REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4295/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajne mase iza ALFA KOMPJUTER d.o.o. u stečaju, [adresa], kojeg zastupa stečajni upravitelj Damir Mikić, protiv tuženika ALFA KOMPJUTER USLUGE d.o.o., Zagreb, Čačkovićeva 7, kojeg zastupa punomoćnik Radovan Lipanović, odvjetnik u Zagrebu, Gajeva 2a, radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-600/2011 od 6. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-600/2011 od 6. lipnja 2012. u pobijanim točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poslovni broj P-600/2011 od 6. lipnja 2012. Trgovački sud u Zagrebu

- u točki I. izreke utvrdio je da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi pravne radnje tužitelja i to Ugovori o kupoprodaji zaključeni:

- dana 23. travnja 2009. - Ugovor o kupoprodaji br. 20042009/1 kojim je na društvo Alfa kompjuter usluge d.o.o., Zagreb, Čačkovićeva 7, prenesena nekretnina: poslovni prostor površine 146,03 m2 koji se nalazi u Zagrebu na adresi [adresa], a koji se sastoji od prizemlja, podruma i montažne galerije. Poslovni prostor se nalazi u zgradi izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i upisan je u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] A k. o. [katastarska općina], u posjedovnom listu A prvi odjeljak kao stambeni objekt pop.br. 22592 bez poslovnih prostorija u [adresa]-1e, površine 1132 m2;

- dana 24. travnja 2009. - Ugovor o kupoprodaji br. 28042009/1 kojim su na društvo Alfa kompjuter usluge d.o.o. Zagreb, Čačkovićeva 7, prenesena sljedeća vozila:

- teretno vozilo Opel Combo, reg. oznake [registarska oznaka],

- osobno vozilo Renault Twingo 1.2, reg. oznake: [registarska oznaka],

- osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] (bez navedenog tipa i proizvođača),

- osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] (bez navedenog tipa i proizvođača),

- osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] (bez navedenog tipa i proizvođača);

- dana 23. travnja 2009. - Ugovor o kupoprodaji br. 20042009/1 kojim su na društvo Alfa kompjuter usluge d.o.o. Zagreb, Čačkovićeva 7, prenesene nekretnine:

1. garaža u Zgradi u [adresa] i [adresa]-7f i park, koja leži na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] [broj poduloška] kao 110. etaža 9.677/10000, garaža br. 34 u podrumu površine 14,06 m2 i

2. garaža u Zgradi u [adresa] i [adresa]-7f i park, koja leži na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i koja je upisana u zemljišne knjige u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] [broj poduloška] kao 119. etaža 9.512/10000, garaža br. 43 u podrumu površine 13,82 m2;

naložio je tuženiku vratiti sve koristi stečene temeljem navedenih ugovora u stečajnu masu i to u prvom redu vlasništvo i posjed nekretnina i pokretnina, koje su predmet navedenih ugovora te je naložio zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu izvršiti brisanje svih upisa izvršenih temeljem navedenih ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije istih;

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 67.925,00 kn u roku od osam dana;

- u točki III. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 13.175,00 kn.

Rješenjem sadržanim u istoj odluci bilo je dozvoljeno i sudjelovanje DL iz [adresa], kao umješača na strani tužitelja u ovoj parnici, uz obrazloženje da DL, kao stečajni vjerovnik tužitelja, ima pravni interes da tužitelj uspije u ovoj parnici, čime stječe mogućnost namirenja svojih prijavljenih novčanih tražbina.

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio o tužbi radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika navedenih u izreci (kupoprodajnih ugovora o prijenosu nekretnina i pokretnina), pozivom na odredbe čl. 127., 131., 136., 140. i 141. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06 i 116/10; dalje: SZ), ocijenivši da su se ispunile sve opće procesne i materijalne pretpostavke, kao i jedna od posebnih pretpostavki za takvo pobijanje, utvrdivši da postoji ovlaštenje, odobrenje stečajnog suca, da je ispoštovan zakonski rok za podizanje tužbe, da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren, da su pobijane pravne radnje poduzete prije toga, da one dovode do oštećenja ili pogodovanja pojedinih stečajnih vjerovnika, da je svrha takvog pobijanja vraćanje u stečajnu masu ili povećanje mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika. Navedene ugovore na obje ugovorne strane potpisao je UL, s jedne strane kao zastupnik po zakonu tužitelja (prodavatelja), a s druge strane kao prokurist tuženika (kupca), a ta nesporna činjenica proizlazi i iz iskaza UL na ročištu 15. studenoga 2011., iz čega je prvostupanjski sud ocijenio da je on znao za prijeteću nesposobnost za plaćanje te da se radi o bliskoj osobi u smislu odredbe čl. 136. st. 2. SZ-a.

Naime, uvidom u ugovore o kupoprodaji koji su predmet pobijanja prvostupanjski sud je utvrdio da su zaključeni 23. i 24. travnja 2009., što znači da su pobojne pravne radnje poduzete unutar roka od 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečaja (prijedlog je podnio DL **.**.2009., a stečaj je otvoren 5. veljače 2010.). Iz ugovora, nadalje, proizlazi da su ih sve sklopili tužitelj kao prodavatelj zastupan po direktoru UL i tuženik kao kupac zastupan po prokuristu UL. Predmet ugovora broj 28042009/1 od 24. travnja 2009. (list 7. spisa) je kupnja 5 vozila za cijenu od 85.611,51 kn koju se obvezuje platiti u roku od 8 dana po potpisu ugovora; predmet ugovora o kupoprodaji broj 28042009/1 od 23. travnja 2009. (list 8. spisa) je prodaja nekretnine (poslovni prostor od 146,03 m2 u Zagrebu) za cijenu od 651.963,80 kn, koju se kupac obvezuje platiti u roku od 8 dana; predmet kupoprodajnog ugovora broj 28042009/1- 1 od 24. travnja 2009. (list 9. spisa) su dvije garaže navedene u čl. 1. ugovora za cijenu od 84.058,20 kn, koju se kupac obvezuje platiti u roku od 8 dana.

Iz iskaza UL (list 33. spisa) prema ocjeni prvostupanjskog suda proizlazi da on potvrđuje svoje potpise na obje ugovorne strane, navodi da je tada (23. i 24. travnja 2009.) kao direktor tužitelja odlučio da tužitelj dođe do novca kojim bi kupio novi poslovni prostor jer se tužitelj bavio proizvodnjom, sklapanjem i prodajom računalske opreme, a novac je trebao dobiti upravo od tuženika kao kupca, kojem je kao prodavatelj prodao dotadašnje nekretnine tužitelja i vozila. Međutim svjedok ne navodi s kim je to i kada, te za koju cijenu kao direktor tužitelja dogovarao kupnju nekog sasvim novog prostora za potrebe tužitelja. Kao prokurist tuženika svjedok navodi da je izvršeno plaćanje svih triju cijena po sva tri pobojna ugovora s računa tuženika na račun tužitelja, ali nije znao odgovoriti kada je izvršeno plaćanje, te do zaključenja glavne rasprave tuženik nije dostavio dokaz o tome (sada UL kao direktor tuženika). Kao direktor tada tužitelja nije znao ni odgovoriti na što su potrošena novčana sredstva koja je navodno tužitelju platio tuženik za tri navedena ugovora o kupoprodaji na ime kupoprodajnih cijena, ako ne na kupnju novog poslovnog prostora za tužitelja kako je to, što navodi, bila namjera tužitelja.

Tuženik stoga, prema ocjeni prvostupanjskog suda, do zaključenja glavne rasprave nije dokazao kada je i kako uplatio kupoprodajne cijene iz navedenih ugovora.

Samo navođenje da se iste kao tražbine ne nalaze u poslovnim knjigama i bilanci tužitelja prema ocjeni prvostupanjskog suda ne oslobađaju tereta dokaza pozitivne činjenice - tvrdnje da je platio. Naime, za dokaz plaćanja tuženik nije dostavio ni naloge za plaćanje, ni promet po računu da bi takve transakcije mogle biti vidljive, ni izlist iz stanja računa kod banke preko koje je obavljeno plaćanje, niti je na tu okolnost predložio eventualno financijsko vještačenje, tako da prvostupanjski sud ocjenjuje da tu činjenicu plaćanja tuženik nije dokazao.

Ono što je dostavio - temeljnice bez pečata i potpisa, prema ocjeni prvostupanjskog suda nije dovoljan dokaz osnovanosti tvrdnje plaćanja, pa je primjenom pravila iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP) prvostupanjski sud ocijenio da tuženik tužitelju nije izvršio uplatu kupoprodajnih cijena iz sva tri ugovora o kupoprodaji. Isto vrijedi i za financijska izvješća koja je dostavio.

Iz navedenoga prema ocjeni prvostupanjskog suda proizlazi da je imovina navedena u pobojnim ugovorima koji su predmet tužbenog zahtjeva prešla bez naknade u vlasništvo tuženika, koji je polazeći od čl. 136 SZ-a znao za namjeru tužitelja da ošteti svoje vjerovnike u stečaju koji je uslijedio nakon toga nad tužiteljem. Naime, ista osoba, UL, koji je ugovor potpisao kao ovlaštena osoba tuženika, imao je saznanja (kao ovlaštena osoba tužitelja - direktor) da se tim radnjama oštećuju vjerovnici tužitelja, jer cijela imovina izlazi iz stečajne mase tužitelja, a za nju nije plaćen ekvivalent - cijena navedena u ugovorima. Uvidom u dopis Centar banke (list 38. spisa) prvostupanjski sud je utvrdio da blokada računa tužitelja počinje od 13. svibnja 2009., što znači da su ugovori od 23. i 24. travnja 2009. zaključeni samo oko 20 dana prije blokade.

Odredba čl. 131. st. 1. SZ-a propisuje da se znanje za namjeru ovdje tužitelja pretpostavlja ako je druga strana (ovdje tuženik) znala da dužniku (tužitelju) prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. UL kao prokurist na strani tuženika, prema ocjeni prvostupanjskog suda znao je za financijsko stanje kod tužitelja jer je upravo on bio direktor tužitelja. To što je tek 25. svibnja 2009. tužitelj zaprimio prijedlog za ovrhu DL prvostupanjski sud je ocijenio irelevantnim, jer je direktor tužitelja UL i prije toga bio upoznat s mogućnošću da DL, s kojim je tužitelj vodio sporove, može u stečaju blokirati svu imovinu tužitelja.

Uvidom u izvješća stečajnog upravitelja, vezano za financijsko stanje kod dužnika, te odnos imovine i obveza, uvidom u tablice stečajnog upravitelja i u rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama poslovni broj St-223/09 od 27. travnja 2010. prvostupanjski sud je utvrdio da obveze stečajnog dužnika, ovdje tužitelja, iznose 8.429.682,91 kn i odnose se na priznate i osporene tražbine stečajnih vjerovnika u I. i II. višem isplatnom redu, a da imovina iznosi znatno manje - 690.102,38 kn, a odnosi se na tražbine naspram dužnikovih dužnika. Dakle, nema imovine dostatne za namirenje stečajnih vjerovnika tužitelja, kako za one utvrđenih tražbina, tako i za one osporenih tražbina za koje se kod dioba sredstva moraju rezervirati. Irelevantnim je ocijenjen navod o smanjenju tj. povlačenju prijave Republike Hrvatske kao stečajnog vjerovnika u iznosu od 200.000,00 kn, budući da i nakon toga nema dostatne imovine za vjerovnike prijavljenih tražbina.

S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je ocijenio da su ugovori o kupoprodaji koji su predmet pobijanja, na temelju kojih je došlo do promjene u imovini tužitelja na način da je ona postala imovina tuženika bez naknade, učinjeni na štetu tužiteljevih stečajnih vjerovnika u ukupnosti njihovog namirenja.

3. Protiv navedene odluke tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući je u točkama I. i II. izreke presude, a izričito pobija i rješenje kojim se dopušta sudjelovanje umješača. Sudjelovanje umješača DL osporava iz načelnih razloga, kao i zbog činjenice da je on istodobno stečajni dužnik i nije u svojstvu stečajnog vjerovnika, jer mu je tražbinu osporio stečajni upravitelj, pa se postavlja pitanje njegovog pravnog interesa za miješanje. Drži da tužitelj nije naveo pravnu osnovu u tužbi, pa je tuženiku tijekom čitavog postupka ostalo nepoznato na kojim zakonskim odredbama on temelji svoj zahtjev, pa je time onemogućen u raspravljanju. Drži da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti u čemu bi se sastojalo ostvarenje općih materijalno-pravnih pretpostavki za pobijanje pravne radnje, a osobito da nije objasnio koji se stečajni vjerovnici oštećuju ili stavljaju u povoljniji položaj, kako i u kojem iznosu. Tvrdi da navedene radnje nisu dovele do oštećenja ili pogodovanja pojedinih vjerovnika te da je na tuženika prvostupanjski sud neosnovano prebacio teret dokazivanja. Napominje da nitko nije mogao predvidjeti gospodarsku krizu, blokadu računa društava s kojima je tužitelj poslovno surađivao te da, imajući u vidu da tužitelj nikad prije nije bio insolventan, nije moguće konstatirati da je tuženik u trenutku sklapanja pobijanih ugovora znao za prijeteću nelikvidnost i stečaj te da bi slijedom toga postojala namjera oštećivanja ili pogodovanja pojedinih vjerovnika. U odnosu na odnos imovine i obveza, koji je prvostupanjski sud ocjenjivao razmatrajući financijsko stanje dužnika, drži da je pogrešno uzeo u obzir i osporene tražbine, bez kojih bi iznos obveza bio niži od ukupnog iznosa obveza.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. O predmetnoj žalbi ovaj drugostupanjski sud ranije je donio odluku poslovni broj Pž-1890/2014 od 26. veljače 2018., kojom je bio djelomično preinačio, a djelomično potvrdio pobijani dio presude, odnosno rješenjem je preinačio rješenje koje se tiče miješanja DL u parnicu. Po tuženikovoj reviziji, koja se izričito odnosila samo na presudu, drugostupanjska presuda je ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-299/2018-2 od 24. listopada 2023., te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovan postupak zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, tj. iz razloga što je drugostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev, u kojemu se ističe da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi radnje stečajnog dužnika iz razloga pobojnosti, time što je ocijenio da su te radnje ništetne, iako tužitelj svoj zahtjev nije zasnivao na ništetnosti. Dakle, s obzirom na razloge iz revizijske odluke, u ponovljenom postupku drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati jesu li pobijani ugovori ništetni, niti je ovlašten donijeti odluku o žalbi polazeći od tako utvrđene ništetnosti.

Rješenje koje se tiče miješanja DL u parnicu također je bilo predmet ove žalbe, te je o tom dijelu žalbe drugostupanjski sud već ranije odlučio preinačujućim rješenjem, sadržanim u spomenutoj odluci poslovni broj Pž-1890/2014 od 26. veljače 2018., koje nije bilo predmet tuženikove revizije, na način da je prijedlog za sudjelovanje navedene osobe kao umješača odbijen kao neosnovan. To znači da je o tom dijelu žalbe već pravomoćno odlučeno, tj. novu drugostupanjsku odluku bilo je potrebno donijeti samo u pogledu pobijanih točaka presude.

Budući da je tužitelj brisan prije odluke drugostupanjskog suda, rješenjem prvostupanjskog suda od 10. listopada 2013. (list 236. spisa) bio je utvrđen prekid postupka, a postupak je nastavljen u odnosu na stečajnu masu iza tužitelja rješenjem prvostupanjskog suda od 28. studenoga 2013. (list 238. spisa).

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika - kupoprodajnih ugovora o prijenosu nekretnina i pokretnina, sklopljenih u travnju 2009., nekoliko tjedana prije nego što je tužiteljev račun blokiran u svibnju 2009., a tužba je podnesena 18. studenoga 2011., tj. unutar dvije godine nakon što je nad tužiteljem 5. listopada 2010. otvoren stečajni postupak (rok određen čl. 141. st. 2. SZ-a).

9. Tužitelj polazi od toga da je došlo do namjernog oštećenja vjerovnika u smislu odredbe čl. 131. st. 2. SZ-a.

10. Tu zakonsku odredbu izričito je naveo i citirao u tužbi (podnesenoj 18. siječnja 2011.) i istaknuo masnim slovima (list 3. spisa), te je posebno istaknuo i izričito naveo (negativnu) činjeničnu tvrdnju da plaćanje na temelju navedenih ugovora od strane kupca (ovdje tuženika) nije izvršeno.

11. Time je teret dokaza (pozitivne) činjenice provedbe navedenih plaćanja prešlo na tuženika, jer negativne činjenice (neplaćanje) se ne dokazuju. Stoga su neosnovani tuženikovi žalbeni navodi u pogledu pitanja na kome je teret dokaza.

12. Činjenica plaćanja ili neplaćanja po pobijanim ugovorima u konkretnom slučaju je odlučna za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer posredno predstavlja jednu od pretpostavki za pobijanje predmetnih ugovora (kroz oštećenje vjerovnika, a posljedično i za nametanje obveze vraćanja stečenih koristi u stečajnu masu, jer takvo vraćanje je moguće naložiti samo ako pokretnine i nekretnine koje su prešle iz imovine tužitelja u imovinu tuženika nisu plaćene).

13. S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na to da tužitelj nije naveo pravnu osnovu u tužbi, te da je slijedom toga tuženiku tijekom čitavog postupka ostalo nepoznato na kojim zakonskim odredbama on temelji svoj zahtjev, pa da bi time bio onemogućen u raspravljanju. Tuženik je u postupku aktivno sudjelovao, saslušan je svjedok koji je za tuženika potpisao predmetne ugovore, te je dostavio dokumentaciju kojom je pokušao dokazati svoje navode, međutim, prvostupanjski sud je tu dokumentaciju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno, ocijenio neadekvatnom za dokazivanje navodnih plaćanja po ugovoru, navodeći egzemplifikativno kakva su sva dokazna sredstva, koja bi bila adekvatna, izostala.

14. Prema ocjeni ovog suda, neosnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti u čemu bi se sastojalo ostvarenje općih materijalnopravnih pretpostavki za pobijanje pravne radnje, jer iz obrazloženja proizlazi da je to navedeno i razmotreno na stranicama 4. i 6. presude. To što prvostupanjski sud nije precizirao koji se stečajni vjerovnici oštećuju ili stavljaju u povoljniji položaj nije odlučno, jer je iz konteksta jasno da bi, imajući u vidu ugovorene cijene nekretnina i pokretnina (za koje tuženik kao kupac nije dokazao da ih je platio, a nije sporno da ih je stekao), bili oštećeni svi stečajni vjerovnici, jer prijavljene tražbine (ukupno u iznosu od 8.429.682,91 kn, od čega osporene 7.715.262,60 kn) znatno premašuju imovinu, koja predstavlja tražbine prema dužnikovim dužnicima (690.102,38 kn), pa bi vraćanjem pokretnina i nekretnina u stečajnu masu tužitelja (čija naznačena vrijednost u pobijanim kupoprodajnim ugovorima iznosi preko 821 tisuću kuna) svakako bila ispunjena svrha pobijanja – vraćanje u stečajnu masu onoga što je otuđeno, a time i povećanje mogućnosti namirenja svih stečajnih vjerovnika. Neosnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno uzeo u obzir i osporene tražbine u iznosu od 7.715.262,60 kn (bez kojih bi iznos obveza bio niži od ukupnog iznosa obveza), jer i osporena potraživanja su, u slučaju uspjeha u postupku na koji je vjerovnik DL upućen (jer mu je cjelokupnu tražbinu osporio stečajni upravitelj), također (potencijalna) potraživanja za koja se kod dioba sredstva moraju rezervirati.

15. Neosnovano se žalitelj poziva na to da nije moguće konstatirati da je tuženik u trenutku sklapanja pobijanih ugovora znao za prijeteću nelikvidnost i stečaj, jer u konkretnom slučaju to znanje se presumira sukladno odredbama čl. 131. st. 2. SZ-a i čl. 136. st. 2. SZ-a, koje je i prvostupanjski sud naveo kao posebne pretpostavke pobijanja u konkretnom slučaju.

16. Žalitelj nije posebno osporavao pravilnost odluke o troškovima, odnosno odluku o troškovima pobijao je samo općenito zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

17. S obzirom na to da tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo ju je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi u pobijanim točkama.

Zagreb, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec