REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-930/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja, te Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DIGITAL CAPITAL Ltd., OIB 56471311026, 26-28 Hammersmith Grove W6 7BA, London, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, kojeg zastupa punomoćnik Marin Radić, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika MBANQ d.o.o., OIB 63624095157 iz Osijeka, Stjepana Radića 19a, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Matijević, odvjetnik iz Osijeka, radi isplate iznosa od 150.000,00 EUR i protutužbenog zahtjeva u iznosu od 109.000,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-31/2021-60 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-31/2021 od 11. siječnja 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-31/2021-60 od 11. siječnja 2024. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 150.000,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je tuženik zahtijevao isplatu iznosa od 109.000,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da plati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 22.253,69 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj raskinuo Ugovor o softwareu kao usluzi od 31. siječnja 2018. iz razloga što isporučena verzija softwarea nije ispunila uvjete Ugovora zbog čega tužitelj opravdano potražuje povrat avansa u iznosu od 150.000,00 EUR sukladno odredbi čl. 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je istaknuo da tijekom postupka utvrđeno da tuženik nije izvršio ugovorenu uslugu pa stoga neosnovano potražuje preostali ugovoreni iznos naknade kao i iznos od 4.000,00 EUR na ime mjesečne naknade održavanja predmetnog softvera. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga. Istaknuo je da je prvostupanjski sud počinio povredu z odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer je tuženiku nezakonitim postupanjem suda onemogućeno raspravljati pred sudom. Sud se presudi pozvao na vještačenje informatičkog vještaka Tonka Kovačevića provedeno u postupku osiguranja dokaza pred Općinski sudom u Splitu poslovni broj R1-339/2019, a tuženik je još u odgovoru na tužbu izrazio protivljenje da se taj nalaz koristi u ovom parničnom postupku. Vještačenje se provodi u parničnom postupku u kojem je strankama zajamčeno pravo postavljati pitanja, tražiti objašnjenja i isticati primjedbe na provedeno vještačenje, što tuženiku nije omogućeno u postupku osiguranja dokaza. Vještak Tonko Kovačević je izvršio testiranje funkcionalnosti, a da o tome nije izvijestio tuženika pa stoga tuženik nije mogao provjeriti što je vještak izuzeo. Nadalje, taj vještak nije ispitan u parničnom postupku pa se stoga na njegovom nalazu i mišljenju ne može temeljiti odluka. Prvostupanjski sud je počinio bitu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naime, sud u presudi iznosi zaključke informatičkog vještaka Anđelka Lišnjića, ali o tim zaključcima ne iznosi nikakav stav. Izneseni zaključci prvostupanjskog suda suprotni su dokumentaciji u spisu. Prvostupanjski sud je zanemario odredbe ugovora, pisanu komunikaciju između stranaka kao i nalaz i mišljenje vještaka. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da softver nije testiran sukladno pravilima struke i da tužitelj nije poslao tuženiku jasne primjedbe na funkcionalnost softvera u testnoj fazi, te da testna verzija nije imala nedostatke. Tužitelj je bio dužan dokazati da je isporučena testna verzija imala nedostatke. Kako u postupku nije utvrđeno da je bilo nedostataka u isporučenom softveru, sud je bio dužan odbiti tužbeni zahtjev, a prihvatiti protutužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je u potpunosti zanemario dopise tuženika upućene tužitelju u vremenu testiranja softvera. Tužitelj je postupio suprotno odredbama čl. 4., čl. 5. i čl. 10. st. 2. ZOO-a. Prvostupanjski sud je pogrešno odbio protutužbeni zahtjev jer je došao do pogrešnog zaključka da tuženik nije isporučio tužitelju testnu verziju softvera. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, te prihvatiti protutužbeni zahtjev, podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovan postupak.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na osnovi odredaba iz čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet ovog parničnog postupka jest isplata iznosa od 150.000,00 EUR na ime povrata uplaćenog avansa po tužbi, te isplata iznosa od 109.000,00 EUR na ime naknade za izvršene usluge po protutužbi.

7. Iz spisa proizlaze sljedeće nesporne činjenice:

- tužitelj kao ovlaštena institucija za elektronički novac koja je autorizirana od strane UK regulatora Financial Conduct Authority-ja (FCA) i tuženik sklopili su Ugovor o software kao usluzi 31. siječnja 2018. na temelju kojeg je tuženik trebao tužitelju izraditi kompletni i funkcionalni produkcijski software za rad institucije za elektronički novac

- 6. rujna 2018. stranke su sklopile Sporazum o održavanju na snazi Ugovora o softveru kao usluzi od 31. siječnja 2018.

- tužitelj je tuženiku na ime izvršenja softwarea sukladno sklopljenom Ugovoru i Sporazumu uplatio avans u iznosu od 150.000,00 EUR.

8. Tužitelj činjeničnim navodima tužbe tvrdi da tuženik nije izvršio svoju obvezu kako je to precizirano Ugovorom, odnosno nije izvršio uslugu u ugovorenom roku slijedom čega su stranke zaključile Sporazum od 6. rujna 2018. kojim se tuženik obvezao izvršiti ugovorenu uslugu na način da će isporučit testnu verziju najkasnije do 30. rujna 2018., a produkcijsku verziju najkasnije do 8. studenog 2018. Tuženik nije postupio ni po zaključenom Sporazumu od 6. rujna 2018. jer nije isporučio softver koji bi odgovarao funkcionalnostima iz Ugovora od 31. siječnja 2018. Tužitelj je uplatio na ime avansa iznos od 150.000,00 EUR, a 9. siječnja 2019. raskinuo je Ugovor i Sporazum jer tuženik nije izvršio ugovorene obveze pa stoga tužbenim zahtjevom potražuje povrat avansno uplaćenih sredstava.

9. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu navodeći da je sukladno zaključenom Ugovoru trebao već postojeći softver prilagoditi željama tužitelja i implementirati ga, dok tužitelj nije stekao nikakvo vlasništvo softvera nego mu je Ugovorom dano pravo na korištenje softvera pod ugovorenim uvjetima. Istaknuo je da je nakon isporuke testne verzije softvera, dostavio tužitelju dokument „Software Delivery Report“ u kojem je detaljno navedeno što je sve implementirano i koje su sve funkcionalnosti uključene u implementaciju, a sukladno Ugovoru i Sporazumu tužitelj je trebao testirati softver do 31. listopada 2018. i prijaviti tuženiku sve uočene probleme u radu isporučenog softvera. Tvrdio je da mu tužitelj nikada nije uputio dopis ili e-mail u kojem bi naveo u čemu se sastoji problem s radom isporučenog softvera. Tuženik je isticao da je u cijelosti ispunio svoju obvezu prema tužitelju temeljem zaključenog Ugovora i Sporazuma, te je tužitelju izdao račune br. 193/10000/423 na iznos od 105.000,00 EUR koji se odnosi na drugi dio jednokratne naknade iz ponude - točka 1.1.1. i račun br. 194/10000/423 na iznos od 4.000,00 EUR koji se odnosi na mjesečnu naknadu po ponudi - točka 1.1.2., slijedom čega je istaknuo protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 105.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. studenog 2018. do isplate i iznosa od 4.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. studenog 2018. do isplate zajedno s troškovima postupka.

10. Na prijedlog tužitelja kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem R1-339/2019 izveden je postupak osiguranja dokaza, i u tom postupku osiguranja izveden je dokaz vještačenjem po vještaku za informatiku dr. sc. Tonku Kovačeviću koji je izradio nalaz i mišljenje na temelju prikupljenih podataka, provedenih testiranja i analize svih podataka. Tuženik je isticao da mu u tom postupku nije dana mogućnost sudjelovanja u postupku izuzimanja dokaza, očitovanja na vještačenje, postavljanja pitanja vještaku, razrješenja nalaza i sl., a osim toga, vještak je postupio protivno pravilima struke i pravilima postupka osiguranja dokaza jer je vještak testiranje funkcionalnosti i osiguranje dokaza proveo 22., 25. i 31. listopada 2019. u prostorijama tužitelja, a da o tome nije izvijestio ni sud niti tuženika, slijedom čega je tuženik predlagao izvesti novo vještačenje s drugim vještakom.

11. Iz nalaza i mišljenja informatičkog vještaka Tonka Kovačevića načinjenog u postupku osiguranja dokaza kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem R1-339/2019. proizlazi da tuženik nije izvršio isporuku Mbanq E-Money Institution Solution softwarea kako je to ugovoreno Ugovorom o softveru kao usluzi od 31. siječnja 2018. i Sporazumom od 6. rujna 2018. jer softwaresko rješenje isporučeno 29. rujna 2018. na Microsoft Azure Cloud platformi koja čini Digital Capital–ov data centar ne odgovara funkcionalnostima iz priloga B Ugovora od 31. siječnja 2018., isporučene aplikacije nisu prilagođene radu institucije za elektronički novac sukladno točki 3.2. priloga A Ugovora, nisu isporučene mobilne korisničke aplikacije za IOS i android sustave, niti Reporting GUI – Merchant portal, ne postoji modul za korisničku podršku, platforma net banking ne udovoljava korisničkim zahtjevima, dio isporučenih aplikacija nije stabilan, pa je dolazilo do prekida u njihovom radu prilikom testiranja, nisu napravljene integracije s provider-ima trećih strana što cijelo rješenje čini u potpunosti neupotrebljivim za rad institucije za elektronički novac, te dolazi do velikog kašnjenja e-mailova, što čini neupotrebljivim za rad uslugu za automatsko prosljeđivanje e-mailova. Osim toga, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su isporučeni dijelovi softwarea još uvijek u razvojnoj fazi, a ne cjelokupna testna verzija Mbanq E-Money Institution Solution softvera.

12. Prvostupanjski sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku informatičke struke mr. sc. Anđelku Lišnjiću, dipl. ing. koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ne može potvrditi je li tuženik izvršio implementaciju naručenog softwarea temeljem zaključenog Ugovora jer software nikad nije testiran sukladno pravilima struke, više nije dostupan za testiranje, te da tužitelj nije u skladu s pravilima struke poslao tuženiku jasne primjedbe na funkcionalnost softwarea u testnoj fazi. Vještak je nadalje istaknuo da nije uspio utvrditi je li od dana implementacije testne verzije pa do dana osiguranja dokaza u predmetu poslovni broj R1-339/19, tužitelj mogao mijenjati / brisati na Microsoft Azure okolini dijelove softwarea, te nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li isporučena testna verzija imala nedostataka iz razloga što softver nikada nije testiran, više nije dostupan za testiranje, pa stoga nije poznato da li bi iste bilo moguće ukloniti tijekom 30 dana testiranja. Vještak je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da se izuzeti isporučeni softver koji je prethodno izuzeo vještak Kovačević, a koji se nalazi na predmetnom disku ne može više pokrenuti jer je postavljen da radi u specifičnoj okolini: serveru, hardwareu, Internet domeni i povezan je sa specifičnim on line servisima, a budući da svi dijelovi okoline nisu pod kontrolom tužitelja niti tuženika, vještak ih ne može osigurati za ponovljeno testiranje, slijedom čega ne može sa sigurnošću provjeriti funkcionalnost softwarea analizirajući aplikaciju koja se nalazi na disku.

13. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke u cijelosti elaborirao sve dokaze, uključujući nalaze i mišljenja oba vještaka, te je nakon izvedenog dokaznog postupka našao osnovanim tužbeni zahtjev, a neosnovanim protutužbeni. Svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je potkrijepio tvrdnjom da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da tuženik tužitelju nije isporučio Mbanq E-Money Institution Solution software kako je to ugovoreno temeljem Ugovora o softwareu kao usluzi od 31. siječnja 2018. i Sporazuma od 6. rujna 2018. slijedom čega je tužitelj raskinuo Ugovor 9. siječnja 2019. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZOO-a. S obzirom na zaključak da tuženik nije izvršio ugovorne obveze, prvostupanjski sud je odbio protutužbeni zahtjev usmjeren na isplatu ostatka ugovorene naknade.

14. Osnovano tuženik žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. To prije svega proizlazi iz okolnosti da je prvostupanjski sud iznio sadržaj nalaza i mišljenja oba vještaka, pri čemu nije izričito iznio svoj stav koji nalaz i mišljenje prihvaća i iz kojih razloga. Iako se s obzirom na prihvaćanje tužbenog zahtjeva može doći do zaključka da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz postupka osiguranja dokaza, u pobijanoj odluci su izostala objašnjenja o tome iz kojeg razloga je prihvaćen upravo taj nalaz i mišljenje.

15. Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik osporavao nalaz i mišljenje vještaka izrađenog u postupku osiguranja dokaza pri čemu je iznio primjedbe na taj nalaz i mišljenje, te je predložio izvesti novo vještačenje s drugim vještakom čemu je prvostupanjski sud udovoljio, ali je pobijanu odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka iz postupka osiguranja dokaza ne navodeći razloge za takvu ocjenu dokaza. Iz spisa ne proizlazi da bi vještak iz postupka osiguranja dokaza dao očitovanje na primjedbe tuženika, niti da bi taj vještak bio saslušan na glavnoj raspravi.

16. Prema odredbi čl. 260. st. 1. ZPP-a sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave time da sud određuje rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja. Dakle, vještak daje svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi, a može dati i pismeno prije rasprave; zakon ne ograničava iznošenje nalaza i mišljenja sudskog vještaka samo u pisanom obliku. Međutim, vještak uvijek mora obrazložiti svoje mišljenje (čl. 260. st. 2. ZPP-a). Navedena zakonska odredba u skladu je s načelom neposrednosti iz čl. 4. ZPP-a po kojem sud u pravilu odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Da se vještaci usmeno saslušavaju na glavnoj raspravi proizlazi i iz odredbe čl. 302. ZPP-a kojom je propisano da nakon što sudac završi saslušanje vještaka, vještaku mogu po njegovom odobrenju stranke neposredno postavljati pitanja.

17. S obzirom na to da je tuženik imao primjedbe i prigovore na nalaz i mišljenje vještaka Tonka Kovačevića, sud je bio dužan primjedbe dostaviti vještaku na očitovanje kako bi se one razjasnile. U konkretnom slučaju vještaku nisu dostavljene primjedbe i prigovori tuženika, niti je vještak saslušan na glavnoj raspravi, pa je stoga osnovan tuženikov žalbeni navod da je takvim postupanjem prvostupanjskog suda onemogućen u raspravljanju čime je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Iz sadržaja dva izvedena vještačenja proizlazi da su oni dijametralno suprotni u osnovanim zaključcima, pa je i iz tog razloga bilo nužno usmeno saslušati vještaka Tonka Kovačevića kako bi se otklonile razlike u tim vještačenjima. Posljedično navedenome, ne može se ispitati pravilnost primjene odredaba materijalnog prava kojeg je sud primijenio u konkretnoj situaciji, a odnosi se na tužiteljevo ispunjenje ugovorene obveze.

18. Slijedom navedenog pobijanu presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. ZPP-a).

19. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede postupka na koje je upućen ovim rješenjem, te dostaviti vještaku tuženikov prigovor radi očitovanja i pozvati vještaka na ročište za glavnu raspravu na kojem će se raspraviti tuženikovi prigovori i vještak iznijeti nalaz i mišljenje, a po potrebi postupiti prema čl. 261. st. 2. ZPP-a, nakon čega će donijeti novu odluku koju će valjano obrazložiti.

20. Odluka iz točke II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 26. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić