Republika Hrvatska

P-145/2021-22

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O., protiv tuženika OTP b. H. d.d. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. T., odvjetnik u O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 16. listopada 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice T. P., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu M. B. u O. i zamjenika punomoćnika M. S., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu B. T. u O., uz javnu objavu dana 26. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 8. b) toč.1. b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. ..., sklopljenog dana 09.01.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 10.01.200. godine po javnom bilježniku Ž. M. iz V., u dijelu odredbe koji glasi:

“…određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje, samo: “prodajni devizni tečaj”), na dan ispunjenja obveze…”.

II. Nalaže se tuženiku OTP b. H. d.d. S., OIB: ..., da u roku od petnaest dana plati tužiteljici N. Š. iz O., OIB: ..., po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.343,48 EUR (slovima: jedna tisuća tri stotine četrdeset tri eura i četrdeset osam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

6,84 EUR tekućom od 15.01.2009.

10,43 EUR tekućom od 15.02.2009.

14,83 EUR tekućom od 15.03.2009.

7,10 EUR tekućom od 15.04.2009.

5,73 EUR tekućom od 15.05.2009.

5,13 EUR tekućom od 15.06.2009.

6,75 EUR tekućom od 15.07.2009.

3,52 EUR tekućom od 15.08.2009.

4,99 EUR tekućom od 15.09.2009.

2,48 EUR tekućom od 15.10.2009.

4,71 EUR tekućom od 15.11.2009.

3,43 EUR tekućom od 15.12.2009.

8,63 EUR tekućom od 15.01.2010.

12,04 EUR tekućom od 15.02.2010.

11,32 EUR tekućom od 15.03.2010.

14,22 EUR tekućom od 15.04.2010.

18,40 EUR tekućom od 15.05.2010.

22,12 EUR tekućom od 15.06.2010.

29,26 EUR tekućom od 15.07.2010.

22,28 EUR tekućom od 15.08.2010.

40,01 EUR tekućom od 15.09.2010.

30,71 EUR tekućom od 15.10.2010.

32,51 EUR tekućom od 15.11.2010.

40,23 EUR tekućom od 15.12.2010.

50,43 EUR tekućom od 15.01.2011.

39,33 EUR tekućom od 15.02.2011.

42,52 EUR tekućom od 15.03.2011.

37,48 EUR tekućom od 15.04.2011.

48,88 EUR tekućom od 15.05.2011.

56,69 EUR tekućom od 15.06.2011.

60,24 EUR tekućom od 15.07.2011.

99,63 EUR tekućom od 15.08.2011.

62,27 EUR tekućom od 15.09.2011.

56,69 EUR tekućom od 15.10.2011.

58,06 EUR tekućom od 15.11.2011.

52,87 EUR tekućom od 15.12.2011.

57,91 EUR tekućom od 15.01.2012.

65,82 EUR tekućom od 15.02.2012.

66,87 EUR tekućom od 15.03.2012.

64,40 EUR tekućom od 15.04.2012.

65,72 EUR tekućom od 15.05.2012.

520,94 EUR tekućom od 15.06.2012.

do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

- "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. ..., sklopljenog dana 09.01.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 10.01.200. godine po javnom bilježniku Ž. M. iz V., u dijelu odredbe koji glasi:

„…a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.“.",

- te u dijelu preko dosuđenog iznosa od 1.343,48 Eura,

odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku OTP b. H. d.d. S., OIB: ..., naknaditi tužiteljici N. Š. iz O., OIB: ..., prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.983,35 Eura (slovima: jedna tisuća devet stotina osamdeset tri eura i trideset pet centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 26. studenog 2024. kao dana presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljica se odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 09.01.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 10443/06, potvrđen 10.01.2006. po javnom bilježniku Ž. M. iz V., pod brojem OU-..., te joj je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.180,00 CHF. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 289,64 CHF. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,40% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužiteljici jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice, pobliže opisan u izreci presude, uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega predmetna ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tužiteljica je prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati za njezina prava i obaveze iz ugovora. Tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik kao i sama tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe. Tuženik stoga predlaže da sud tužiteljicu s tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti kao neosnovanim, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 10443/06 od 9. siječnja 2006. na listu 6 do 12 spisa, dopis punomoćnika tužitelja od 20. siječnja 2021. upućen tuženiku na listu 13 spisa, proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. LB d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke L. B., dipl. oec., izvršio uvid u otplatni plan na listu 59 i 60 spisa, specifikaciju uplata na listu 61 do 73 spisa, te na ročištu održanom 16. listopada 2024. saslušao tužiteljicu N. Š. na listu 89 spisa.

4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. LB d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke L. B., dipl. oec.

5. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 25. siječnja 2024. navodi da je tužiteljica 9. siječnja 2006., kao korisnik kredita, sklopila sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj .... Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 20.180,00 CHF po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u protuvrijednosti HRK prema prodajnom tečaju banke na dan dospijeća. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,40% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. Tužiteljica zahtijeva povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF banke.

5.1. Tečaj na dan isplate kredita 12.01.2006. godine iznosio je 4,7982.

5.2. Tužiteljica je tijekom otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, uključujući i negativne tečajne razlike, platila više radi promjene važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 8.154,47 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije CHF od 7,53450 iznosi 1.082,27 EUR.

5.3. Tužiteljica je preplatila obvezu po kreditu po osnovi tečajne razlike, radi naknadno povećanog tečaja, u ukupnom iznosu od 1.343,48 EUR/10.122,24 HRK.

6. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec. 7. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 22. veljače 2024. uredila i postavila konačni tužbeni zahtjev, tako da na ime preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 1.864,42 Eura.

8. Tužiteljica N. Š. saslušana na ročištu održanom 16. listopada 2024. navela je: "Mogu reći da sam kredit podigla kod S. b., međutim, ne sjećam se godine koja je bila. Kredit je bio za kupnju osobnog automobila. Auto sam koristila za osobne potrebe. Nemam ni obrt ni firmu. Kredit sam plaćala sa svojim novcima na način da mi je rata kredita skidana sa plaće po administrativnoj zabrani. Kod podizanja kredita nisam tražila kredit u određenoj valuti, ali su mi u banci savjetovali da s obzirom na moja primanja uzmem kredit u švicarskim francima, jer je to stabilna valuta. Povjerovala sam da je to tako, a osim toga, s obzirom na moja primanja, nisam ni mogla birati valutu kredita. Nisam mogla utjecati na sadržaj kredita, dobila sam već pripremljen i napisan tekst ugovora o kreditu. Nisu mi u banci ništa rekli o tome da postoji mogućnost porasta kamate, kao i promjene porasta tečaja, pa da mi zbog toga raste i rata. Rata mi je rasla u početku je bila negdje oko 1.200,00 kuna, da bi na kraju došla do iznosa od 2.100,00 kuna. Nisam išla naknadno u banku da vidim zašto rata toliko raste. Kredit sam otplatila.".

8.1. Odgovarajući na pitanja zamjenika svog punomoćnika, tužiteljica je navela da joj u banci nisu objasnili da Hrvatska narodna banka štiti kunu u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na švicarski franak. Da je znala da će joj rata toliko porasti, sigurno ne bi zaključila takav ugovor o kreditu.

9. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Z. broj P-... od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je šestotužena OTP b. H. d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje u tekstu: ZZP) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom OTP b. H. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora OTP b. H. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku OTP b. H. d.d. o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Presuda Trgovačkog suda u Z. broj P-... od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-... od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt ... od 9. travnja 2015.

11. Prema odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

11.1. Prema odredbama članka 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

12. Prema odredbama članka 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u članku 96. tog Zakona.

14. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

15. Sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

16. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno.

17. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.

18. Prema članku 5. Direktive 93/13/EEZ u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev ... od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt ... od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-... od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev ... od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

21. Odredbom članka 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a istog Zakona, dok je člankom 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

22. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 14. lipnja 2023., zbog čega zastara nije nastupila). Tužbe vezane za valutnu klauzulu mogle su se podnijeti do 14. lipnja 2023., a kako je predmetna tužba podnesena 2. veljače 2021., znači da potraživanje tužiteljice vezano za valutnu klauzulu nije u zastari. Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

22.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 14. lipnja 2023., zbog čega zastara nije nastupila).

22.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

22.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev ...). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

23. U odnosu na eventualno potraživanje tuženika naspram tužitelja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog, valja navesti kako isto nije osnovano. Plaćanje tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Iz tog razloga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, pa time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

24. Sud je tužiteljicu odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva vezano za kamatu, budući je zastara za kamatu nastupila u lipnju 2019., a tužba je podnesena 2. veljače 2021. Isto tako, sud je tužiteljicu odbio preko dosuđenog iznosa od 1.343,48 Eura, budući je vještak u nalazu utvrdila da je tužiteljica preplatila obvezu po kreditu po osnovi tečajne razlike radi naknadno povećanog tečaja u ukupnom iznosu od 1.343,48 Eura, a ne u iznosu od 1.864,42 Eura, kako je to zatraženo uređenim tužbenim zahtjevom od 22. veljače 2024.

25. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tijeku teksta: ZOO).

26. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tijeku tekstu: ZPP) i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, tako što je sud tužiteljici priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 Eura, za sastav podneska od 25. rujna 2021., 12. veljače 2021. i 22. veljače 2024. za svaki u iznosu od po 200,00 Eura, za raspravu od 6. ožujka 2023. i 16. listopada 2024. za svako u iznosu od po 200,00 Eura, za ročište za objavu presude od 26. studenog 2024. u iznosu od 100,00 Eura, ukupno 1.300,00 Eura, PDV-e od 25% u iznosu od 325,00 Eura, za trošak vještačenja u iznosu od 331,81 Eura i za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 Eura, koju je tužiteljica i platila, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 1.983,35 Eura, a kako je to odlučeno pod točkom IV. izreke presude.

27.1. Sud tužiteljici nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 9. ožujka 2023. u iznosu od 50,00 Eura, kojim se u spis samo dostavlja uplatnica za vještačenje, a kako je to odlučeno pod točkom V. izreke presude.

Osijek, 26. studenog 2024.

SUTKINJA

Dubravka Čapelj, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika