Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3557/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3195/2019-33 od 2. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3195/2019-33 od 2. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju toč. I. i III. rješenja sadržanog u istoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3195/2019-33 od 2. svibnja 2024.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje toč. III. rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je djelomično ništavim Ugovor o kreditu broj 418-50-3639099 od 4. rujna 2006., solemniziran kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, broj OU-796/2007, sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to: a) u dijelu čl. 2. ugovora kojim se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika i kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope, te b) u dijelu čl. 1. i 7. ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF kojim se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća) (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime utvrđenja iz točke I. izreke presude iznos od 2.659,75 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. izreke. Ujedno je riješeno da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (toč. I. izreke rješenja), zatim je dopuštena preinaka tužbe izvršena u podnesku tužiteljice od 16. lipnja 2023. (toč. II. izreke rješenja), te je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.725,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (toč. III. izreke rješenja).

2. Protiv prvostupanjske presude i toč. I. i III. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se preinače u skladu s navodima žalbe, ili ukinu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbe.

3. Tužiteljica žalbom pobija toč. III. izreke rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se rješenje u tom pobijanom dijelu preinači i da joj se dosudi cjelokupni zatraženi parnični trošak, kao i trošak žalbe.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranaka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje, te postupak koji im je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, na koju ukazuje tuženik, jer je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 – dalje. ZZP/03) iz razloga što se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer kada bi bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, kao sud sjedišta kreditora, kako je to ugovoreno čl. 12. Ugovora o kreditu, tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa], morala bi putovati u Zagreb, što bi joj uzrokovalo troškove i time se ograničilo njezino pravo na pristup sudu.

7.1. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16– dalje: ZPK), u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, uz ostalo i pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Dakle, time što je tužiteljica podnijela tužbu kod prvostupanjskog suda prema mjestu svojega prebivališta u [adresa], a i Ugovor o kreditu je sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, iskoristila je svoje pravo izbora koje joj pruža citirana odredba ZPK, jer je izvršila izbor nadležnosti, te je sud vezan izborom tužiteljice zbog čega prvostupanjski sud nije ovlašten određivati nadležnost drugog suda. Kako u konkretnom slučaju između stranka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP, to je prigovor mjesne nenadležnosti uz valjane razloge odbijen kao neosnovan.

7.2. Utoliko vezano za opširne suprotne žalbene navode tuženika da je sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, valja žalitelju ukazati da je Vrhovni je sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. U postupku je utvrđeno da su stranke sklopile 4.9.2006. Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 21.851,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju vozila, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,95% godišnje, da je kredit otplaćivan u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita, te da je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana mjesecu od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik na standardnom obrascu, da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta povećavala i da je rastao tečaj CHF. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da ukupan iznos koji je više plaćen zbog povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 820,64 EUR, dok preplaćeni iznos po osnovi rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznosi 1,839,12 EUR, ili sveukupno 2.659,76 EUR. Nadalje je utvrđeno da je tužba podnesena 10.6.2019.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

13. Nadalje se prvostupanjski sud pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

14. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF utvrdio nepoštenima u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/2003, a time i ništetnim u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/07, te je posljedično tome pravilno prihvatio i restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta na temelju tih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

15. Imajući u vidu da je tužiteljica predmetni kredit podigla kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja za vlastite potrebe radi kupnje automobila (čl. 6. Ugovora), ista je potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/03. Kako tuženik ničim tijekom postupka nije doveo u pitanje poziciju tužiteljice kao potrošača, te joj je upravo on odobrio isplatu predmetnog kredita i kontrolirao njegovu namjenu, potpuno su promašeni njegovi navodi žalbe kojima tužiteljici sada u žalbi osporava status potrošača.

16. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, jer je temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveze primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

17. Neosnovano tuženik upire i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 502.c ZPP, kojom odredbom je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 57/11-dalje ZID ZPP/11) propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojem će se ta osoba na njih pozvati.

17.1. Citirana odredba čl. 502.c. ZPP dodana je u tekst ZPP odredbom čl. 49. ZID ZPP/11, a stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 10.6.2019. Člankom 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) u čl. 502.c iza riječi "naknadu štete" dodane su riječi "ili isplatu".

17.2. Naime, imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva glede ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, da ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe i da je ona ništetna od svog početka (ex tunc), da pravilo o navedenim učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, suprotno stajalištu tuženika, ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi citirana odredba čl. 502.c. ZPP, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, već po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

17.3. Zbog iznijetih razloga prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenje iz kolektivnih presuda pozivom i na odredbu čl. 502.c. ZPP bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, jer se sadržajno radi o ostvarivanju prava u vezi sa povredama propisa o zaštiti potrošača, a koje odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

18. Žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije mogao utvrđivati ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu osnovani, jer se zahtjev transparentnosti prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi informirane odluke.

18.1. Nije naime dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da je, primjerice kamatna stopa promjenjiva i da tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti upoznat s razlozima i načinom promjene kamatne stope i o mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita.

19. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03.

20. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni kamatne stope i tečaja CHF, niti je dokazao da je tužiteljici kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su za tužiteljicu bile nejasne i nerazumljive, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača promjenom kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

21. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koju je tužiteljica plaćala tijekom otplate kredita, te razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i početnog tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, na koji stranke nisu ime primjedbi.

22. O prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na valutnu klauzulu od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, te je stoga tužba koju je tužiteljica podnijela 10. lipnja 2019., podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

23. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga suprotna žalbena izlaganja tuženika da se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati utvrđenja iz presuda u kolektivnim parnicama i da nema mjesta primjeni petogodišnjeg zastarnog roka nisu osnovana.

24. Slijedom utvrđenja da su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nepoštene i ništetne, jer je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja da isplati tužiteljici zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

25. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. rješenja koja se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP, pravilna je i zakonita, te su sve parnične radnje pravilno utvrđene. Kako tuženik toj odluci žalbom određeno niti ne prigovara, to njegova žalba podnesena protiv toč. III. rješenja nije osnovana.

26. Žalba tužiteljice protiv dijela toč. III. izreke rješenja kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa također nije osnovana. Naime, tužiteljici u okviru parničnih troškova osnovano nisu priznati zatraženi troškovi sastava podneska od 5.5.2023. kojim nepotrebno „sublimira svoje prijedloge za vještačenje“, jer je provođenje financijskog vještačenja i zadatak vještaku odredio sud. Tužiteljica je do zaključenja prethodnog postupka na ročištu 21.1.2023. nepotrebno više puta specificirala tužbeni zahtjev, što je učinila i u podnesku od 30.12.2022. Zato joj taj podnesak osnovano nije priznat, već joj je priznat podnesak od 16.6.2023. (sud pogrešno navodi 16.3.2023.), kojim je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno specificirala tužbeni zahtjev. Niti podnesak od 10.2.2021. nije bio potreban za vođenje parnice, jer u njemu tužiteljica nepotrebno ukazuje sudu da nije potrebno provoditi dokaze u pogledu utvrđenja iz kolektivnih presuda i u tom pravcu nepotrebno dostavlja sudsku praksu. Konačno, niti podnesak od 19.1.2023. u kojemu ista ponavlja već ranije iznijete navode i iznosi prijedloge koje je mogla iznijeti na raspravi 31.1.2023., nije u smisli odredbe čl. 155. ZPP bio potreban za postupak. Isto tako, tužiteljici ne pripadaju niti zatraženi troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu svaki po 72,99 EUR, jer ove pristojbe, kako to proizlazi iz stanja spisa nije niti platila, niti ima obvezu njihova plaćanja, jer je kao potrošač sukladno odredbi čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23) oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku. Slijedom iznijetih razloga žalba tužiteljice ukazuje se neosnovanom u cijelosti.

27. Slijedom iznijetih razloga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. ZPP valjalo je žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš