Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Kžzd-29/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovog suda Bruna Kleina, kao predsjednika vijeća, te Damira Romca i Marie Majić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika MA, zbog kaznenih djela iz čl. 172. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj Kzd-34/2020 od 2. srpnja 2024., u sjednici održanoj 26. studenog 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu je, temeljem čl. 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), oslobodio od optužbe okrivljenika MA, zbog dva kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11.
2. Temeljem čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećenici IA i ĐA su s imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.
3. Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. točke 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika te nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
4. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.
6. Žalba državnog odvjetnika je neosnovana.
7. Nije u pravu državni odvjetnik kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08 sa tvrdnjom da se presuda ne može ispitati jer da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
7.1. Suprotno takvim žalbenim navodima ovaj sud, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi potpuno jasni i neproturječni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.
8. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona, na koje pazi po službenoj dužnosti.
9. Nije u pravu državni odvjetnik niti kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice i dao logične i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
9.1. U svojoj žalbi državni odvjetnik navodi da, iako majka i zakonska zastupnica djece KA smatra kako okrivljenik nije bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje i to čak od 2013., iz njenog iskaza, a i iz obrane okrivljenika, da proizlazi da je okrivljenik suvlasnik polovine kuće u [adresa] te da je očito da je on imao imovinu iz koje je mogao podmiriti uzdržavanje za djecu, a presuda kojom je okrivljenik obvezan plaćati uzdržavanje da je donesena 2017., tako da, suprotno navodima KA, da je sud tada ocijenio da okrivljenik može doprinositi za uzdržavanje djece, a nikada nije traženo da se ta presuda izmijeni.
9.2. Suprotno takvim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio kako se iz provedenih dokaza ne može na nedvojben način zaključiti da bi okrivljenik MA, koji se nalazi na nepoznatoj adresi te mu se sudi u odsutnosti, počinio predmetna kaznena djela jer se iz svih izvedenih dokaza u postupku ne može na siguran i nedvojben način zaključiti da je okrivljenik, u inkriminiranom razdoblju, bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje svojoj maloljetnoj djeci IA i ĐA, odnosno na temelju provedenih dokaza se ne može nedvojbeno zaključiti da bi okrivljenik počinio dva kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja na način kako je opisano u izreci pobijane presude.
9.3. Naime, u postupku je utvrđeno, a što proizlazi iz uvjerljivog i vjerodostojnog iskaza svjedokinje KA, majke i zakonske zastupnice maloljetnih oštećenika IA i ĐA, da okrivljenik MA, u inkriminiranom razdoblju, nije bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje i to čak od 2013., dakle i prije vremena koje prethodi inkriminiranom razdoblju, navodeći kako je on alkoholičar koji nije sposoban raditi i da se prvo mora izliječiti, da je vrlo upitna njegova psihička i fizička sposobnost za rad, ali i ne samo za rad, te da ima saznanja, od okrivljenikove rodbine s kojom je u kontaktu, da je okrivljenik u zadnje vrijeme negdje u Njemačkoj, blizu Frankfurta, gdje je živio na ulici, da je tamo zaradio tuberkulozu i druge bolesti, koje su dovele i do tromboze, da je sada nepokretan i da se trenutno nalazi u nekoj vrsti ustanove za bolesne i nezbrinute, a prošle godine da je gotovo umro.
9.4. Iskaz svjedokinje KA sud prvog stupnja je ispravno prihvatio vjerodostojnim jer ona nema nikakvog razloga tako svjedočiti budući da je sama i podnijela kaznenu prijavu protiv okrivljenika za predmetna kaznena djela.
9.5. Stoga, kod ovakvog stanja stvari, kada je utvrđeno da okrivljenik doista nije bio u mogućnosti od samog početka inkriminiranog razdoblja plaćati uzdržavanje svojoj djeci, koju je po zakonu dužan uzdržavati, zbog toga što zbog ovisnosti i raznih bolesti nije bio sposoban raditi i zarađivati, već je neko vrijeme živio na ulici, da bi na koncu kao nepokretan bio smješten u ustanovu za nemoćne i nezbrinute, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da u postupku nije nedvojbeno dokazano da bi okrivljenik počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret jer nije dokazana njegova namjera da počini ta kaznena djela, niti je dokazano da je, zbog naprijed navedenih razloga, bio u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje svojoj djeci.
10. Prema tome, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno zaključio kako u konkretnom slučaju nije dokazano da bi okrivljenik MA počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, zbog čega je, temeljem čl. 453. točka 3. ZKP/08, pravilno oslobođen od optužbe.
11. Slijedom svega iznijetog, temeljem čl. 482. ZKP/08, žalbu državnog odvjetnika valjalo je odbiti kao neosnovanu, zbog čega je odlučeno kao u izreci.
Split, 26. studenog 2024.
Predsjednik vijeća za mladež
Bruno Klein
