REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1121/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KIJAC NEKRETNINE d.d., Omišalj, Poje 1, OIB 36063948499, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika OPĆINA OMIŠALJ, Omišalj, Prikešte 11, OIB 72908368249, kojeg zastupaju punomoćnici UR i drugi, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Matković & Bezjak iz Rijeke, radi ispravka upisa u zemljišne knjige, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-393/2022-29 od 23. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-393/2022-29 od 23. listopada 2023.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.243,75 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim se traži da se ispravi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice na način da se naloži Općinskom sudu u Crikvenici, Stalnoj službi u Krku, Zemljišnoknjižnom odjelu u Krku brisanje navedene uknjižbe te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, to jest da se provede uknjižba prava vlasništva na način da se kao vlasnik opet uknjiži tužitelj. U točki II. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev istaknut u eventualnoj kumulaciji kojim se traži da se kao nevaljanim utvrdi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice te da se naloži brisanje nevaljane uknjižbe i da se izvrši upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, a u točki III. izreke također je odbijen tužbeni zahtjev istaknut u eventualnoj kumulaciji kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 410.000,00 kn / 54.416,35 EUR. U točki IV. izreke pobijane presude naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.273,50 EUR / 39.733,19 kn, dok je u točki V. izreke odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu daljnjih parničnih troškova u iznosu od 4.676,50 EUR / 35.235,09 kn.

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je nakon izvedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj nije dokazao da je predmetna čestica bila obuhvaćena pretvorbom društvenog vlasništva izvršenog po Zakonu o osnivanju javnog poduzeća INA - Industrija nafte („Narodne novine“ broj 142/90), da predmetna čestica nije na zakonom propisan način prešla u vlasništvo prednika tužitelja pa daljnja derivativna raspolaganja predmetnom nekretninom nisu valjana te su učinjena bez pravne osnove. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da predmetna čestica u naravi predstavlja asfaltiranu cestu i to od svoga nastanka sredinom 80-ih godina te da kao takva predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, ovdje tuženika, a sve na temelju čl. 59., čl. 60. i čl. 61. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 68/18, 110/18 i 312/20; dalje: ZKG) i čl. 98. st. 1. i čl. 101. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22 i 4/23). U odnosu na zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti nekretnine, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje takvog zahtjeva, a osim toga i da je protekao opći zastarni rok od 5 godina za isticanje takvog zahtjeva. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP ), uz primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa).

3. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je u točki I. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom je naveo da je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te da je prvostupanjski sud propustio ispitati zakonitost provođenja prethodnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka vođenog pod poslovnim brojevima Z-15055/2020, Z-15298/2020 i Z-15187/2020 pred Općinskim sudom u Crikvenici. Istaknuo je da su se tijekom postupka urotili prvostupanjski sud, državno odvjetništvo, zemljišnoknjižni sud, Državna geodetske uprava i Općina Omišalj s ciljem da ga sustavno diskriminiraju čime su povrijedile tužiteljevo pravo na pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima. Nadalje, žalitelj je istaknuo da se prvostupanjski sud pogrešno ograničio na utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te da je ignorirao dokaze koji idu u prilog tužitelja, kao i da su zaključci prvostupanjskog suda protivni odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji propisuje institut povjerenja u zemljišne knjige koje u ovome slučaju štite tužitelja. Tužitelj smatra da je dokazao derivativni niz stjecanja prava vlasništva nad predmetnom nekretninom od svojeg prednika koji je izgradio naselje gdje se nekretnina nalazi do tužitelja. Konačno, tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, da mu svakako pripada pravo na naknadu za izvlaštenje te prigovara dosuđenim troškovima postupka jer smatra da s obzirom na to da je prema njegovom mišljenju ovaj spor izazvala država on nije dužan podmiriti parnične troškove po načelu „gubitnik plaća“ jer bi time bilo ograničeno njegovo pravo na pristup sudu propisano u čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, a sve sukladno praksi Europskoga suda za ljudska prava.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv točke V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom ovom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda. U bitnom je naveo da je sud pogrešno priznao naknadu za podneske po Tbr. 8 t. 3. Tarife, a ispravno je trebao priznati po Tbr. 8. t. 1. Tarife, te da sud takvu svoju odluku nije obrazložio pa je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

5. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu navodi da je žalba neosnovana, da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo te je donio pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, kao i o eventualno kumuliranim zahtjevima. Predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23), u granicama određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i neproturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju stranke upiru u žalbama.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ispravi upis u zemljišne knjige učinjen u ispravnom postupku kojim se je tuženik uknjižio kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, podredno u eventualnoj kumulaciji, da utvrdi da je navedeni upis nevaljan, odnosno da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 410.000,00 kn / 54.416,35 EUR na ime naknade za izvlašteno zemljište.

10. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da mu je onemogućeno pravo na pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Žalitelj u prilog svojim navodima nije dostavio ni jedan dokaz već neosnovano tvrdi da se cijeli niz državnih institucija i to Državno odvjetništvo, Općina Omišalj, Državna geodetska uprava, zemljišnoknjižni odjel i sud te prvostupanjski sud urotio da onemoguće žalitelja u ostvarivanju njegovih prava, a što ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

11. Iz podataka u spisu proizlazi da su tužitelj i njegovi prednici, jer je tužitelj dokazao niz derivativnoga stjecanja, bili upisani u zemljišne knjige kao vlasnici predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Njivice. Ovdje je potrebno istaknuti da je u čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, to jest propisana je oboriva presumpcija da je u zemljišnim knjigama upisano stvarno stanje vlasništva i ostalih pravnih stanja zemljišta. Tijekom ovoga postupka je utvrđeno da takvo stanje upisano u zemljišnim knjigama nije odgovaralo stvarnome pravnom stanju zemljišta te je stoga i u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku izvršen upis predmetne nekretnine kao vlasništvo tuženika, a sve na temelju provedenog postupka obnove zemljišne knjige.

12. Prvostupanjski sud je pravilno, na temelju ortofoto snimke, iskaza svjedoka VR, ĆR, ZR i HR, utvrdio da se u naravi radi o asfaltiranoj cesti koja je opremljena vertikalnom i horizontalnom signalizacijom od kada je izgrađena 1980-ih i koju kao takvu koristi velik broj ljudi.

13. S obzirom na to da se radi o asfaltiranoj cesti pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se radi o javnom dobru u općoj uporabi u vlasništvu odnosno suvlasništvu jedinice lokalne samouprave i/ili osobe koja obavlja komunalne djelatnosti, a u čl. 61. st. 2. ZKG-a propisano je da komunalna infrastruktura može biti u pravnom prometu isključivo između jedinica lokalne samouprave. Ovdje valja istaći da se radi o komunalnoj infrastrukturi sve na temelju čl. 59. st. 1., čl. 60. st. 2. i čl. 61. st. 1. ZKG-a te da druge osobe na toj infrastrukturi ne mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave.

14. Slijedom navedenog, tuženik je kao javno pravni subjekt stekao predmetnu nekretninu ex-lege te upis u zemljišne knjige ima samo deklaratoran učinak. Predmetna nekretnina predstavlja dobro takvoga značenja da uživa i ustavnu zaštitu i stjecanje vlasništva privatnopravnih subjekata, ovdje tužitelja, nad njom nije moguće jer je riječ o dobru koje služi svima, a komunalna infrastruktura stječe pravni status javnog dobra u općoj uporabi njezinom izgradnjom.

15. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio vlasništvo predmetne nekretnine i da nije uzeo u obzir da je tužitelj dokazao pravni slijed stjecanja svojega vlasništva derivativnim putem jer tužitelj ni njegovi prednici nisu ni mogli biti vlasnici predmetne nekretnine. Navedeno, također povlači i neosnovanost pozivanja žalitelja na institut zaštite povjerenja u zemljišne knjige koje može štititi samo subjekte koji su ovlašteni i sposobni stjecati pravo vlasništva.

16. U odnosu na žalbene navode vezane za naknadu za izvlaštenu nekretninu na temelju čl. 11. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj: 74/14, 69/17 i 98/19) valja reći da su takvi navodi neosnovani budući da pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je protekao opći zastarni rok od pet godina za isticanje bilo kojeg zahtjeva za isplatom. Nadalje, iako je tek donošenjem Zakona o komunalnom gospodarstvu 2018. godine predmetna nekretnina tim Zakonom izrijekom označena kao komunalna infrastruktura i javno dobro u općoj uporabi, ona je to bila i ranije i to na temelju odredbi čl. 35. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV). Upisom tuženika u zemljišne knjige kao vlasnika predmetne nekretnine, u postupku obnove zemljišne knjige, samo je usklađeno zemljišnoknjižno stanje sa stvarnim stanjem, a izvlaštenje se nesporno dogodilo ranije. S obzirom na to da se ovdje radi o oduzimanju zemljišta bez propisanog postupka izvlaštenja tada pitanje naknade za to zemljište i zastare potraživanja te naknade treba sagledavati kroz pitanje prava vlasničkopravne zaštite i dospijeća obveze za naknadu propisane pravilima obveznog prava. Naime, da bi osoba koja potražuje naknadu za zemljište na kojem je kasnije izgrađen javni put mogla zahtijevati naknadu za oduzeto zemljište izvan zakonom predviđenog postupka, potrebno je utvrditi je li takva tražbina dospjela, jer samo se za dospjelu tražbinu može tražiti njezina isplata. O vremenu dospijeća ovisi i to je li tražbina zastarjela. Ovdje podrazumijevamo situaciju da bi vlasnik nekretnine osnovano mogao tražiti vlasničkopravnom tužbom povrat nekretnine od osobe koja posjeduje tu nekretninu. Valja istaknuti da pravo vlasnika glede naknade za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat. Kad više ne može zahtijevati njezin povrat, dospijeva njegov zahtjev za naknadu i zastarijeva u općem zastarnom roku. U slučaju izgrađene ceste, to jest javnog dobra u općoj uporabi, radilo bi se o situaciji u kojoj vlasnik zemljišta ne može više tražiti povrat ove nekretnine ili njezinog dijela na kojem je izgrađeno javno dobro. Slijedom toga, izgradnjom je došlo do situacije da se ne može tražiti povrat predmetne nekretnine u posjed vlasnika zemljišta na kojem je izgrađena, jer takva nekretnina za tužitelja više nema niti onu uporabnu vrijednost kakvu je imala prije izgradnje. Zbog toga, tada dospijeva i zahtjev za naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađeno javno dobro i od tada počinje i teći rok za naknadu štete zbog oduzetog zemljišta. Naime, već tada vlasnik zemljišta saznaje i za štetu i štetnika, pa od tada počinje teći i zastarni rok za potraživanje naknade štete. Kako je pravilno utvrđeno da je put na predmetnoj nekretnini izgrađen još 1980-ih godina jasno proizlazi da je prigovor zastare tuženika u cijelosti osnovan.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na osnovanost dosuđenih parničnih troškova postupka tuženiku, a koje je sukladno načelu „gubitnik plaća“ dužan naknaditi tužitelj. Dosuđenim troškovima postupka tuženiku nije ograničeno pravo na pristup sudu i povreda njegovih konvencijskih prava sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Pravna stajališta i činjenično stanje zauzeti u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu U i V protiv Republike Hrvatske na koja se žalitelj poziva nisu primjenjiva u ovome slučaju i ovome predmetnu. Prvo, iznos parničnih troškova koji je u ovome predmetu tužitelj dužan naknaditi državi je značajno manji od iznosa koji su tužitelji bili dužni naknaditi u predmetu U i V. Primjenom testa razmjernosti ovaj sud zaključuje da kada je tužitelju naloženo naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.273,50 EUR nije mu bio ograničen pristup sudu zbog relativno malog dosuđenog iznosa, a prilikom donošenja takvog zaključka uzelo se u obzir i da je tužitelj pravna osoba i poslovni subjekt. Nadalje, sadržajno su predmeti različiti te se vode na temelju dvije različite i neusporedive pravne osnove i činjeničnog stanja. U predmetu U i V tužitelji su potraživali naknadu neimovinske štete od tuženika Republike Hrvatske, zbog ubojstva tužiteljevih roditelja na okupiranim teritoriju u siječnju 1992. godine koji je odbijen jer se radilo o ratnoj šteti za koju ne odgovara tuženik. S druge strane ovdje se radi o postupku brisanja zemljišnoknjižnog upisa koji je rezultat postupka obnove zemljišnih knjiga. Provođenjem testa razmjernosti i na kvalitativnu pravnu razliku između ta dva postupka neopravdan je zaključak da je došlo do ograničenja pristupa sudu određivanjem troškova po načelu „gubitnik plaća“ u postupku nastao radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa za razliku od postupka naknade neimovinske štete za ubojstvo roditelja na okupiranom teritoriju tijekom ratnog stanja zbog čega se vodio postupak U i V protiv Republike Hrvatske. Stoga, odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

18. Nije osnovana niti tuženikova žalba koja je podnesena protiv točke V. izreke prvostupanjske presude, dakle, na odbijajući dio zahtjeva za naknadu troškova postupka. Neosnovani su tuženikovi navodi da je sud trebao priznati naknadu za podneske po Tbr. 8. t. 1. Tarife umjesto po Tbr. 8. t. 3. Tarife te da tu odluku nije obrazložio. Ovo iz razloga što se ne radi o podnescima iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, dakle, odgovoru na tužbu, prigovoru protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, a odluka suda je obrazložena što proizlazi iz točke 25. obrazloženja.

19. S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev zajedno s kumuliranom tužbenim zahtjevima tužitelja jer je tijekom postupka utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja komunalnu infrastrukturu to jest javno dobro u općoj uporabi, a zahtjev tužitelja za naknadu zbog izvlaštenja je zastario.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbe stranka su odbijene kao neosnovane i pobijana presuda potvrđena.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke ove odluke temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a jer se radi o radnji koja nije bila potrebna za vođenje postupka.

Zagreb, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić