REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-139/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Čazmatrans promet d.o.o., Čazma, Milana Novačića 10, OIB: 96107776452, kojeg zastupa punomoćnica Andrea Zorica, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika Borik tours putnička agencija d.o.o., Zadar, Ante Starčevića 1, (prije: Puntamika-line d.o.o., OIB: 59164235356, Zadar, Kneza Trpimira 20) kojeg zastupa punomoćnik Ivan Rački, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Zagreb, Pisarnica Zagreb 2, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1610/2019-2 od 26. siječnja 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-198/2017-17 od 20. prosinca 2018., u sjednici održanoj 26. studenog 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1610/2019-2 od 26. siječnja 2021. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je pod točkom 1. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelji Čazmatrans Dalmacija d.o.o. (čiji je pravni sljednik sadašnji tužitelj Čazmatrans promet d.o.o.) i Čazmatrans promet d.o.o. traže da im tuženik isplati iznose od po 307.657,50 kuna svakome sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate kako je to pobliže opisano u točkama 1.I. i 1.II. izreke i da im naknadi parnični trošak, dok je pod točkom 2. izreke naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 31.375,00 kuna, a pod točkom 3. izreke je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 17.062,50 kuna.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4262/2021- 2 od 6. listopada 2021., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1610/2019-2 od 26. siječnja 2021. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Da li domaći prijevoznik za zakonito obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoznika putnika autobusom na određenoj liniji u Republici Hrvatskoj mora posjedovati dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza ili međužupanijski linijski prijevoz na području Republike Hrvatske na određenoj liniji može zakonito obavljati na temelju dozvole Zajednice za obavljanje međudržavnog linijskog prijevoza putnika ili Licencije Zajednice, a bez posjedovanja dozvole za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza?“

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP/2019) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je naknada štete u vidu izmakle dobiti jer je tuženik koji je imao dozvolu za međunarodni linijski prijevoz putnika na relaciji Ljubljana-Zadar ujedno na toj međunarodnoj liniji obavljao i unutarnji prijevoz na relaciji Zagreb-Zadar u razdoblju od 1. listopada 2014. do 31. svibnja 2015., 1. listopada 2015. do 31. svibnja 2016. i 1. listopada 2016. do 31. svibnja 2017. iako je dozvolu imao samo za razdoblje od 1. lipnja do 30. rujna, dakle, sezonski.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da tužitelji imaju dozvolu za svakodnevno obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom na relaciji Zagreb-Zadar s polaskom u 12,30 sati za utuženo razdoblje,

- da tuženik ima dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom na relaciji Zagreb-Zadar s polaskom u 12,00 sati za razdoblje od 1. lipnja 2010. do 31. svibnja 2015. te od 1. lipnja 2015. do 31. svibnja 2020. te je dozvola sezonska i vrijedi za razdoblje od 1. lipnja do 30. rujna svake godine,

- da tuženik ima dozvolu broj: [broj dozvole] HR-SLO-56 za linijski prijevoz autobusom izdane 27. kolovoza 2014. do 26. kolovoza 2019. između država članica na liniji Zadar (polazno mjesto)-Ljubljana (odredišno mjesto) temeljem koje tuženik obavlja prijevoz svakodnevno tijekom cijele godine,

- da je vrijeme polaska za liniju Zadar-Zagreb-Ljubljana iz Zadra 16:25 sati i dolazak u Ljubljanu u 23:00 sati sa stajalištem u Zagrebu u 19:55 sati, a povratak iz Ljubljane je u 9:00 sati s dolaskom u Zadar u 15:30 sati s time da je stajalište u Zagrebu u 12:00 sati,

- da tužitelji prigovaraju ukrcaju i iskrcaju putnika u Zagrebu na relaciji Ljubljana- Zadar, zbog što se navedeni ukrcaj odvija u 12:00 sati, što utječe na obujam njihovog prijevoza na relaciji Zagreb- Zadar koji se odvija u 12:30 sati.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer se prema shvaćanju nižestupanjskih sudova međunarodni prijevoz putnika običnim i turističkim autobusima obavlja na temelju licencije Zajednice koju su izdala nadležna tijela države članice poslovnog nastana (članak 4. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1073/2009) zbog čega smatraju neosnovan navod tužitelja da bi tuženik trebao imati posebnu dozvolu za ukrcaj i iskrcaj putnika u Zagrebu u 12:00 sati pri povratku autobusa iz Ljubljane prema Zadru. Pri tome se drugostupanjski sud poziva i na čl. 29. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine", broj: 82/13, 41/18, dalje: ZPCP) prema kojem da je propisano je da prijevoznik koji ima licenciju Zajednice za određenu vrstu prijevoza ne treba imati licenciju za tu vrstu unutarnjeg prijevoza, nego unutarnji prijevoz obavlja temeljem odgovarajuće licencije Zajednice. Stoga sudovi zaključuju da s obzirom na to da tuženik ima licenciju (dozvolu) Zajednice za obavljanje linijskog prijevoza na relaciji Zadar-Ljubljana sa stajalištem u Zagrebu pri povratku iz Ljubljane za ukrcaj i iskrcaj putnika u 12:00 sati svakodnevno, tužitelji nisu dokazali sve elemente odgovornosti za štetu propisane odredbom članka 1045. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO). Nadalje, drugostupanjski sud se poziva i na čl. 15. Uredbe kojom je propisana dopuštenost kabotaže u okviru međunarodnog linijskog prijevoza putnika, pa zaključuje da bi bilo suprotno općim načelima Uredbe (članku 14.) da prijevoznicima s poslovnim nastankom u Republici Hrvatskoj nije dozvoljena kabotaža, pod Uredbom propisanim uvjetima, a da je dozvoljena prijevoznicima s poslovnim nastankom u drugim državama članicama EU.

10. Mjerodavne odredbe Uredba (EZ) br. 1073/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o zajedničkim pravilima za pristup međunarodnom tržištu usluga prijevoza običnim i turističkim autobusima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 561/2006 (preinaka) (dalje: Uredba) glase:

Članak 1.

Područje primjene

1. Ova se Uredba primjenjuje na međunarodni prijevoz putnika običnim i turističkim autobusima na području Zajednice koji obavljaju prijevoznici sa sjedištem u državi članici kao javni prijevoz ili prijevoz za vlastite potrebe, u skladu sa zakonom te države članice, koristeći vozila koja su registrirana u toj državi članici i koja su svojom konstrukcijom i opremom primjerena za prijevoz više od devet osoba, uključujući vozača, te su i namijenjena za tu svrhu, kao i na kretanje takvih praznih vozila u vezi s takvim prijevozom.

Promjena vozila ili prekid prijevoza, kako bi se dio vožnje mogao obaviti drugim prijevoznim sredstvom, ne utječe na primjenu ove Uredbe.

4. Ova se Uredba primjenjuje na unutarnji cestovni prijevoz putnika kao javnu uslugu, koji privremeno obavlja strani prijevoznik, kako je predviđeno u poglavlju V. Članak 2.

6. „država članica domaćin” znači država članica u kojoj prijevoznik obavlja djelatnost, a koja nije država članica u kojoj prijevoznik ima poslovni nastan;

7. „kabotaža” znači ili:

- unutarnji prijevoz putnika kao javnu uslugu, koji prijevoz prijevoznik privremeno obavlja u državi članici koja je domaćin, ili

- ukrcaj ili iskrcaj putnika u istoj državi članici u okviru međunarodnog linijskog prijevoza, u skladu s odredbama ove Uredbe, pod uvjetom da to nije glavna svrha te usluge prijevoza;

KABOTAŽA

Članak 14.

Opće načelo

Svaki prijevoznik koji pruža usluge cestovnog prijevoza putnika kao javne usluge i imatelj je licencije Zajednice može, pod uvjetima utvrđenima u ovome poglavlju te bez diskriminacije na temelju prijevoznikova državljanstva ili mjesta poslovnoga nastana, obavljati kabotažu, kako je određeno u članku 15.

Članak 15.

Dopuštena kabotaža

Kabotaža je dopuštena za sljedeće usluge:

(a) usluge posebnog linijskog prijevoza pod uvjetom da se pružaju na temelju ugovora sklopljenog između organizatora i prijevoznika;

(b) usluge povremenog prijevoza;

(c) usluge linijskog prijevoza koje pruža strani prijevoznik u državi članici domaćinu, u okviru međunarodnih usluga linijskog prijevoza, u skladu s ovom Uredbom, osim usluga prijevoza za potrebe urbanog središta ili aglomeracije ili potreba prijevoza između tog središta ili te aglomeracije i okolnih područja. Kabotaža se ne obavlja neovisno od takve usluge međunarodnog prijevoza.

11. Nadalje, mjerodavne odredbe Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine", broj: 82/13, 41/18) glase:

Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom određuju uvjeti i način obavljanja djelatnosti prijevoza putnika i tereta u unutarnjem cestovnom prometu, agencijske djelatnosti u cestovnom prometu, djelatnosti pružanja kolodvorskih usluga, prijevoz za vlastite potrebe kao i nadležnosti tijela zaduženih za provođenje i nadzor nad provedbom ovoga Zakona.

(2) Djelatnost prijevoza putnika i tereta i prijevoz za vlastite potrebe u međunarodnom cestovnom prometu obavlja se u skladu s propisima Europske unije, ovim Zakonom i drugim propisima, kojima je uređeno ovo područje te međunarodnim ugovorima koje je sklopila Republika Hrvatska.

Članak 4.

7. »dozvola za prijevoz« je akt određen ovim Zakonom ili međunarodnim ugovorom, na temelju koje se obavlja prijevoz,

8. »dozvola Zajednice« za linijski prijevoz putnika je dozvola koja prijevozniku omogućava obavljanje linijskog prijevoza putnika na teritoriju država članica Europske unije,

19. »licencija« je akt kojim se odobrava obavljanje djelatnosti prijevoza putnika ili tereta u cestovnom prometu, pružanje kolodvorskih usluga i obavljanje agencijskih poslova,

20. »licencija Zajednice« je akt kojim se odobrava obavljanje djelatnosti prijevoza putnika ili tereta, u skladu sa člankom 4. Uredbe (EZ-a) br. 1073/2009 ili člankom 4. Uredbe (EZ-a) br. 1072/2009,

23. »međužupanijski linijski prijevoz« je javni prijevoz putnika između dvije ili više županija, a može se obavljati kao putnički, ekspresni ili direktni linijski prijevoz putnika,

24. »međunarodni linijski prijevoz« je javni prijevoz putnika između Republike Hrvatske i drugih država,

41. »strani prijevoznik« je pravna ili fizička osoba, koja ima licenciju ili odgovarajuće odobrenje svoje države za obavljanje prijevoza putnika ili tereta ili obavlja prijevoze za vlastite potrebe, te ima sjedište/prebivalište u drugoj državi koja nije članica Europske unije,

Članak 14.

1) Pravna ili fizička osoba-obrtnik smije obavljati djelatnost javnoga cestovnog prijevoza putnika ili tereta u unutarnjem cestovnom prometu ako je upisana u sudski, odnosno obrtni registar i posjeduje licenciju za unutarnji prijevoz koju izdaje ured državne uprave u županiji, odnosno upravno tijelo Grada Zagreba nadležno za poslove prometa.

(2) Tijelo iz stavka 1. ovoga članka izdaje licenciju za unutarnji prijevoz za sljedeće vrste prijevoza:

- prijevoz tereta u unutarnjem cestovnom prometu,

- prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu,

- autotaksi prijevoz.

Čanak 34.

(1) Javni linijski prijevoz putnika na međužupanijskim i županijskim linijama obavlja se na temelju dozvole.

Članak 36.

(1) Ministarstvo izdaje dozvolu za međužupanijski linijski prijevoz putnika.

Članak 66.

(1) Međunarodni linijski prijevoz putnika mora se obavljati u skladu s izdanom dozvolom.

Članak 95.

Prijevoznik Europske unije može obavljati kabotažu na području Republike Hrvatske u skladu s Uredbom (EZ-a) br. 1073/2009.

12. Iz navedenih odredbi čl. 1. st. 1. i 4. Uredbe proizlazi da se njezine odredbe primjenjuju na međunarodni prijevoz putnika na području Zajednice, a na unutarnji cestovni prijevoz putnika kao javnu uslugu Uredba se primjenjuje samo ako tu uslugu privremeno obavlja strani prijevoznik pa kako je u ovom predmetu tuženik domaći prijevoznik koji obavlja i unutrašnji prijevoz s obzirom na to da vrši prijevoz putnika na području Republike Hrvatske od Zagreba do Zadra i obratno, na njega se ne odnose odredbe Uredbe koje se odnose na međunarodni prijevoz kada je riječ o ukrcaju putnika u Zagrebu i njihovom prijevozu do Zadra.

13. Na to upućuju i odredbe čl. 2. točke. 6. i 7. Uredbe, jer "država članica domaćin" za ovdje tuženika nije Republika Hrvatska budući da "država članica domaćin" nije država u kojoj prijevoznik ima poslovni nastan, a tuženik ima poslovni nastan upravo u Republici Hrvatskoj budući da u njoj ima sjedište.

14. Stoga se odredba čl. 2. točka 7. alineja 1. Uredbe o kabotaži odnosi na ili na stranog prijevoznika u Republici Hrvatskoj ili na stranu državu za tuženika, a ne na Republiku Hrvatsku. Nadalje, prema navedenoj odredbi Uredbe, alineja 2. pretpostavlja mogućnost kabotaže pod određenim uvjetima, a to znači ako je u skladu s odredbama Uredbe i pod uvjetom da to nije glavna svrha usluge prijevoza. Glavna svrha usluge prijevoza za tuženika u ovom slučaju je međunarodni prijevoz sukladno dozvoli [broj dozvole] HR-SLO-56 od Zadra do Ljubljane, a ne unutrašnji prijevoz unutar Republike Hrvatske. Prema shvaćanju ovog suda, tuženik bi prema odredbama čl. 2. točka 7. alineja 2. Uredbe mogao u Zagrebu ukrcati putnike i prevesti ih do Ljubljane te tamo iskrcati kao i ukrcati putnike u Ljubljani i prevesti ih do Zagreba gdje će ih iskrcati, jer je u tom slučaju riječ o međunarodnom prijevozu za koji tuženik posjeduje dozvolu, ali na temelju navedene Uredbe ne može ukrcati putnike u Zagrebu i iskrcati ih u Zadru i obratno, jer je u tom slučaju riječ o unutrašnjem prijevozu koji nije pokriven izdanom dozvolom broj: [broj dozvole] HR-SLO-56.

15. Nadalje, odredba čl. 15. točka c) Uredbe odnosi se na stranog prijevoznika u državni članici domaćinu, dakle, ta se odredba odnosi na tužitelja u drugoj državi, npr. Republici Sloveniji, a ne na Republiku Hrvatsku jer ona za tužitelja nije država članica domaćin nego država nastana.

16. Dakle, odredbe Uredbe ne daju tužitelju pravo na prijevoz putnika od Zagreba do Zadra i obratno sukladno izdanoj dozvoli broj: [broj dozvole] HR-SLO-56.

17. Citirane odredbe Zakona o prijevozu u cestovnom prometu reguliraju prvenstveno unutarnji cestovni promet, dok je prijevoz u međunarodnom cestovnom prometu reguliran propisima Europske unije te ovim zakonom samo u dijelu koje je uređeno ovo područje kao i međunarodnim ugovorima.

18. Iz članka 4. točka 7., 8., 19. i 20. ZPCP vidljivo je da taj propis različito uređuje i različito definira dozvole za prijevoz od licencija te iz istog proizlazi da nije riječ o istoznačnicama.

19. Tako dozvola za prijevoz predstavlja akt na temelju kojeg se obavlja prijevoz, a licencija je akt kojim se uopće odobrava obavljanje prijevoza pa se tako licencija može izdati sukladno čl. 14. st. 2. ZPCP za različite vrste prijevoza tj. za prijevoz tereta, putnika ili autotaxi prijevoz.

20. Odredba čl. 29. st. 3. ZPCP propisuje samo da prijevoznik koji ima licenciju Zajednice ne treba imati licenciju za unutarnji prijevoz, međutim, iz navedene odredbe ne proizlazi da prijevoznik koji ima licenciju Zajednice ne treba imati dozvolu za unutrašnji prijevoz putnika. Nadalje, iz odredbe čl. 66. st. 1. ZPCP proizlazi da se međunarodni linijski prijevoz putnika mora obavljati u skladu s izdanom dozvolom, a primjenom Uredbe na temelju koje je tuženiku i izdana dozvola broj: [broj dozvole] HR-SLO- 56 ne proizlazi pravo tuženika da provodi unutrašnji prijevoz putnika od Zagreba do Zadra i obratno ako svrha nije vršenje međunarodnog prijevoza.

21. Iz odredbe čl. 34. st. 1. ZPCP proizlazi mogućnost javnog linijskog prijevoza putnika na međužupanijskim linija na temelju dozvole, a ne na temelju licence kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud pa je tuženiku za prijevoz putnika u međužupanijskom prometu, od Zagreba do Zadra i obratno, potrebna dozvola koju sukladno čl. 36. st. 1. ZPCP izdaje Ministarstvo i koju tuženik nesporno nema.

22. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Domaći prijevoznik za zakonito obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoznika putnika autobusom na određenoj liniji u Republici Hrvatskoj mora posjedovati dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza, a međužupanijski linijski prijevoz na području Republike Hrvatske na određenoj liniji ne može zakonito obavljati samo na temelju dozvole Zajednice za obavljanje međudržavnog linijskog prijevoza putnika ili samo na temelju Licencije Zajednice bez posjedovanja dozvole za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza.

23. Slijedom svega navedenog ovaj sud ocjenjuje da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj presudi utemeljeno na pogrešnom materijalnopravnom pristupu pa je, u pogledu revizijom postavljenog pitanja, reviziju valjalo prihvatiti.

24. Stoga je revizija tužitelja osnovana te je sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu jer zbog pogrešnog pravnog pristupa sud nije odgovorio na ostale odlučne navode (koje se odnose na visinu štete).

25. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 26. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil