REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1270/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice i vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Samoboru, protiv prvotuženika KE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Batinić, odvjetnik u Zagrebu, i drugotuženice RE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Siniša Tabak, odvjetnik u Zagrebu, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji prvotuženika LE protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-905/2017-2 od 7. ožujka 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj P-4102/2015-21 od 25. studenoga 2016., u sjednici održanoj 26. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi da Ugovor o darovanju nekretnina od 5. ožujka 2013. ovjeren kod javnog bilježnika 20. ožujka 2013., broj OV-73/13, gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojemu je potrebno za ispunjenje potraživanja tužiteljice prema prvotuženiku SE u iznosu od 217.480,35 kuna (28.864,60 EUR) , kao i u dijelu kojim je traženo obvezati drugotuženicu dopustiti da tužiteljica svoje potraživanje prema prvotuženiku u iznosu od 217.480,35 kuna (28.864,60 EUR), upiše kao osiguranje tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na ½ dijela čkbr. [katastarska čestica], površine 1.198 m², upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi prvotuženiku trošak postupak u iznosu od 15.000,00 kuna (1.990,84 EUR), dok je u točki III. izreke naloženo tužiteljici naknaditi drugotuženici troškove postupka u iznosu od 11.875,00 kuna (1.576,08 EUR).

2. Drugostupanjskom je presudom, prihvaćanjem žalbe tužiteljice, u točki I. izreke prvostupanjska presuda preinačena te je tužbeni zahtjev prihvaćen tako što je utvrđeno da Ugovor o darovanju nekretnina od 5. ožujka 2013. ovjeren kod javnog bilježnika 20. ožujka 2013., broj OV-73/13, gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojemu je potrebno za ispunjenje potraživanja tužiteljice prema prvotuženiku SE u iznosu od 217.480,35 kuna (28.864,60 EUR), a ujedno je obvezana drugotuženica dopustiti da tužiteljica svoje potraživanje prema prvotuženiku u iznosu od 217.480,35 kuna (28.864,60 EUR) upiše kao osiguranje tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na ½ dijela čkbr. [katastarska čestica] površine 1.198 m², upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tuženicima naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 10.625,00 kuna (1.410,17 EUR).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnosi prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred drugostupanjskim sudom, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu odnosno drugostupanjskom sudu, ali drugom vijeću.

4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Bez osnove revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP tvrdeći da sud drugog stupnja nije dao razloge na temelju kojih je zaključio da je vrijednost strojeva, uredske opreme, računala, ostale opreme i teretnih vozila na dan 1. siječnja 2013. iznosila samo 30.481,85 kuna (4.045,63 EUR) zato što je drugostupanjski sud jasno naveo da je tu činjenicu utvrdio pregledom konto kartica obrta prvotuženika.

7.1. U odnosu na tvrdnje da je prvotuženik „tijekom cijelog postupka predlagao dokaze na okolnosti iz odgovora na tužbu, a koje dokaze je sud odbio provesti kao irelevantne za ovaj postupak“, valja odgovoriti da ovi navodi ne upućuju na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP na koju povredu tim navodima revident opisno ukazuje zato što je prvostupanjski sud odbio prijedlog za saslušanje svjedoka HE i NE smatrajući da „njihovo saslušanje nije relevantno odnosno njihovi iskazi nisu relevantni za ovu vrstu spora). Kada sud odbije prijedlog za izvođenje predloženog dokaza i za to da obrazloženje, tada ne čini bitnu povredu na koju ukazuje revident. Preostali predloženi dokaz, saslušanje oboje tuženika kao parničnih stranaka, nije izveden iako je taj dokazni prijedlog sud prihvatio i radi izvođenje tog dokaza odredio ročište za glavnu raspravu za dan 27. listopada 2016., ali tuženici nisu pristupili na to ročište (štoviše, prvotuuženik je na tom ročištu odustao od tog dokaznog prijedloga).

7.2. U tom smislu valja zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet je postupka actio Pauliana odnosno tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji utemeljena na odredbi članka 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO). Svrha ove tužbe sastoji se u zaštiti vjerovnika dospjele obveznopravne tražbine od dužnikova raspolaganja (u vrlo širokom smislu) imovinom protivno načelu savjesnosti i poštenja i uz povredu zahtijeva postupanje s odgovarajućom pozornošću, pri kojem dužnikovom raspolaganju je i treći postupao kao i dužnik te se njegova imovina povećala. Opće pretpostavke uspješnog pobijanja pravnih radnji dužnika su: dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, pravna radnja dužnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da predmetna tražbina tužiteljice prema prvotuženiku utvrđena pravomoćnim rješenjem Ministarstva financije Porezne uprave Područni ured Zagreb prema kojem prvotuženik duguje tužiteljici iznos od 217.480,35 kuna (28.864,60 EUR) po osnovi poreznog duga na dan 17. srpnja 2014., a taj dug prvotuženik i ne osporava. Ujedno je utvrđeno da je prvotuženik svojoj majci, drugotuženici, na temelju Ugovora o darovanju nekretnina od 5. ožujka 2013. ovjerenog kod javnog bilježnika 20. ožujka 2013., broj ovjere Ov-73/13, darovao ½ dijela svojih nekretnina, i to čkbr. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

10. U odnosu na pretpostavku insolventnosti prvotuženika, sud je prvog stupnja ocijenio da tužiteljica nije dokazala insolventnost prvotuženika u vrijeme sklapanja spomenutog Darovnog ugovora cijeneći da je prvotuženik bio vlasnik dvaju automobila i suvlasnik obrta s imovinom velike vrijednosti te utvrđujući da je imovina obrta prvotuženika imala vrijednost od 7.281.545,37 kuna (966.427,15 EUR) i da je iz poslovanja obrta prvotuženik raspolagao tražbinama u iznosu od 373.680,70 kuna ( EUR), prema podacima iz izvoda otvorenih stavki. U takvim je okolnostima sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev.

11. Drugostupanjski sud, međutim, preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 373.a ZPP smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio sadržaj izvoda otvorenih stavki i konto kartica te posljedično pogrešno zaključio da tužiteljica nije dokazala pretpostavku insolventnosti prvotuženika odnosno da je sud prvog stupnja pogriješio kada je zaključio da je imovinsko stanje prvotuženika u vrijeme zaključenja Darovnog ugovora s drugotuženicom (5. ožujka 2013.) omogućavalo realizaciju tražbine tužiteljice. Sve to s obzirom na funkciju izvoda otvorenih stavki i konto kartice odnosno činjenicu da je izvod iz otvorenih stavki popis svih neplaćenih računa na određeni dan kojeg poslovni subjekt šalje svojim kupcima i dobavljačima na potvrdu radi usklađivanja obveza i potraživanja što znači da je svrha ovih izvoda provjera točnosti knjiženja prije izrade završnog računa radi otklanjanja pogrešaka u poslovnim knjigama, dok su konto kartice izvodi s pojedinog konta glavne knjige i ujedno instrument sistematizacije pojedinih oblika imovine, izvora imovine, prihoda, rashoda i rezultata poslovanja, a služe za evidentiranje promjena koje se događaju na imovini, obvezama, kapitalu, prihodima i rashodima.

12. Tako sud drugog stupnja, cijeneći sadržaj otvorenih stavki obrta „[obrt]“ za kojeg prvotuženik tvrdi da je u njegovu suvlasništvu, utvrđuje da stavke ne sadrže potvrde dužnika (kupaca) da se slažu ili ne slažu s iskazanim stanjem, pa ocjenjuje da takvi neovjereni izvodi otvorenih stavki ne čine sastavne dijelove poslovne dokumentacije relevantne za utvrđivanje stvarnih potraživanja obrta jer izvodima otvorenih stavki obrta nije utvrđeno postojanje potraživanja obrta u suvlasništvu tuženika u iznosu od 373.680,70 kuna/49.595,95 EUR (u kojem bi slučaju u imovinu tuženika ulazio iznos od 186.840,35 kuna/24.797,97 EUR s obzirom na njegov suvlasnički dio u obrtu).

13. Cijeneći, pak, sadržaj priloženih konto kartica, drugostupanjski je sud utvrdio da je u imovinu obrta koja je predmet pobijanog Darovnog ugovora, a koja je početno knjižena s danom 1. siječnja 1987. u vrijednosti od 3.557.724,50 kuna (472.191,18 EUR), u istoj vrijednosti iskazana kao rashod darovanja s danom 5. ožujka 2013., i u cijelosti amortizirana. Na temelju sadržaja konto kartice drugostupanjski je sud zaključio da je Darovnim ugovorom od 5. ožujka 2013. iz imovine obrta otuđena poslovna zgrada u vrijednosti od 3.557.724,50 kuna (472.191,18 EUR). Upravo je ta poslovna zgrada bila predmet spomenutog Darovnog ugovora od istog dana kojim je prvotuženik darovao svojoj majci suvlasnički dio od ½ dijela. Što se tiče ostale imovine obrta, pregledom konto kartica drugostupanjski je sud, također na temelju ovlaštenja iz članka 373.a ZPP, utvrdio da je početna vrijednost strojeva, uredske opreme, računala, ostale opreme i teretnih vozila, gotovo u cijelosti amortizirana, tako da je na dan 1. siječnja 2013., vrijednost ove imovine iznosila 30.481,85 kuna, a ne 7.281.545,37 kuna (966.427,15 EUR), kako to pogrešno uzima prvostupanjski sud. To znači da bi po ovoj osnovi u imovinu prvotuženika kao suvlasnika obrta ulazila bi ½ ove vrijednosti odnosno iznos od 15.240,92 kuna (2.022,81 EUR).

14. U odnosu na okolnost da je prvotuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Darovnog ugovora bio vlasnik osobnog vozila marke Volvo XC 90, godina proizvodnje 2006., i osobnog vozila marke Audi A-6, prvi put registriranog 2004. godine, prema ocjeni drugostupanjskog suda, ta okolnost, sama po sebi, ne znači da je ova imovina bila dostatna za namirenje tražbine tužiteljice jer prvotuženik nije dokazao niti pokušao dokazati faktičnu tržišnu vrijednost vozila prema stanju u kojem se vozila nalaze, a koje se utvrđuje prema starosti i amortizacija (istrošenosti) vozila.

15. Drugostupanjski je sud, nadalje, posebno cijenio među strankama nespornu činjenicu da tužiteljica nije mogla namiriti svoju tražbinu u ovršnom postupku kojeg je vodila protiv prvotuženika radi namirenja dospjelih tražbina po osnovi poreznog duga i ostalih javnih davanja i, s tim u vezi, ukazuje na nelogičnost zaključka prvostupanjskog suda da sklapanjem predmetnog Darovnog ugovora prvotuženik nije doveden u imovno stanje koje onemogućuje vjerovnika na ostvarenje njegovih tražbina.

16. U opisanim okolnostima, kada, dakle, tužiteljica nije mogla naplatiti svoju tražbinu u ovršnom postupku pokrenutom na temelju odredbe članka 129. Općeg poreznog zakona, te činjenice da je prvotuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Darovnog ugovora eventualno raspolagao imovinom koju je sačinjavao suvlasnički dio imovine obrta u iznosu od 15.240,92 kuna (2.022,81 EUR), kao i s dva osobna vozila neutvrđene vrijednosti, drugostupanjski sud utvrđuje da prvotuženik u vrijeme učinjenog darovanja nije imao dovoljno sredstava za ispunjenje tražbina tužiteljice.

17. U odnosu na navode tuženika prema kojima je nekretnina koja je predmet darovanja opterećena založnim pravom te da tužiteljica ne može namiriti svoje tražbine jer bi se u slučaju prodaje nekretnine najprije namirivali založni vjerovnici, drugostupanjski je sud ocijenio da postojanje založnog prava i mogućnost buduće naplate svih vjerovnika na nekretnini koja je bila predmet darovanja nije relevantna za ishod ovog postupka.

18. Na temelju naprijed navedenoga, sud je drugog stupnja ocijenio da su u konkretnom slučaju kumulativno ostvarene ne samo opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, već je ostvarena i posebna pretpostavka da je trećoj osobi bilo poznato ili moglo biti poznato da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. Stoga je sud drugog stupnja preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev.

19. Neutemeljeno revident ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Naime, u okolnostima kada je drugostupanjski sud utvrdio da su u konkretnom slučaju kumulativno ostvarene ne samo opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji propisane odredbom članka 66. stavaka 1. i 2. ZOO (dospjelost tražbine vjerovnice prema dužniku, pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje), već i posebna pretpostavka pobijanja propisana odredbom članka 67. stavka 3. ZOO u vidu neoborive zakonske predmnjeve (praesumptio iuris et de iure) prema kojoj se kod besplatnog pravnog posla, u koje spada i darovanje, za pobijanje pravnih radnji dužnika ne zahtijeva („smatra se“) da je trećoj osobi bilo poznato ili moglo biti poznato da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, tada je preinakom prvostupanjske presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, pa nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

20. Prvotuženik u reviziji osporava utvrđenje drugostupanjskog suda u pogledu činjenice njegove insolventnosti kao opće pretpostavke za pobijanje ističući (usprkos utvrđenju da je tužiteljica bezuspješno pokušala naplatiti svoje dugovanje pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika koje ima na računu kod banke) da je tužiteljica tu činjenicu „pokušala dokazati isključivo činjenicom da je donijela rješenje o ovrsi, dok ne dokazuje da je ista temeljem predmetnog rješenja pokušala prisilnu naplatu, kao i da je ista ostala bez uspjeha“. S tim u vezi, valja odgovoriti da revizijom nije moguće osporavati pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pred nižestupanjskim sudovima zato što se revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (argument iz članka 385. stavka 1. ZPP).

21. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP.

Zagreb, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil