REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–440/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Dolores Peruško, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog SHL, zbog kaznenog djela iz članka 217. stavka 2. točke 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2024., broj: K-81/2024-11, u sjednici održanoj 26. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika privatne tužiteljice odvjetnika Miroslava Vlašića, braniteljice optuženika, odvjetnice Željke Čović Latin po zamjenskoj punomoći,

p r e s u d i o  j e :

Žalba optuženog ĐHL odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženi SHL proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – teška krađa iz članka 217. stavak 2. točka 1. KZ/97. i na temelju članka 217. stavka 1. KZ/97. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a na temelju članka 67. stavka 2. KZ/97. primijenjena mu je uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako on u roku od 1 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24; koji se sada primjenjuje - nadalje: ZKP) privatna tužiteljica ČHL se u cijelosti s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnični postupak.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-a optuženi SHL se oslobađa obveze plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP-a, dok se obvezuje podmiriti nužne izdatke privatne tužiteljice te nagradu i nužne izdatke opunomoćenika privatne tužiteljice, sukladno članku 145. stavku 2. točke 7. ZKP-a, o čemu će sud donijeti posebno rješenje.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik SHL putem branitelja Marka Ujevića, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i zbog odluke o trošku kaznenog postupka. Predlaže ukidanje pobijane presude. Zatraženo je da se branitelja optuženika pozove na sjednicu vijeća.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnijela je privatna tužiteljica ČHL putem punomoćnika Miroslava Vlašića, odvjetnika iz Zagreba, u kojoj analizira navode žalbe optuženika te predlaže da se ista kao neosnovana odbije i u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda. Zatraženo je i da se punomoćnika pozove na sjednicu vijeća.

4. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća prisustvovao je punomoćnik privatne tužiteljice ČHL, odvjetnik Miroslav Vlašić, te zamjenica branitelja optuženog SHL, odvjetnica Željka Čović Latin po zamjenskoj punomoći, dok unatoč urednoj obavijesti sjednici vijeća nisu pristupili privatna tužiteljica i optuženik, pa je sjednica održana u bez njihove prisutnosti, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP-a.

5. Žalba nije osnovana.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, optuženik najprije parafrazira dio zakonskog teksta te zakonske odredbe navodima kako je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno presuda kako uopće nema razloga, a niti su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni razlozi su potpuno nejasni, pa se presuda ne može ispitati. Međutim iz samog obrazloženja žalbe u stvari proizlazi da se ti prigovori odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a ne predstavljaju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz navedenog članka ZKP- a, pa će izneseni prigovori i biti razmotreni u okviru te žalbene osnove, time da već sada treba istaknuti kako je prvostupanjski sud dao valjane te jasne i neproturječne razloge za sva svoja utvrđenja zaključujući, na temelju provedenih dokaza, da je optuženik postupajući na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje ga je proglasio krivim.

6.1. pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a i nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, žalitelj smatra da „u konkretnom slučaju „ne postoji osnovana sumnja da bi optuženik počinio kazneno djelo, odnosno da osnovana sumnja ne proizlazi iz podataka u spisu i provedenih dokaza“. Nadalje , navodi kako prvostupanjski sud ne obrazlaže iz kojih razloga drži da je privatna tužiteljica vlasnica umjetnina koje su predmetnom kaznenog djela stavljenog na teret optuženiku, pri čemu nije cijenio činjenicu da je privatna tužiteljica tražila povrat umjetnina od Moderne Galerije Zagreb, i to ulje na platnu autora SH „Pogled s prozora“ vel. 50*70 cm, u čemu nije uspjela budući da nije dokazala da bi bila vlasnik istih, pa je sa zahtjevom prema Modernoj Galeriji odbijena. Ističe i kako je nejasno zašto je prvostupanjski sud privatnu tužiteljicu s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu ako već drži da je vlasnica umjetnina, a što se posebno odnosi na sliku ulje na platnu autora ĐH iz umjetničke serije "Vrijesovi", vel. cca 30x50 cm, skulpturu žene autora ČH, barokni luster, antikni stol vel. 120x60 cm, jednu policu za knjige, a koje umjetnine osim privatne tužiteljica nitko drugi nije niti vidio, a niti je privatna tužiteljica dokazala vlasništvo nad njima. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kvalifikatornu okolnost djela obzirom da na nedvojben i zakonit način nije utvrdio vrijednost navodno otuđenih umjetnina. Ukazuje i da prvostupanjski sud nije na jasan i nedvojben način obrazložio zašto zaključuje da je upravo optuženik osoba koja je otuđila predmetne umjetnine i druge pokretne stvari navedene u činjeničnom dijelu privatne tužbe budući da je u inkriminiranom razdoblju više osoba bilo u posjedu predmetnog stana u [adresa]. Stoga predlaže pobijanu presudu ukinuti.

7.1. Razmotrivši razloge koje je za svoja utvrđenja dao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, kao i sve prigovore istaknute u žalbi optuženika, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da optuženik navodima svoje žalbe nije uspješno doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

7.2. Suprotno navodima žalitelja, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, personalnih i ostalih provedenih dokaza pobliže navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude, savjesnom i pažljivom ocjenom kako svakog dokaza za sebe, tako i u međusobnom odnosu, sve odlučne i važne činjenice terećenog kaznenog djela iz članka 217. stavka 2. točke 1. KZ/97, za koje je optuženik proglašen krivim, ispravno i potpuno utvrdio.

7.3. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je privatna tužiteljica u inkriminirano vrijeme bila vlasnica umjetnina i predmeta koji se navode u izreci presude i da je stoga uživala kaznenopravnu zaštitu kroz odredbe članka 217. u vezi članka 216. KZ/97. Razlozi prvostupanjskog suda izloženi pod točkama 31. do 33. obrazloženja pobijane presude za takav zaključak su opširni, detaljni i razložni, a u bitnom kako navode privatne tužiteljice u tom dijelu u bitnom potvrđuju svjedoci ZH, VH, FH, KH, ŠH te GH, pa žalbeni navodi takva utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja ne dovode u pitanje, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja žalitelj se upućuje na te razloge. To što privatna tužiteljica od Moderne Galerije Zagreb nije ostvarila povrat slike „Pogled s prozora“ autora SH, ne isključuje zaključak prvostupanjskog suda da je ona u inkriminirano vrijeme bila vlasnica te, ali i ostalih umjetnina, ida je zbog optuženikovog inkriminiranog ponašanja izgubila posjed istih, a iz iskaza svjedokinje HH jasno proizlazi kako u pogledu vlasništva slike „Pogled s prozora“ autora SH, postoji spor budući da ona smatra kako je to umjetničko djelo stekla na legalan način tako što ga je uzela je u komisiju od LH da bi ga nastavno prodala Modernoj Galeriji.

7.4. Uostalom žalitelju se ukazuje kako za za postojanje krađe nije odlučno, je li je onaj, kome je stvar oduzeta, vlasnik stvari ili ne, odnosno drži li stvar po nekom pravnom osnovu ili je drži protupravno, pa predmetnom krađe može biti i stvar na kojoj počinitelj ima suvlasnički dio.

8. Niti žalbeni navod optuženika kako je nejasno zbog čega je prvostupanjski sud oštećenicu s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu, ukoliko je smatrao utvrđenim da je privatna tužiteljica vlasnica umjetnina za čije se otuđenje tereti optuženik nije doveo u pitanje valjanu i argumentiranu odluku suda u tom dijelu, koju u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Osim toga odluka koju je prvostupanjski unio u izreku presude predstavlja samo konstataciju da privatna tužiteljica svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u posebnoj parnici i ona, ovako kako glasi, zapravo predstavlja puku deklaraciju njezinog prava na pokretanje parničnog postupka, a to pravo ima prema odredbama građanskog materijalnog i postupovnog prava neovisno o tome je li ona aktualno vlasnica inkriminiranih umjetničkih djela.

9. Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije na jasan i nedvojben način obrazložio zašto zaključuje da je upravo optuženik osoba koja je otuđila inkriminirane umjetnine obzirom da je u inkriminiranom periodu više osoba bilo u posjedu stana u [adresa] u [adresa]. iz kojeg su umjetnine otuđene, jer je vrlo opširne i argumentirane razloge za sva svoja utvrđenja, pa stoga i u ovom dijelu prvostupanjski sud naveo pod točkama 32. do 42. obrazloženja svoje pisane presude na koje se upućuje i žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, a kao ispravne ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud budući da su respektirani svi faktori bitni za zaključak da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo kako je ono opisano u izreci pobijane presude, otklanjajući optuženikovu obranu i u tom dijelu te isključujući mogućnost da je netko drugi provalio u predmetni stan i otuđio umjetnine. Osim toga optuženik čak ni u žalbi ne nudi nikakve dokaze koji bi doveli u pitanje zaključke prvostupanjskog suda, a posebno one koje sud nije imao u vidu prilikom analize i ocjene dokaznog materijala.

10. Povreda kaznenog zakona istaknuta u žalbi predstavlja tzv. posrednu povredu zakona, koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako je utvrđeno postupanje optuženika, sadržano u činjeničnom opisu pobijane presude, pravilno podvedeno pod zakonski opis kaznenog djela teške krađe, to je i kazneni zakon ispravo primijenjen, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP-a nije utvrđeno ni da bi na neki drugi način kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

11. Nije osnovana žalba optuženika u odnosu na odluku o kaznenoj sankciji.

11.1. Naime, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, sukladno članku 47. KZ/11, te ih je pravilno vrednovao.

11.2. Ispravno je kao olakotne okolnosti optuženiku utvrdio da nije osuđivana osoba u Republici Hrvatskoj te protek vremena od počinjenja djela, a kao otegotno težinu počinjenog djela koje se očituje u upornosti i izraženoj kriminalnoj volju te da niti nakon proteka vremena od više od 13 godina nije vratio otuđene stvari svojoj majci, privatnoj tužiteljici, a niti je pokušao doći do istih.

11.3. Prema takvoj ocjeni olakotnih i otegotnih okolnosti optuženiku je prvostupanjski sud izrekao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, čije izvršenje je potom primjenom uvjetne osude odgođeno kroz razdoblje provjeravanja od 1 godine. Uzevši u obzir sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene i potom također pravilno vrednovane okolnosti u smislu odredbe članka 47. KZ/11., ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo takva kaznena sankcija primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

12. Također je neosnovana žalba zbog odluke o troškovima postupka, koja se posebice niti ne obrazlaže, obzirom da je optuženik oslobođen obveze naknade troškova postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP-a, a sud ga sukladno odredbama članka 148. ZKP-a nije mogao osloboditi obveze naknade nužnih izdataka privatne tužiteljice te nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika privatne tužiteljice.

13. Slijedom svega navedenog je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, žalbu optuženog SHL trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj