenim odnosima pojavljuje kao davatelj stana na korištenje,

- da je predmetna nekretnina prenijeta u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama koje je osnovala općina na čijem se teritoriju one nalaze sukladno odredbi čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu („Službeni list SFRJ“ broj 35/65),

- da je ugovorom od 22. studenog 1966. Savezna privredna komora u Beogradu prenijela na Poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama Rijeka pravo davanja na korištenje predmetnog stana.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima smatrajući da je tužitelj dokazao da je imao izvanknjižno pravo korištenja nad predmetnim stanom te da se ono pretvorilo u pravo vlasništva i to na temelju čl. 3. st. 1. Uredbe o prestanku rada fondova u stambenom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 64/97) prema kojem je jedinica lokalne samouprave na području kojih je fond upravljao stambenom zgradom danom prestanka rada fonda preuzimaju nekretnine tog fonda koje se nalaze na njihovom području i preuzimaju prava i obveze u vezi s tim nekretninama.

11. Drugostupanjski sud odlučujući po žalbi utvrđuje da tužitelj nije dokazao da je imao izvanknjižno pravo korištenja tj. da nije dokazao da je pravni prednik tužitelja na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavki koje su se za stjecanja prava korištenja zahtijevale u trenutku stjecanja stekao pravo korištenja na predmetnom stanu, međutim zaključuju da je tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću. Pritome uzima da je radi ocjene je li tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo nekretnina bitan trenutak kod kojeg je stupio na snagu ugovor kojim je pravni prednik tužitelja nesporno preuzeo predmetni stan u posjed (1. siječnja 1966.).

12. Revident u reviziji smatra da pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno i da je u suprotnosti sa zauzetim pravnim shvaćanjima ovog suda da se i bez formalne odluke o dodjeli nekretnina na upravljanje, korištenje i raspolaganje može uzeti da postoji pravo upravljanja korištenja i raspolaganja, odnosno da tužitelj ne može dosjelošću steći pravo vlasništva.

13. S obzirom na postavljena pitanja, suština spornog odnosa u revizijskom postupku ogleda se u pitanju jesu li prednici tužitelja stekli izvanknjižno pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnim stanom na temelju toga što su sklopili ugovor o korištenju stana u vrijeme kada je upisani nositelj tog prava bila Savezna Privredna komora u Beogradu odnosno jesu li mogli dosjelošću steći pravo vlasništva.

14. Ovaj sud je u brojim odlukama (primjerice broj Rev 1218/2022-2 od 21. prosinca 2022., Rev-x 1131/2017-2 od 16. travnja 2019., Rev-x 196/2016 od 19. travnja 2017. i dr.) izrazio pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva.

15. No, u ovom predmetu ne radi se o stjecanju tog prava od strane društvenog poduzeća niti je tužbeni zahtjev odbijen samo iz razloga jer tužitelj ne raspolaže pisanim ugovorom ili drugom pisanom ispravom o prijenosu prava upravljanja, raspolaganja i korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, već iz razloga što tužitelj (neovisno o tomu što njegov prednik nije bio upisan kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja) u smislu odredbe čl. 364. st. 6. ZVDSP-a nije dokazao, da je time što je sklapao ugovore o korištenju stanova, izvanknjižno stekao navedeno pravo.

16. U ovoj pravnoj stvari treba poći od toga da su prednici tužitelja ugovore o korištenju stanova od 1966. sklapali na temelju odredbe čl. 29. st. 1. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, postupajući u skladu sa zakonskim ovlaštenjima da kao stambeno poduzeće zaključe s nositeljem stanarskog prava, kojima je stan dat na korištenje, ugovore o korištenju tih stanova. Dakle, tužitelj time na temelju odredbi tog Zakona nije stekao pravo koje čini društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim stanovima u smislu citirane odredbe čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju. Međutim, taj Zakon u čl. 19. propisuje da se unošenjem stambene zgrade u fond stambenih zgrada ne prenosi pravo davanja na korištenje stanova u toj stambenoj zgradi, ako ugovorom nije drugačije određeno.

17. Iz spisa proizlazi da tužitelj nema pisani ugovor ili drugi akt kojim je na njega ili na njegovog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja predmetnim stanom, a to što je faktično raspolagao istima i sklapao ugovore o korištenju stanova, postupajući u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, tužitelj time nije dokazao da je stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja na predmetnim stanovima, kako to pogrešno smatra tužitelj, već to pravo i dalje ima ona organizacija koja je unijela stambenu zgradu u fond stambenih zgrada stambenog poduzeća.

18. S obzirom da je sukladno odredbi čl. 364. st. 6. ZVDSP-a tužitelj trebao dokazati da je izvanknjižni nositelj prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da iz isprava priloženih spisu to ne proizlazi te da tužitelj nije dokazao prijenos tog prava s upisanog nositelja tog prava u zemljišnim knjigama na svoje prednike, jer ugovori o korištenju stanova nisu dokaz te odlučne činjenice kada se ima u vidu da su njegovi prednici postupali sukladno čl. 29. st. 1. u vezi čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju.

19. Pri tomu je za ukazati da je Osnovni zakon o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, prestao važiti 26. prosinca 1974. stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 52/74 - dalje: ZSO) kada je osnivanje samoupravnih interesnih zajednica u stambenoj oblasti upravljanje stambenim zgradama i stanovima u društvenom vlasništvu i ostvarivanja drugih zajedničkih interesa u stambenoj oblasti prema čl. 14. ZSO-a bilo dato u nadležnost SIZ-ova, a njihove ovlasti bile su propisane čl. 15. istog Zakona.

20. Davatelj stana u društvenom vlasništvu donosi odluku o davanju stana na korištenje osobi koja se treba useliti u stan, odnosno odluku o stambenom kreditu, u skladu sa samoupravnim općim aktom odnosno općim aktom o davanju stana na korištenje (čl. 79. st. 1. ZSO).

21. Stanove u društvenom vlasništvu nisu davali na korištenje vlasnici (nositelji prava upravljanja), već stambene zajednice, stambena poduzeća odnosno samoupravne interesne zajednice za stanovanje (tako i ovaj sud u odluci broj Rev 1121/01-2 od 27. lipnja 2001.).

22. Slijedom navedenog tužitelj kao davatelj stanova na korištenje ni po tom Zakonu nije mogao steći pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnim stanovima.

23. Stupanjem na snagu Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 53/90, 76/93) na dan 31. prosinca 1990. prestale su s radom bivše samoupravne interesne zajednice u stambenoj i komunalnoj djelatnosti, te su nastavile s radom kao Fondovi u stambenoj i komunalnoj djelatnosti u punom opsegu dotadašnjeg rada (čl. 1.).

24. Fondovi u stambenom gospodarstvu prestali su s radom na temelju čl. 386. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) u roku od 12 mjeseci od stupanja na snagu tog zakona (računajući od 1. siječnja 1997.). Uredbom Vlade Republike Hrvatske o prestanku rada fondova u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 64/97), uređen je način raspodjele nekretnina fondova u stambenom gospodarstvu (čl. 3. st. 1. Uredbe), tako da jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb preuzimaju nekretnine (stambene zgrade) kojim je fond upravljao koje se nalaze na njihovom području i preuzimaju prava i obveze u vezi s tim nekretninama.

25. Međutim, to što su jedinice lokalne samouprave davale predmetne stanove na korištenje i u najam, ili su bile pasivno legitimirane u parnici glede prava i obveza u vezi s nekretninama koje se preuzele, a kojima su ranije upravljali fondovi u stambenom gospodarstvu, ili to što su prema čl. 5. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, općine i gradovi imali ovlast, pored svojih stanova, prodavati i stanove koji su predani na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, ne znači da su stekle vlasništvo tih stanova. Naime, prestankom rada fondova u stambenom i komunalnom gospodarstvu jedinice lokalne samouprave preuzele su stanove koje se nalaze na njihovom području, preuzimajući prava i obveze u vezi s tim stanova, ali nisu stekle vlasništvo tih stanova, već su samo na temelju zakona izvršavale prava i obveze iz prava vlasništva, dok se ne riješi vlasničkopravni status takvih stanova.

26. Ni na temelju odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“, broj 90/92, 94/93 i 117/93) ne može se promijeniti vlasničkopravni status predmetne nekretnine. Naime, navedena zakonska odredba govori o preuzimanju stvari, financijskih sredstava, prava i obveza, ali to ne znači da je tužitelj time stekao pravo vlasništva na nekretninama na kojima njegov prednik nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo.

27. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, time su dati i odgovori na naznačena pitanja u reviziji.

28. Prema tome, prema članku 1. navedene Uredbe upis prava vlasništva (suvlasništva) predmetnih nekretnina stečenih na temelju navedene Uredbe Republika Hrvatska je ovlaštena ishoditi u smislu odredbe čl. 130. st. 1. ZVDSP i čl. 15. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama upis prava vlasništva (suvlasništva).

29. Imajući u vidu naprijed navedeno, dati su odgovori na naznačena pitanja u reviziji (tako i ovaj sud u Rev-2143/2019-2 od 10. rujna 2024.).

30. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženice i preinačiti nižestupanjske presude kao u izreci ove odluke.

31. S obzirom na to da je tuženica u cijelosti uspjela u sporu, pripada joj pravo na naknadu zatraženog parničnog troška u iznosu od 26.280,00 kuna / 3.487,95 eura i to odgovora na tužbu u iznosu od 5.010,00 kuna / 664,94 eura prema Tarifnom broju 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 138/23 – dalje: Tarife) trošak zastupanja na ročištu 21. svibnja 2014. i 13. lipnja 2018. u iznosu od 5.010,00 kuna / 664,94 eura prema Tbr. 9. točka 2. trošak sastava žalbi u iznosu od 6.250,00 kuna / 829,51 eura prema Tbr. 10. točka 1. Tarife te trošak revizijskog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna / 664,94 eura prema Tbr. 10. točka 6. Tarife. Tuženici nije priznat trošak uvida u spis, pribave dokumenata u iznosu od 750,00 kuna / 99,54 eura te trošak prema Tbr. 42 Tarife u iznosu od 2.692,50 kuna / 357,35 eura jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP ).

32. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – dalje: Zakona o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 preračunati u eura sukladno Općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

32.1. Slijedom navedenog s obzirom na sadržaj odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil