REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-126/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, kao predsjednika Vijeća, te Ileane Vinja i Perice Rosandića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog OK i drugih zbog kaznenih djela iz članka 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 2. i 5. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17 i 118/18 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevima osuđenog OK i osuđenog GK za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zadru od 29. srpnja 2022., broj Kzd-2/2020-285 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 21. rujna 2023., broj I Kžzd-3/2023-11, u sjednici održanoj 26. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjevi osuđenog OK i osuđenog GK za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Zadru broj Kzd- 2/2020-285 od 29. srpnja 2022., potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kžzd-3/2023-11 od 21. rujna 2023., osuđeni su, između ostalih, OK zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. i čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 i drugih (toč. 1., 2., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude) te mu je, uz prethodno utvrđene pojedinačne kazne, izrečena jedinstvena kazna zatvora od 7 godina, te GK zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 2. i 5. u vezi sa čl. 152. st. 1. KZ/11 (toč. 4.) te zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11 (toč. 6.) te mu je, uz prethodno utvrđene pojedinačne kazne, izrečena jedinstvena kazna zatvora od 2 godine i 6 mjeseci.

1.1. Istovremeno, os. GK oslobođen je optužbe da bi, pod toč. 6. izreke, počinio i kazneno djelo nanošenje tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

2. Oba osuđenika podnose zahtjeve za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to os. OK po svom branitelju Ljubi Pavasoviću Viskoviću, odvjetniku iz Zagreba, a os. GK po svojoj braniteljici Aniti Buljan, odvjetnici iz [adresa], „iz razloga u čl. 515. st. 1. ZKP/08“, s istovjetnim prijedlozima da se pravomoćna presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ukine presuda drugog stupnja i predmet vrati tome sudu na ponovni postupak i odluku.

2.1. Os. OK je dopunio svoj zahtjev podneskom od 30. kolovoza 2024. koji, iako podnesen izvan zakonskog roka, ovaj sud uzima u razmatranje s obzirom da se njime obrazlažu razlozi koji su prethodno već istaknuti u pravodobno podnijetom zahtjevu. Stoga se radi o jedinstvenoj cjelini.

3. Temeljem čl. 510. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu: ZKP/08), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjeve osuđenika s mišljenjem da oba, kao neosnovana, treba odbiti. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđenicima i njihovim braniteljima.

4. Zahtjevi nisu osnovani.

5. Oba zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude tek paušalno ističu da su osuđenici osuđeni u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, tj. iz zakonskog osnova u čl. 515. st. 1. ZKP/08. Nastavno, međutim, u zahtjevima se izrijekom citira samo povreda čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja garantira pravo na pravično suđenje. Stoga su, uglavnom, zahtjevi podneseni temeljem zakonske osnove iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 468. st. 2. ZKP/08.

5.1. Budući da su zahtjevi koncipirani na način da se iznose brojni prigovori vezani uz kvalitetu obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude te manjkavo provedeni dokazni postupak, a bez preciziranja koji bi se dio zahtjeva odnosio na koju konkretnu povredu, to je ovaj sud, temeljem sadržaja zahtjeva, to samostalno učinio. 5.2. Većim dijelom zahtjeva os. OK, a u cijelosti zahtjevom os. GK, sugerira se da pravomoćna presuda nije dala cjelovite odgovore na ključne prigovore obrane vezano za utvrđenje posebne ranjivosti žrtve i svijesti optuženika o tome, nastanka kompromitirajućih snimki i prijetnji optuženika da će ih javno objaviti, vjerodostojnosti terećenja oštećenice kao i procjene ličnosti optuženika te s tim povezanu primjenu maloljetničkog prava. Time se, dakle, tvrdi da drugostupanjska, a u zahtjevu os. GK i prvostupanjska presuda, nisu zadovoljile kriterije obrazloženosti pa su, prema stajalištu podnositelja, iste arbitrarne i kao takve suprotne zahtjevima pravičnog postupka.

5.3. Tako se u zahtjevu os. OK problematizira "je li oštećenica posebno ranjiva osoba... je li okr. OK to mogao prepoznati i biti je svjestan... i da li oštećenica govori istinu". Postavlja se pitanje vremena nastanka pojedinih snimki i jesu li doista postojale te kakvog su bile sadržaja te da li je tim snimkama oštećenica bila ucijenjena, dalje, citira se sadržaj komunikacije oštećenice i optuženika putem društvenih mreža i "lajkanje" optuženikovih objava od strane oštećenice, što sve prema stajalištu podnositelja, sud drugog stupnja u svojoj odluci "potpuno ignorira". Problematizira se profesionalnost vještaka koji su proveli psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje oštećenice jer "svaku činjenicu koja se pojavi vještaci logički izvrnu i tumače je na štetu okrivljenika", a njihova pristranost u rješavanju činjeničnih pitanja toliko je snažna i prisutna da je jednostavno moramo istaknuti kako bi se ovdje vidjelo stvarno stanje stvari".

5.4. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 163. st. 2. KZ/11, osim tvrdnje da činjenični opis ne sadrži elemente bića tog kaznenog djela, tvrdi se "da nema niti govora o tome da postoji jasan dokaz da je OK snimao oštećenicu... jer snimke pribavlja od sada pok. IK", a osuditi podnositelja "na ovoj razini činjenične sigurnosti da je djelo uopće počinjeno i tko je bio počinitelj, jednostavno je nestvarno". U odnosu na osobne prilike i status OK problematizira se prihvaćanje mišljenja defektologa – izvanpravne struke zaposlenog kod ŽDO, a bez da se podnositelja psihologijski i psihijatrijski obradi „što je bitno, ne samo sa aspekta primjene općeg ili maloljetničkog prava, već i sa aspekta njegove percepcije posebne ranjivosti ošt. MK“.

5.5. U zahtjevu os. GK, pak, tvrdi se da "obrana nije dobila odgovore na pitanja i primjedbe koji su istaknuti, kako u tijeku postupka tako i u žalbi" te se ističe prigovor neobrazložene i arbitrarne pravomoćne presude. U odnosu na kazneno djelo pod toč. 4. izreke prvostupanjske presude, tvrdi se da oštećenica ne tereti podnositelja da bi je ucjenjivao snimkama njezinih seksualnih odnosa niti je on takve snimke posjedovao ili za njih znao. Stoga je pogrešno utvrđenje sudova da bi se radilo o spolnom odnošaju bez pristanka oštećenice s kojom je bio u ljubavnoj vezi koja je trajala i nakon kritičnih događaja. Tvrdi se da su sudovi sve ove činjenice "potpuno izignorirali", odnosno sudovi nisu sa jednakom pažnjom obrazložili činjenice koje mu idu u prilog, za razliku od onih koje ga terete. Također, tvrdi se da nije utvrđena niti obrazložena kvalifikatorna okolnost posebne ranjivosti žrtve te se ukazuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. S tim u vezi, nije utvrđena niti svijest optuženika o posebnoj ranjivosti žrtve, tj. njegova svijest o protupravnosti. Stoga je bilo nužno izvršiti ocjenu optuženikove ličnosti po vještacima odgovarajuće struke te utvrditi sve aspekte krivnje, ali i opravdanost primjene maloljetničkog prava. Ponavljaju se primjedbe na objektivnost vještaka koji su proveli psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje oštećenice. Smatra se nezakonitom odluka suda o primjeni općeg prava iako se radi o mlađem punoljetniku kod kojeg nije dovršen proces psihosocijalnog sazrijevanja, odnosno, prema mišljenju podnositelja, radi se o mladenačkom deliktu koji je odraz njegove životne dobi.

5.6. U zahtjevu os. GK još se dodaje da je pravomoćna presuda arbitrarna jer "sud nije dao valjanu i osnovanu ocjenu vjerodostojnosti i važnosti pojedinog dokaza za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja te nije dao uvjerljive razloge za to, sud je u pobijanoj presudi povrijedio pravo na obranu, načelo pravičnosti postupka kao i pravo na djelotvoran pravni lijek te niz drugih temeljnih načela kaznenog postupka".

5.7. U oba zahtjeva podnositelji suglasno predlažu "da kada bi se predmetni kazneni postupak smatrao pravičnim u smislu Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava, sud je bio dužan: provesti vještačenje optuženika, iz spisa izdvojiti mišljenje defektologa zaposlenog u tijelu optužbe ili ga smatrati irelevantnim i proizvoljnim, provesti obradu optuženika po psihologu/defektologu Županijskog suda u Zadru, spriječiti štetu koja je nastala osuđenicima radi trajanja postupka i medijskog praćenja, riješiti u potpunosti o svim pravnim i činjeničnim pitanjima te prigovorima obrane istaknutima u žalbi“ (os. OK) „i u tijeku prvostupanjskog postupka“ (os. GK), „kod rješavanja o činjeničnim pitanima voditi se načelima pravičnosti uz poštivanje načela jednakosti oružja stranaka te valjano obrazložiti sudsku odluku kako bi osuđeniku bilo jasno zašto će služiti kaznu zatvora“ (os. GK).

5.8. Iz izloženog jasno slijedi da su zahtjevi podneseni dijelom iz dopuštenih, a dijelom iz nedopuštenih razloga.

6. Ovdje odmah treba reći da su predmet postupka po izvanrednom pravnom lijeku točno određene povrede procesnog i materijalnog prava, kao i teže povrede prava garantiranih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom. Navedeno ujedno znači da pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja nije niti može biti predmetom ocjene ovog suda, kako uočavaju i sami podnositelji, ali neovisno o tome nastavljaju s iznošenjem sadržaja dokaza i traže njihovu preocjenu uz brojna pitanja činjenične naravi. Međutim, pitanje jesu li zaključci sudova utemeljeni na ocjeni provedenih dokaza pravilni ili nisu, ne može biti predmetom razmatranja sve dok razlozi presude nisu izostali ili su očito nerazumni, a o tome se ovdje, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne radi.

6.1. Naime, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje, sadržaj prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - u daljnjem tekstu: Ustav), a koje je sadržano i u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 142/99., 119/03., 98/05., 2/06. i 69/17. - u daljnjem tekstu: Konvencija), ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3779/2022 od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (presuda Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Vijeće) broj 43395/09 od 23. veljače 2017.). Prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje zbog arbitrarnosti presude postoji samo ako ta presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni.

6.2. Točno je da je pravo na obrazloženu sudsku odluku inherentno pravu na pravično suđenje te je s njim usko povezano. Obrazložena sudska odluka omogućuje kontrolu logičkog procesa pomoću kojeg je sud do odluke došao, a time i omogućuje nezadovoljnoj stranci da takav proces, putem dopuštenih pravnih lijekova, preispituje. Istovremeno, pravo na obrazloženu sudsku odluku ne može se tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog predmeta. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza mogli smatrati arbitrarnima u mjeri koja utječe na pravičnost postupka, pogrešni zaključni sudova o odlučnim činjenicama morali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška koju ni jedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (sukladno rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 519/2021 od 23. lipnja 2021.). Pri tome, ocjenu o dokaznoj snazi pojedinih dokaza, tj. ocjenu o tome koje će dokaze smatrati vjerodostojnima, a koje ne, daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka te ne mogu biti predmetom analize u okviru ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka.

7. U konkretnom slučaju, analizom sadržaja prvostupanjske i drugostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da su iste argumentirane i dostatno obrazložene, a naročito zaključuje da nisu nerazumne.

8. U zahtjevu os. OK prigovara se da drugostupanjski sud nije jasno odgovorio na žalbom istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 u odnosu na kaznena djela iz čl. 163. st. 2. KZ/11 zbog manjkavosti činjeničnog opisa koji, prema stajalištu podnositelja, ne sadrži naznaku snimke eksplicitno seksualnog sadržaja. Stoga bi se radilo o proturječju između činjeničnog i zakonskog opisa tih kaznenih djela, a ne tek o žalbenom osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kako ocjenjuje sud drugog stupnja u svojoj presudi.

8.1. Ovi navodi zahtjeva, kojima se problematizira sveobuhvatnost obrazloženja drugostupanjske presude, nisu osnovani. Kada odlučuje o žalbom istaknutim osnovama drugostupanjski sud nije strogo vezan zakonskim člankom kojeg žalitelj naznači, već je ovlašten sadržaj žalbe interpretirati i obrazlagati u skladu s razlozima na koje žalba upućuje. U konkretnom slučaju, drugostupanjski je sud odgovorio na žalbene navode pod toč. 37. obrazloženja što ne osporava niti podnositelj. Isto tako, sud je naveo zbog čega nije našao ostvarenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, kako onih istaknutih u žalbi, tako niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti (toč.18. i 21.1.). Pri tome, treba reći da iz ukupnog konteksta činjeničnog opisa kaznenog djela pod toč. 4. izreke prvostupanjske presude riječima "...s njom izvršio spolni odnos tijekom kojih odnosa je I. okr. OK napravio dvije snimke" jasno slijedi da se radilo o snimkama seksualno eksplicitnog sadržaja. Jednako proizlazi i iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod toč. 5. izreke prvostupanjske presude "...za koje vrijeme joj je I. okrivljenik OK stavio svoje spolovilo u njezina usta da ga oralno zadovolji i sve to snimao mobitelom". Na taj način dostatno su opisana bitna obilježja kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju pa, doista, nikakvog proturječja između činjeničnog i zakonskog opisa kaznenog djela nema, kako pravilno zaključuje i drugostupanjski sud.

9. Nadalje, u zahtjevima os. OK i os. GK se tvrdi da posebna ranjivost žrtve, kao kvalifikatorna okolnost kaznenih djela, u izreci prvostupanjske presude nije detaljno opisana, sukladno zahtjevima prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Zaključku toga suda od 5. lipnja 2017. broj Su-IV-204/2017. Ovim navodima zahtjeva se, u stvari, tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon jer je predmetno kazneno djelo, onako kako je opisano, pogrešno pravno označeno što predstavlja osnov iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

9.1. Nasuprot tome, činjenični opis kaznenih djela pod toč. 1. do 5. izreke prvostupanjske presude sadrži dostatan opis posebne ranjivosti žrtve, ošt. MK. Točno je da dječja dob žrtve starije od 15 godina ne znači automatski da je ona zbog toga bila posebno ranjiva, već je to potrebno detaljnije odrediti u svakom pojedinom slučaju. Ovdje, konkretno, činjenični opis kaznenih djela, pored naznake mlade dobi oštećenice u razdoblju od 15 godina i 4 mjeseca do 15 godina i 11 mjeseci života, sadrži i navod da je ona, upravo zbog te dobi "bila životno neiskusna... i prolazila kroz, za nju, posebno osjetljivo razdoblje svog života" pa je, u sinergiji tih navoda, osobita izloženost žrtve spolnom iskorištavanju dostatno opisana. Zbog toga, kaznena djela, onako kako su u izreci presude opisana, sadrže sva bitna obilježja težeg oblika kaznenog djela spolnog zlostavljanja te su pravilno pravno označena.

10. U zahtjevima se, dalje, problematizira jesu li optuženici "mogli prepoznati tu ranjivost i biti je svjesni" zbog čega je tijekom dokaznog postupka trebalo izvršiti procjenu ličnosti osuđenika i to "provođenjem vještačenja po vještaku odgovarajuće struke" (os. GK), odnosno "provesti psihološko i eventualno psihijatrijsko vještačenje" (os. OK).

10.1. Međutim, u odnosu na posebnu ranjivost žrtve i svijest optuženika o tome, dali su razloge prvostupanjski sud (toč. 22. do 22.3. obrazloženja), a prihvatio drugostupanjski sud, vežući taj zaključak uz mišljenje kliničkog psihologa od 17. rujna 2019., nalaz i mišljenje psihologijskog vještaka dr. sc. Jadranke Zorić, ali i obranu samih optuženika koji potvrđuju dugogodišnje poznanstvo i druženje s oštećenicom u maloj sredini mjesta Vrsi. S obzirom da su sudovi obrazložili svoje zaključke, u suštini se radi o prigovoru činjenične naravi koji ovdje ne može biti predmetom raspravljanja. Ovo tim više jer vještačenje optuženika, s osnova njihove sposobnosti uočavanja posebne ranjivosti žrtve, obrana tijekom rasprave uopće nije predlagala. Jednako se odnosi i na pitanje ubrojivosti os. GK i sveobuhvatnost obrazloženja pravomoćne presude o njegovoj krivnji.

11. U odnosu, pak, na navode zahtjeva kojima se problematizira kvaliteta provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice, treba reći da su dr. sc. Jadranka Zorić, spec. kliničke psihologije, i dr. sc. Josip Podobnik, spec. psihijatrije, kao iskusni stalni sudski vještaci, sačinili svoj nalaz i mišljenje sukladno pravilima struke te ga sud s pravom prihvaća vjerodostojnim i o tome navodi odgovarajuće razloge. Obrana je na raspravi od 3. studenoga 2021. opširno ispitala spomenute vještake i stavljala primjedbe na njihov nalaz i mišljenje, čime je osigurano načelo kontradiktornosti. Iako podnositelji zahtjeva ocjenjuju da se radi o pristranom i neprofesionalnom vještačenju, činjenica je novo vještačenje oštećenice ili njegova dopuna na raspravi nije predložena. Kraj takvog stanja stvari, pitanje vjerodostojnosti navedenog nalaza i mišljenja u cijelosti je činjenične prirode o kojem su se sudovi u svojim presudama dostatno izjasnili u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza u postupku.

12. Što se tiče navoda zahtjeva da sudovi nisu obrazložili postojanje kompromitirajućih snimki oštećenice i je li ona objavom tih snimki bila ucijenjena, treba reći da su sudovi, a naročito sud prvoga stupnja u svojoj presudi (toč. 27. do 29.9. obrazloženja), dali opsežne i uvjerljive razloge. Prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja, kao takva, treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Analizom obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud vrlo detaljno i jasno odgovorio na sva sporna pitanja pa i ona koja su kasnije bila predmetom žalbenog pobijanja. Kod takve kvalitete prvostupanjske presude, koja u potpunosti obuhvaća razumnu ocjenu svih izvedenih dokaza, pa i onih koji se tiču postojanja snimki oštećenice seksualno eksplicitnog sadržaja, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste argumente kojima je sud prvoga stupnja već odgovorio na sporna pitanja. Prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da sud drugoga stupnja ignorira navode žalbe, već pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a to, međutim, ovdje nije slučaj.

12.1. Zbog toga, neovisno o pozivanju žalbenog suda na argumentaciju izloženu u prvostupanjskoj presudi, ovdje se ne radi o arbitrarnoj odluci drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka gledano u cjelini. Naime, u ovom postupku ostvareno je pravo stranaka da budu nazočni radnjama i saslušani prije donošenja odluke te je osigurano pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje koje može poduzimati i njezin protivnik. Niti u jednom segmentu postupka osuđenicima nije bilo povrijeđeno pravo na obranu. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke jer je odluka utemeljena na zakonitim dokazima. Naposljetku, prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku, ti razlozi su dostatni i razumni, a iz detaljne analize proizlazi da nisu proizvoljni.

13. Isto tako, neosnovani su prigovori zahtjeva u pitanju izricanja sankcije primjenom općeg, a ne maloljetničkog prava.

13.1. Prema čl. 105. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine", broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. - u daljnjem tekstu: ZSM) u situaciji kada je kazneno djelo počinjeno od strane mlađeg punoljetnika sud može, ali ne mora, izreći sankciju primjenom maloljetničkog prava. Podaci potrebni za ocjenu psihofizičke razvijenosti mlađeg punoljetnika te podaci o njegovim osobnim i obiteljskim prilikama prikupljaju se u skladu s odredbom čl. 78. st. 3. ZSM u svezi čl. 107. st. 1. ZSM. Dakle, pitanje temeljem kojeg zakona će sudovi izricati sankcije u potpunosti je činjenične prirode i ovisi o rezultatima dokaznog postupka. U konkretnom postupku, prvostupanjski sud je, osim pribavljanja mišljenja stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zadar te mišljenja defektologa–više stručne savjetnice u državnom odvjetništvu, ispitao i roditelje podnositelja zahtjeva, čime je stekao dostatnu podlogu da, s obzirom na vrstu kaznenog djela i način njegova izvršenja, donese zaključak o tome je li ponašanje optuženika u većoj mjeri odraz njihove mladenačke lakomislenosti ili nije.

13.2. Prijedlog da se iz spisa predmeta izdvoji mišljenje defektologa - više stručne savjetnice u državnom odvjetništvu u [adresa] ŽK, promašen je s obzirom da je o istom već negativno odlučeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžm-38/2020-4 od 29. listopada 2020. Dapače, u obrazloženju tog rješenja zaključeno je da je mišljenje defektologa sveobuhvatno te time suglasno čl. 43. st. 2. ZSM. Stoga, nije bilo zapreke takvo, savjetodavno mišljenje uzeti u obzir, kao jedan od temelja zaključku koje pravo konkretno treba primijeniti. Iako se u zahtjevima tvrdi da su sudovi trebali provesti odgovarajuća vještačenja optuženika, odnosno pribaviti mišljenje stručnih osoba suda na okolnost optuženikovih osobnih prilika i životne zrelosti, činjenica je da obrana tijekom rasprave takve dokazne prijedloge uopće nije postavila.

14. S tim u vezi, nije niti moglo doći do povrede prava na jednakost oružja, kao sastavnice načela pravičnosti postupka. Naime, tijekom rasprave pred prvostupanjskim sudom niti jedan dokazni prijedlog obrane nije odbijen, već je, s druge strane, osim dokaza optužbe, sud prihvatio i proveo čitav niz dokaza obrane pa tako: ispitao u svojstvu svjedoka djelatnike stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zadar i pribavio njihove bilješke s obrade optuženika, ispitao roditelje optuženika te svjedoke PK, HK, TK te pribavio presliku komunikacija mobitelom i društvenim mrežama između os. OK i oštećenice te pribavio 20 fotografija i medicinsku dokumentaciju za os. GK. Iz navedenog jasno slijedi da jednaki položaj stranaka u pitanju dokazivanja niti u jednom segmentu nije bio ugrožen, kao se sada olako tvrdi u zahtjevima.

15. Slijedom toga, nije ostvarena zahtjevom obrazložena povreda iz čl. 517. st.1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP/08 ali niti povreda iz čl. 515. st.1. ZKP/08 koja se tek uvodno naznačuje u zahtjevu.

16. Zaključno, treba reći da se prigovori zahtjeva, u stvari, svode na nezadovoljstvo razlozima presude, rezultatima dokaznog postupka i utvrđenim činjeničnim stanjem, što se, potpuno promašeno, kvalificira teškom povredom prava na pravično suđenje i povredom prava okrivljenika na obranu na raspravi. Zahtjevima se zanemaruje da se ovaj izvanredni pravni lijek, sukladno citiranoj odredbi čl. 517. st. 1. ZKP/08, ali niti čl. 515. st. 1. ZKP/08, ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdnje podnositelja, kojima uporno osporavaju utvrđeno činjenično stanje, izravno su usmjerene na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja u pokušaju ishoditi odluku suda trećeg stupnja mimo uvjeta predviđenih zakonom i protivno smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

17. Slijedom svega naprijed izloženog, temeljem čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos