REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4653/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Martin Gajski i Mladen Prka, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zubak grupa d.o.o., OIB 39135989747, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ravlić i Partneri u Zagrebu, radi nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-405/2024-2 od 7. svibnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr- 2/2022-30 od 11. siječnja 2024., u sjednici održanoj 26. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-405/2024-2 od 7. svibnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-2/2022-30 od 11. siječnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i jednakosti sviju pred zakonom.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

1. Čine li niži sudovi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP ako svoje odluke temelje na odlučnim činjenicama o kojima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (interna evidencija poslovnih događaja) i zapisnika o iskazima danim u postupku (iskaz svjedokinje ŠB) i samih tih isprava i zapisnika;

2. Čini li drugostupanjski sud povredu odredbe članka 116. Zakona o radu ako svoj zaključak o pravodobnosti donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora temelji na vremenu zadnje kontrole rada tužitelja (prema tvrdnji tuženika kao trenutka njegova saznanja za povredu), a ne vremenu provođenja ranijih kontrola rada tužitelja (koje su obuhvaćale iste provjere), koje su sve bile provedene nakon navodnog počinjenja povrede - neistinitog internog prikazivanja poslovnih događaja, s time da je od ranijih kontrola rada tužitelja do donošenja odluke o izvanrednom otkazu proteklo više od petnaest dana;

3. Može li sud utvrditi da je dopušten izvanredni otkaz koji je utemeljen na radnjama radnika koje su počinjene izvan roka propisanog za donošenje takve odluke (petnaest dana od dana saznanja poslodavca), s obrazloženjem da je posljednja radnja radnika počinjena unutar tog roka, a da se preostale radnje radnika poduzete izvan tog roka uzimaju u obzir jer je riječ o kontinuiranom kršenju radnih obveza na strani radnika - ili je sud kod odlučivanja o dopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu vezan/ograničen samo na radnje radnika o kojima je poslodavac stekao saznanja unutar roka od petnaest dana koji je prethodio danu donošenja te odluke o izvanrednom otkazu;

4. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u radnom sporu koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza s obzirom na to da prvostupanjski sud ni na koji način nije otklonio prigovor tužitelja/radnika kojim se ističe da je odluka o otkazu donesena izvan zakonom propisanog roka od petnaest dana od dana saznanja poslodavca za povredu obveza iz radnog odnosa?

2.1. Tužitelj nalazi da su naznačena pravna pitanja važna u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova jer cijeni da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda o spornim pitanjima u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-937/2003. Ujedno predlaže reviziju dopustiti i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti, kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na jednakost sviju pred zakonom.

3. Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, ocijenio ga je neosnovanim i predložio odbiti.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. Naime, po osnovi odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Pobijanom je presudom odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme koju je 23. studenoga 2021. donio tuženik, kao i zahtjev da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, a i zahtjev za vraćanje na rad kod tuženika. Ovakva je odluka utemeljena na utvrđenju da je tužitelj izvršavajući obveze na radnom mjestu voditelja prodaje Veliki tim Sesvete neistinito prikazivao poslovne događaje tako što kupcima ČB, SB i KB prilikom kupnje vozila nije uračunavao cijenu radova/dorade vozila za koju je cijena vozila uvećana, koje je radove obavio tuženikov poslovni partner Koturić d.o.o. od kojeg je tužitelj naručivao aluminijske felge i gume, pri čemu ih nije evidentirao u skladištu tuženika, a te je radove tuženik platio dobavljaču Koturić d.o.o. prema računima te tvrtke broj 3622/02/2, 3631/02/2 i 5928/02/02 na kojima je tužitelj dopisivao brojeve šasije i to ovjerio svojim potpisom, koji se ne odnose na brojeve šasije vozila koje su kupili naprijed navedeni kupci, time da je zadnji račun broj 5928/02/02 izdan 17. studenoga 2021. Te su činjenice utvrđene provedenom izvanrednom kontrolom od 19. do 23. studenoga 2021. koju je naložio predsjednik uprave tuženika neposredno nakon što je saznao za ove okolnosti, otprilike tjedan dana prije 23. studenoga 2021., na temelju čijih je rezultata 23. studenoga 2021. donesena predmetna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju. Sudovi su, sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, ocijenili da je tužitelj opisanim ponašanjem (neistinitim prikazivanjem poslovnih događaja vezanih uz prodaju tri vozila, načinom nabave robe bez evidentiranja u skladišnom prostoru tuženika, a sve suprotno uputama tuženika kao poslodavca koje je tužitelj od tuženika dobo u skladu s naravi i vrstom rada) počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja ima za posljedicu trajni i nepovratni gubitak povjerenja između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, što je osobito važna činjenica koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, pa zato odbili zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti predmet Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad.

7. Pritom je ocijenjeno da rok za izvanredno otkazivanje Ugovora o radu tužitelju nije počeo teći 14. rujna 2021., kako to tvrdi tužitelj, već je najranije mogao početi teći 17. studenoga 2021. kada je na zadnjem računu koje je izdalo trgovačko društvo Koturić d.o.o. po tužitelju dopisan broj šasije vozila na koje se ne odnosi taj račun, s obzirom da je do tada trajalo ponašanje tužitelja zbog kojeg mu je izvanredno otkazan Ugovor o radu. Tada je obaviješten predsjednik Uprave tuženika o opisanim nepravilnostima u radu tužitelja koji je odmah dao nalog da se izvrši interna kontrola u vezi s utvrđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja što je i učinjeno jer je izvanredna kontrola izvršena u vremenu od 19. do 23. studenoga 2023., a odluka o otkazu je donesena 23. studenoga 2023. Stoga je ocijenjeno da je predmetna Odluka od 23. studenoga 2021. donesena u roku od petnaest dana od saznanja za činjenice na kojoj se izvanredni otkaz temelji, odnosno u roku iz članka 116. stavkom 2. ZR.

8. Revizijski sud ocjenjuje da naznačena pravna pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP. Prvo naznačeno pitanje sugerira da su nižestupanjske odluke u pogledu odlučnih činjenica utemeljene na proturječju između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (interna evidencija poslovnih događaja) i zapisnika od iskazima danim u postupku (iskaz svjedokinje ŠB) i samih tih isprava i zapisnika, ali se ne navodi u čemu bi se to proturječje u pogledu odlučnih činjenica uopće sastojalo. Stoga spomenuta sugestija ne može biti osnova za dopuštenje revizije. To tim i više što su sudovi u postupku cijenili kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti i za svoju su ocjenu dali jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu, a tu ocjenu tuženik prvim naznačenim pitanjem zapravo osporava. No iz utvrđenja sudova o sadržaju iskaza svjedokinje ŠB proizlazi da i ta svjedokinja ukazuje na propust tužitelja u radu ("tužitelj je dobio otkaz iz razloga što je prilikom isporuke pisao robu na kupca A umjesto kupca B").

8.1. Što se, pak tiče drugog i trećeg naznačenog pitanja, njima se problematizira pitanje pravilnosti primjene odredbe članka 116. stavka 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 - dalje: ZR) odnosno pitanje pravovremenosti odluke o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu tužitelju. Naime, ovom je zakonskom odredbom propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u skladu je s čvrstom i stabilnom praksom revizijskog suda izraženoj u brojnim odlukama najvišeg suda (primjerice, Revr-1605/2011-2 od 11. lipnja 2013., Revr- 755/2006-2 od 2. listopada 2007., Revr-677/2013-2 od 14. listopada 2014. i dr.) prema kojoj, u bitnom, rok od petnaest dana iz članka 116. stavka 2. ZR počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz saznala osoba ovlaštena za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa, a kada je poslodavac pravna osoba, odlučno je kada je direktor ili drugo statutom određeno tijelo saznao za osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

8.2. Kada su sudovi prihvatili iskaz predsjednika uprava tuženika Zubak Grupa d.o.o. VB i dali razloge za prihvaćanje tog iskaza te utvrdili da je tjedan dana prije 23. studenoga 2021. predsjednik uprave tuženika saznao za okolnosti o nepravilnostima u radu tužitelja te naložio da se sve te okolnosti ispitaju u postupku interne kontrole te kada je to i izvršeno u vremenu od 19. do 23. studenoga 2021., a odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja donesena 23. studenoga 2023., tada je pravno shvaćanje na kojem je utemeljen zaključak sudova o pravovremenosti izvanrednog otkazivanja ugovora o radu u skladu s praksom revizijskog suda. Stoga drugo i treće naznačeno pitanje također nemaju potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

8.3. Istu pravnu sudbinu dijeli i četvrto naznačeno pitanje jer ono počiva na pogrešnoj činjeničnoj tvrdnji da sud prvog stupnja nije otklonio tuženikov prigovor da je odluka o otkazu donesena izvan zakonom propisanog roka od petnaest dana, a što nije točno jer je prvostupanjski sud taj prigovor otklonio time što je utvrdio da je odluka o otkazu donesena u roku od oko tjedan dana nakon što je predsjednik uprave tuženika saznao za nepravilnosti u radu tužitelja koje su bile osnova za izvanredni otkaz.

8.4. Što se, pak, tiče potreba razvoja prava kao razloga važnosti za dopuštenje revizije, uočava se da predlagatelj ne obrazlaže koje su to potrebe razvoja prava koje bi opravdavale dopuštenje revizije, poput usklađenja sudske prakse sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova i slično, a niti takve potrebe nalazi ovaj sud.

9. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

10. U odnosu na dio prijedloga kojim se predlaže dopustiti reviziju zbog povrede temeljnog ljudskih prava na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), kao i prava na jednakost sviju pred zakonom zajamčenog odredbom članka 14. stavka 2. Ustava RH, revizijski sud utvrđuje da predlagatelj u odnosu na te povrede nije iscrpio dopušteni pravni put jer sadržaj prijedloga i njegovi prilozi, ne upućuju da se predlagatelj na spomenute povrede temeljnih ljudskih prava već pozivao u postupku pred nižestupanjskim sudovima u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.

11. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

12. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP zato što je o prijedlogu za dopuštenje revizije bilo moguće odlučiti na način na koji je odlučeno i neovisno o odgovoru tuženika. Stoga je ovaj prijedlog tuženika odbijen radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil