Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3002/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Raiffesenbank Austrija d.d. Zagreb, [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2796/2022-17 od 12. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2796/2022-17 od 12. travnja 2024. u pobijanom dijelu toč. I., II., IV. i dijelu toč. III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.151,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.
II. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2024. do isplate, i u tom dijelu sudi:
Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2024. do isplate, kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 114-50-3820280 od 30. studenog 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica - švicarski franak CHF (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.215,15 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.276,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2024. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.328,75 EUR (toč. IV. izreke).
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, uz naknadu troškova žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.
6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.
7. Pobijanom presudom tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, a tuženiku kao jednoj od stranaka u postupku omogućeno je da iznese dokaze kojima potkrepljuje svoje navode, te su neutemeljeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud njegove dokazne prijedloge u potpunosti zanemario i da o njima nije dao nikakve razloge, jer suprotno proizlazi iz stanja spisa.
8. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
9. U postupku nije sporno da su stranke 30. studenog 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.341,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta radi kupnje vozila i da se otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste kreditora za CHF važećem na plaćanja prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.
10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“. broj 96/03 – dalje: ZZK/03) jer je kredit podigao kao fizička osoba radi kupnje vozila izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti, da je ugovor sastavio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu i da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao. Tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.
11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).
12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.
13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
14. Žalbeni navod tuženika da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, koja propisuje da, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, nije osnovan jer se ništetnost ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica u CHF ne može smatrati odredbom manjeg značaja, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosi, te se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba, jer na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 325. st. 2. ZOO)
15. Vezano za u žalbi iznijete navode tuženika da sama okolnost unošenja u ugovor o kreditu spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ne čini te odredbe same po sebi nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite potrošača, zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.
16. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
17. Nije pritom dostatno da je ugovorna odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
18. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03.
19. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.
20. Iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja u postupku proveo sve dokaze predložene po tuženiku (na njegov je prijedlog saslušan tužitelj, dok je na ročištu 10.10.2023. odustao od saslušanja svoje zaposlenice UR). Uz valjane razloge nije prihvaćen dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika, jer se njezinim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača o rizicima fluktuacije tečaja prije i tijekom sklapanja ugovora o kreditu.
21. Suprotno navodima žalbe, o prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 16.5.2022. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.
22. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“
23. S obzirom na utvrđenje da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane za CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, pravilno mu je temeljem tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu naloženo da isplati tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.
24. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Prilikom odmjeravanja parničnog troška prvostupanjski sud pravilno je primijenio Tbr. 52./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o troškovima postupka na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je prvostupanjska presuda donesena 12.4.2024., u vrijeme važenja Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 54. Tarife primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR, te toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.
25. Međutim, u pravu je žalitelj da je za ročište održano 7.2.3023. na kojemu je sud prvog stupanja vratio tužitelju tužbu na ispravak neosnovano tužitelju priznat puni iznos naknade po Tbr. 9./1. Tarife u iznosu od 100 bodova, umjesto u iznosu od 50 bodova po Tbr. 9./2. Tarife, jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Kako su pobijanom presudom pravilno utvrđene ostale parnične radnje, to je tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo priznati ukupno 450 bodova, što pomnoženo vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za trošak PDV-a od 25% i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 EUR, čini ukupni trošak tužitelja u iznosu od 1.151,54 EUR, a ne iznos od 1.276,54 EUR koji je dosuđen pobijanom presudom.
26. Zbog iznijetih razloga temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP prvostupanjska presuda je djelomično preinačena pod toč. III. izreke i tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2024. do isplate, dok je za preostali iznos parničnog troška od 1.151,54 EUR prvostupanjska presuda potvrđena.
27. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.
28. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, jer je tuženik u žalbenom postupku uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi.
U Zagrebu, 26. studenog 2024.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
