Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1592/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik FB, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika RA d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik DŠ, odvjetnik u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6126/2021-18 od 25. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6126/2021-18 od 25. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.715,45 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2024. pa do isplate, u roku 15 dana.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6126/2021-18 od 25. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 1.715,45 eura do iznosa od 2.090,45 eura (za iznos od 375,00 eura) sa zatraženom zateznom kamatom, i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 eura sa zatraženom zateznom kamatom, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.894,22 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa pa do isplate, u roku 15 dana.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.090,45 eura s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2024. pa do isplate, u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i odbaciti tužbu ili odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku, kao i troška sastava žalbe ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja (troškova postupka).

5. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu pod brojem 238-50-4418101 od 25. rujna 2007. kojim je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.085,97 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita; da je ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a rok otplate kredita je iznosio 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, uz otplatu u 84 mjesečna anuiteta,

- da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj te da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen prijevremenom otplatom dana 22. svibnja 2014.,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo kako je putem kredita kupovao automobil T; da je Autokuća imala ponude kredita preko RBA d.d. te mu je prodavačica prezentirala da surađuju s RBA d.d. i da je najpovoljniji kredit za kupnju automobila vezan za valutu CHF; da je CHF stabilna i sigurna valuta, da su anuiteti najniži i da ti anuiteti mogu varirati 10,00 do 20,00 kn mjesečno, ali ne više od toga; da mu je u Autokući u [adresa] bilo rečeno da će Autokuća sve odraditi za njega, što je njemu bilo jako praktično; da je kod javnog bilježnika provedena solemnizacija Ugovora o kreditu i tamo mu je rečeno da se radi o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i da se tim Ugovorom obvezuje da će uredno i na vrijeme podmirivati anuitete kredita, te da u slučaju neuredne otplate kredit dospijeva na naplatu odmah; da je tužitelj po struci elektromehaničar te nije imao nikakvih posebnih saznanja o valuti CHF, niti o kretanju tečaja, a štoviše tek je u toj Autokući prvi puta čuo da je moguće podignuti kredit koji je vezan uz valutnu klauzulu CHF,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 25. rujna 2007. te da je isplaćen dana 9. listopada 2007.; da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,49% godišnje; da se otplata odvijala u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca; da se u tijeku otplate kredita mijenjala kamatna stopa te je tužitelj dana 22. svibnja 2014. prijevremeno otplatio kredit; da na temelju provedenih izračuna vještakinje visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF na dan dospijeća anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, u razdoblju od početke otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 29.341,03 kn, a koji iznos preračunat u eure daje svotu od 3.894,22 eura,

te je prvostupanjski sud naveo kako na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo primjedaba pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju priležeće dokumentacije i valjanih izračuna.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka i pri donošenju presude, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok žalitelj osnovano ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice koje se tiču dosuđenog iznosa od 419,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2014. te nije ocijenio njegov prigovor zastare, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a.

7. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti te donijeti presudu kao u izreci.

8. Neosnovan je žalbeni navod tuženika kojim postojanju bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obrazlaže time da je tužitelj podneskom od 31. studenoga 2022. postavio tužbeni zahtjev u kunama i eurima, pozivajući se na Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22 i 88/22 – dalje: Zakon o uvođenju eura) prema kojem stopa konverzije iznosi 7,53450 kuna/ 1 euro, ali je prvostupanjski sud tužitelju dosudio samo iznos u eur, dok je „iznos kako je Podneskom tužitelja iskazan u HRK odbio (jer ga nije usvojio) izrekom Presude, a u Presudi nema razloga o tome zašto je sud tako postupio“.

9. Na opisani žalbeni navod valja odgovoriti da je odredbom t. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 85/2022) propisano razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja od 5. rujna 2022. u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. u 24:00 sata. S obzirom da je pobijana presuda donesena 25. siječnja 2024., prvostupanjski sud nije bio obvezan u pobijanoj presudi dvojno iskazati novčane iznose koje je naložio tuženiku isplatiti tužitelju, već samo u eurima, pa takvim postupanjem nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pored toga, činjenica da je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti određene iznose (samo) u eurima, ne znači da je iznose iskazane u kunama odbio, kako to pogrešno interpretira žalitelj, već je u skladu s naprijed citiranom Odlukom sve dosuđene iznose izrazio samo u eurima kao službenoj valuti Republike Hrvatske, i to nakon što je istekla obveza dvojnog iskazivanja novčanih iznosa.

10. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a time što je u izreci presude odredio stopu zakonske zatezne kamate od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, a s obzirom da je tužitelj tužbeni zahtjev uredio podneskom od 30. studenoga 2022. i u tom podnesku nije postavio zahtjev u odnosu na stopu zatezne kamate kako je za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. dosudio prvostupanjski sud.

10.1. To iz razloga što obveza plaćanja zateznih kamata predstavlja trajni obvezni odnos, koji nastaje dolaskom dužnika u zakašnjenje s plaćanjem neke novčane obveze i traje sve dok ta obveza ne bude plaćena pa kasniji prisilni propis uvijek derogira onaj raniji, odnosno kroz vrijeme postojanja navedenog trajnog odnosa primjenjuju se oni prisilni propisi koji su bili na snazi i u primjeni u određenom vremenskom razdoblju egzistiranja trajnog obveznog odnosa.

10.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je stopu zatezne kamate dosudio u skladu s aktualnim, izmjenama odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (ZID ZOO, "Narodne novine", br. 156/22 i 155/23).

11. Također su neosnovani žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud nije mogao o pitanju ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu 25. rujna 2007. odlučiti kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a. Naime, žalitelju treba teći da bi prvostupanjski sud mogao odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu razlike s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, morao je ispitati i ocijeniti ništetnost te odredbe u predmetnom Ugovoru, što je sud prvog stupnja učinio na pravilan način te je dao jasne i valjano obrazložene razlog zbog kojih odredbe o valutnoj klauzuli u CHF smatra nepoštenima, a nepoštenost odredbe ima za posljedicu njezinu ništetnost (čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

12. Nadalje, tuženik u svojim opširnim žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud trebao dati zadatak vještaku da izračuna ne samo pozitivne, nego i negativne tečajne razlike u utuženom razdoblju pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

12.1. No, i u tom dijelu su žalbeni navodi neosnovani jer je iz nalaza i mišljenja vještaka od 27. srpnja 2022. (list 216-222 spisa) vidljivo da je tečaj CHF na dan isplate kredita (9. listopada 2007.) bio 4,392574, da je na dan dospijeća prve rate 30. studenoga 2007. bio 4,435482, a nakon toga je gotovo svaki mjesec rastao, tako da je na dan prijevremene otplate kredita 22. svibnja 2014. iznosio 6,231585.

S obzirom da niti na jedan datum dospijeća u utuženom razdoblju tečaj CHF nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita, to u konkretnom slučaju uopće ne postoji negativna razlika na koju se poziva žalitelj. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi da je sud prvog stupnja zanemario iznose koje je tužitelj tuženiku plaćao manje od onoga što i mu platio prema početnom tečaju, odnosno da je zanemario negativne razlike jer takvih razlika u ovoj pravnoj stvari nije bilo.

13. Tuženik također ističe kako je uz odgovor na tužbu dostavio Zahtjev za kredit tužitelja, koji je tužitelj potpisao, a sud iz nepoznatog razloga nije cijenio Zahtjev i nije ga uzeo kao dokaz, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

13.1. Točno da je tuženik dostavio u spis Zahtjev za kredit, ali nije predložio da se u isti izvrši uvid niti je naveo na koju okolnost prilaže taj Zahtjev pa time što sud nije ocijenio sadržaj tog Zahtjeva nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a.

13.2. Ovdje treba dodati da kako okolnost da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo moguće sklopiti i ugovor o kreditu u EUR, sama po sebi ne znači da je sklapanje takvog ugovora ponuđeno tužitelju niti da su stranke pregovarale u vezi valute kredita, a tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu.

13.3. Pored toga, sama mogućnost izbora valute kredita prije realizacije predmetnog kredita, ne može anulirati ništetnost spornih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 25. rujna 2007.

13.4. Naime, pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je odlučeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac, nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Nadalje, tuženik ističe kako nema osnove za dosudu iznosa od 419,06 eura u posljednjoj alineji točke I izreke pobijane presude te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir osnovu prema kojoj je kredit prijevremene otplaćen kao i da okolnost da je temeljem čl. 1024 st. 3. ZOO-a korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio slijedom prijevremene otplate, opet ukazuje da „ugovor prestaje prijevremenom otplatom, a zamjenjuje ga izvan-ugovorni odnos naknade štete, ako postoji“.

14.1. Opisani žalbeni navodi su nejasni i neosnovani.

14.2. Iz sadržaja spisa (tužba, zapisnik s ročišta 9. svibnja 2022., list 211-212 spisa) je vidljivo da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari potraživao jedino isplatu preplaćenih iznosa na ime promjene valute u CHF, dok Ugovorom o kreditu od 25. rujna 2007. nije bilo ugovoreno plaćanje naknade za prijevremeni raskid ugovora niti je tužitelj po toj osnovi potraživao bilo kakvu naknadu.

14.3. U otplatnoj tablici od 9. listopada 2007. (list 21-23 spisa) je navedeno da je dospijeće prvog anuiteta otplate kredita 30. studenoga 2007., a dospijeće posljednjeg anuiteta je 31. listopada 2014., dok je u tijeku postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita dana 22. svibnja 2014., što znači da je toga dana tužitelj isplatio posljednjih šest anuiteta kredita (za razdoblje svibanj – listopad 2014.), a prilikom te isplate je za svaki anuitet izvršio preplatu, zbog čega je posljednji dosuđeni iznos u prvostupanjskoj presudi gotovo šest puta veći od pretposljednjeg dosuđenog iznosa od 71,09 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

15. Tuženik u žalbi ponovo ističe prigovor zastare, koji ovaj sud ocjenjuje neosnovanim, i to iz sljedećih razloga.

15.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela tog suda od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. S obzirom da je s osnova valutne klauzule zastara počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., to je razvidno kako je tužba u ovoj pravnoj stvari od 19. srpnja 2021. podnesena unutar općeg petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje. ZOO ), zbog čega je prigovor zastare neosnovan.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi u kojim tuženik osporava pravilnost primjene odredbe materijalnog prava.

16.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.2. Dakle, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

16.3. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle, ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Svako drugačije tumačenje odredbe čl. 502.c. ZPP-a bilo bi strogo formalističko i neprihvatljivo. 17. Neosnovani su i žalbeni navodi da tužitelj nije imao pravni interes za vođenje ovog postupka.

17.1. Pravni interes predstavlja opravdanost pokretanja nekog postupka (sudskog, upravnog), što znači da onaj koji pokreće i zahtjeva vođenje postupka mora dokazati da time štiti neko pravo ili traži ostvarenje nekog prava koje mu po zakonu pripada. Riječ je o koristi koju pravni subjekt očekuje, a koja se odražava na njegova prava ili obveze.

17.2. U konkretnom slučaju je tužitelj uspio u ovoj parnici jer je prihvaćen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 3.894,22 eura pa je očito i nedvojbeno da je tužitelj imao pravni interes za vođenje ovog postupka.

18. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tužitelj je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao naknadu troška za sastav podnesaka od 16. siječnja 2022., 29. srpnja 2022. i 30. studenoga 2022. jer je tužitelj podneskom od 16. siječnja 2022. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, ali ne supstancijalno, već je samo reciklirao svoje navode iz tužbe i dostavio (neprimjerenu ili zastarjelu) sudsku praksu; da je podneskom od 29. srpnja 2022. tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev s vještačenjem, za što tuženik nije ni odgovoran niti ga je uzrokovao, dok je podneskom od 30. studenoga 2022. tužitelj postavio tužbeni zahtjev u HRK i EUR e je i taj podnesak uzrokovan ponašanjem samog tužitelja, a za njega tuženik nije nikako odgovoran i svakako nije bio potreban za vođenje postupka jer je sud mogao odluku donijeti prema tužbi ili podnesku od 29. srpnja 2022.

18.1. Prema odredbi Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 – dalje: Tarifa), koja se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari u skladu s Tbr. 52. st. 3. Tarife, odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8.

18.2. U podnesku od 16. siječnja 2022. (list 204-210 spisa) tužitelj se detaljno očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu te se radi o obrazloženom podnesku za koji tužitelju pripada pravo na trošak u punom iznosu.

18.3. U podnesku od 29. srpnja 2022. (list 225-228 spisa) se tužitelj šturo očitovao na nalaz i mišljenje vještaka („isti u potpunosti prihvaća i nema primjedbe na isti“) te je u skladu s vještačenjem postavio tužbeni zahtjev, dok je u podnesku od 30. studenoga 2022. sadržano samo dvojno iskazivanje (kn/euro) pa ova dva podneska predstavljaju ostale podneske u smislu odredbe Tbr. 8. st. 4. Tarife pa za sastav tih podnesaka tužitelju pripada 25 bodova, odnosno 50,00 eura + PDV 12,50 eura, što za oba podneska iznosi 125,00 eura. Kako je prvostupanjski sud za sastav podnesaka od 29. srpnja 2022. 30. studenoga 2022. priznao trošak od 100 bodova za svaki, odnosno 200,00 eura + PDV 50,00 eura po podnesku, što za oba podneska iznosi 500,00 eura, valjalo je odluku o troškovima potvrditi za iznos od 1.715,45 eura, a za iznos od 375,00 eura odluku preinačiti i odbiti taj dio zahtjeva (dosuđeno 500,00 eura za 2 podneska – osnovano 125,00 eura = neosnovano 375,00 eura).

19. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1 ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

Zagrebu 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac