REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-141/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ARIS 2000 d.o.o. za trgovinu i usluge, Zagreb, Fraterščica 60, OIB 06571045637, 2. tužitelja NOVABELA GRUPA, društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu i usluge, Zagreb, Augusta Šenoe 3, OIB 83565636972 i 3. tužitelja ČM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Sandra Dragičević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika NAVA BANKA dioničko društvo u stečaju, Zagreb, Tratinska 27, kojeg zastupa punomoćnica Jaka Ćurić, odvjetnica u Zagrebu, radi povrata instrumenta osiguranja i izdavanja isprava podobnih za upis brisanja založnog prava, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja i dopuni tog prijedlog od 30. rujna 2020. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3502/2018-2 od 25. lipnja 2020., kojim je djelomično potvrđena a djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1997/2016 od 12. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se prijedlog tužitelja i dopuna tog prijedloga od 30. rujna 2020. za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnica preciziranih u izreci presude i njihovo vraćanje tužiteljima, zahtjev za vraćanje bjanko akceptiranih mjenica i zahtjev za izdavanje isprava kojim se dopušta uknjižba brisanja založnog prava na nekretninama preciziranim u izreci presude (točka I. izreke), odbijeni su tužitelji sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti (točka II. izreke), naloženo je tužiteljima nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 886.375,00 kn (točka III. izreke), odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 117.850,00 kn (točka IV. izreke) i odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sudske pristojbe u iznosu od 2.500,00 kn (točka V. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvotužitelja Aris 2000 d.o.o. kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu podtočke 1.3. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV-1861/09 od 16. travnja 2009. na iznos od 1.000.000,00 kn i bjanko zadužnice OV-1862/09 od 16. travnja 2009. na iznos od 1.000.000,00 kn te njihovo vraćanje prvotužitelju, u podtočki 1.4. njezine izreke, u dijelu podtočke 2.3. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV-4390/08 od 26. kolovoza 2008. na iznos od 1.000.000,00 kn i njezino vraćanje prvotužitelju, u podtočki 2.4. njezine izreke, u dijelu podtočke 3.3. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV-4388/08 od 26. kolovoza 2008. na iznos od 1.000.000,00 kn, bjanko zadužnice OV-4389/08 od 26. kolovoza 2008. na iznos od 500.000,00 kn i bjanko zadužnice OV-5183/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 500.000,00 kn te njihovo vraćanje prvotužitelju, u podtočki 3.4. njezine izreke te u podtočki 4. njezine izreke.

2.1. Odbijena je žalba drugotužitelja Novabela grupa d.o.o. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu podtočke 1.1. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV-5188/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn i bjanko zadužnice OV-5189/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn te njihovo vraćanje drugotužitelju, u dijelu podtočke 2.1. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV-13136/07 od 7. rujna 2007. na iznos od 500.000,00 kn i njezino vraćanje drugotužitelju, u dijelu podtočke 3.1. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV-5190/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn i bjanko zadužnice OV-5191/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn te njihovo vraćanje drugotužitelju.

2.2. Odbijena je žalba trećetužitelja ČM kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu podtočke 1.2. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV-5192/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn i bjanko zadužnice OV-5193/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn i njihovo vraćanje trećetužitelju te u dijelu podtočke 3.2. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev za povlačenje s naplate bjanko zadužnice OV- 5194/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn i bjanko zadužnice OV- 5195/10 od 9. studenog 2010. na iznos od 1.000.000,00 kn te njihovo vraćanje trećetužitelju.

3. Rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu podtočke 1.1. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev drugotužitelja Novabela grupa d.o.o. za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice, u dijelu podtočke 1.2. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev trećetužitelja ČM za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice, u dijelu podtočke 1.3. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev prvotužitelja Aris 2000 d.o.o. za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice, u dijelu podtočke 2.1. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev drugotužitelja Novabela grupa d.o.o. za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice, u podtočki 2.2. njezine izreke, u dijelu podtočke 2.3. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev prvotužitelja Aris 2000 d.o.o. za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice, u dijelu podtočke 3.1. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev drugotužitelja Novabela grupa d.o.o. za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice, u dijelu podtočke 3.2. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev trećetužitelja ČM za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice, u dijelu podtočke 3.3. njezine izreke kojim je odbijen zahtjev prvotužitelja Aris 2000 d.o.o. za povrat dvije bjanko akceptirane mjenice te u točkama II. i III njezine izreke i predmet u navedenom dijelu vraća tom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelji su protiv navedene presude podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije postavljajući četiri pitanja za koja ističu da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5. U odgovoru na prijedlog, tuženik predlaže odbaciti prijedlog kao nedopušten jer da tužitelji nisu postavili pravna pitanja a niti su postavljena u obliku pitanja pa ne zadovoljavaju zakonske pretpostavke kako bi se u istome moglo odlučivati.

6. Prijedlog nije dopušten.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pitanja koja su tužitelji postavili nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Predmet spora je zahtjev za povlačenje s naplate i predaju zadužnice kao i bjanko akceptiranih mjenica pojedinom tužitelju te izdavanje isprava kojima se dopušta uknjižba brisanja upisanih založenih prava na nekretninama prvotužitelja.

8.1. Naime, tužitelji ističu da je nastupila zastara potraživanja protivnika osiguranje po ugovorima o kratkoročnim kreditima koje su imali sklopljeni s tuženikom a da je tuženik postupio protupravno i uputio zadužnice (koje su bile izdane kao sredstvo osiguranje) na FINU na naplatu.

9. Drugostupanjski sud u pobijanoj odluci ističe da se na zadužnicu kao vrijednosni papir ne primjenjuje zastrani rok od 3 godine koji se primjenjuje na ugovor već opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) a budući da zastarni rok počinje teći od 1. srpnja 2011., to u trenutku predaje zadužnice na naplatu (27. ožujka 2015. i 20. svibnja 2015.) nije protekao petogodišnji zastarni rok i potraživanje iz zadužnica nisu bila zastarjela.

9.1. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izdavanje isprava podobnih za upis brisanja uknjiženog založnog prava, drugostupanjski sud zaključuje da Sporazumi o osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama nisu ništetni jer je njima osigurana najviša moguća visina tražbine koja je vidljiva iz izvadaka iz poslovnih knjiga, to je tražbina tuženika odrediva. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da prigovor zastare u odnosu na ovo založno pravo, sukladno čl. 222. st. 1. ZOO nije osnovan.

9.2. Budući da tužitelji u tužbi ni tijekom postupka nisu ni na koji način precizirali povrat kojih konkretnih mjenica traže već navode samo da traže povrat bjanko akceptiranih mjenica koje su dane kao sredstvo osiguranje pojedinih ugovora o kreditu, to je drugostupanjski sud ukinuto prvostupanjsku presudu u odnosu na taj dio tužbe i tužbenog zahtjeva.

10. Tužitelji u prijedlogu ističu da postavljaju pitanja premda pitanja ne postavlja u formi kakvoj pitanja trebaju biti. Premda su “pitanja” postavljena u formi tvrdnji a ne pitanja, ovaj je sud odlučio odgovoriti na iste.

11. Tužitelj ističe da postavlja sljedeća “pitanja”:

1.“da nakon što nastupi zastara tražbina, prestaje pravo vjerovnika zahtijevati ispunjenje obveze – primjena članka 214. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje tekstu ZOO)”,

2.”prigovor da popunjavanja bianco zadužnica da nije ispunjena u skladu osnovnim poslom, može se uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla ako tu zadužnicu nije ispunio u skladu s osnovnim poslom jer u postupanju sa zadužnicom važi načelo savjesnosti i poštenja – primjena članka 4. ZOO.”

3.”da drugostupanjski sud odluku odnosi prema stanju spisa, tj. nakon što je na temelju isprave i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio neku činjenicu, proizlazi da drugostupanjski sud nema ovlaštenje prvostupanjskog suda da, u nemogućnosti da se neka činjenica s dovoljnom sigurnosti utvrdi, o postojanju te činjenice odluči primjenom pravila o teretu dokazivanja te je u takvom slučaju, ako na to upiru žalbeni navodi obvezan je ukinuti prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ako smatra da je činjenično pogrešno utvrđeno – primjena članak 221.a ZPP u žalbenom postupku – povredu parničnog postupku pred drugostupanjskim sudom”

4.”da drugostupanjski sud čini bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, prilikom donošenja presude iz članka 373.a ZPP, kada uopće nema nikakvih obrazloženja u odnosu na činjenice iznesene u tužbi, žalbene razloge i razloge radi kojih je donio presudu – bitna povreda odredaba parničnog postupka pred drugostupanjskim sudom.”

12. U odnosu na prvo “pitanje” (tvrdnju) za istaknuti je da tužitelj u njemu polaze od zaključka da je nastupila zastara tražbine (pa da onda prestaje pravo vjerovnika), što je suprotno zaključku drugostupanjskog suda da nije nastupila zastara. Iz navedenog razloga pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu čl. 387. ZPP-a.

13. Prigovor o načinu popunjavanja bianco zadužnice nije bio predmet rasprave ni u prvostupanjskoj niti u drugostupanjskoj presudi pa stoga pitanje u tom smislu nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu čl. 387. ZPP- a.

14. Razlog na koji se tužitelji pozivaju (odluka Rev-1224/1997 od 6. prosinca 2000.) nije odgovarajuće u odnosu na treće “pitanje” jer je u odluci koja bi trebala predstavljati razlog iznosi pravno shvaćanje da sud kad na temelju izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu da postoji potraživanje iz tužbe prema tuženiku, o postojanju te činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe iz čl. 221.a ZPP-a. Budući da se “pitanje” odnosi na postupanje drugostupanjskog suda koji donosi odluku na temelju stanja spisa, to navedena odluka ne predstavlja odgovarajući razlog.

15. U odnosu na četvrto “pitanje” za istaknuti je da tužitelj ne samo da ne navode na koje to žalbene navode drugostupanjski sud nije odgovorio već niti ne dostavljaju razloge za postavljeno pitanje čime nisu ispunili minimalne uvjete propisane čl. 387. st. 3. ZPP-a.

16. Tužiteljima je također za ukazati da je prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi ukinuta rješenjem od strane drugostupanjskog postupka te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak, a prema čl. 387. st. 2. ZPP-a prijedlog se može podnijeti protiv drugostupanjske presude.

17. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil