Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-7067/2022-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužiteljice JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 11. listopada 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, 25. studenoga 2024.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.323,78 EUR (slovima: dvije tisuće tristo dvadeset tri eura i sedamdeset osam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 8,37 EUR od 4.11.2008. do isplate,

- na iznos od 8,79 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 9,00 EUR od 31.1.2009. do isplate,

- na iznos od 13,13 EUR od 27.2.2009. do isplate,

- na iznos od 9,08 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 9,68 EUR od 28.4.2009. do isplate,

- na iznos od 6,11 EUR od 29.5.2009. do isplate,

- na iznos od 6,90 EUR od 27.6.2009. do isplate,

- na iznos od 5,75 EUR od 28.7.2009. do isplate,

- na iznos od 6,11 EUR od 26.8.2009. do isplate,

- na iznos od 5,97 EUR od 27.9.2009. do isplate,

- na iznos od 10,44 EUR od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos od 29,26 EUR od 24.7.2010. do isplate,

- na iznos od 33,62 EUR od 25.8.2010. do isplate,

- na iznos od 32,57 EUR od 29.9.2010. do isplate,

- na iznos od 26,36 EUR od 4.11.2010. do isplate,

- na iznos od 43,61 EUR od 21.12.2010. do isplate,

- na iznos od 39,00 EUR od 25.1.2011. do isplate,

- na iznos od 40,61 EUR od 19.2.2011. do isplate,

- na iznos od 40,97 EUR od 11.3.2011. do isplate,

- na iznos od 39,85 EUR od 23.4.2011. do isplate,

- na iznos od 47,21 EUR od 19.5.2011. do isplate,

- na iznos od 54,11 EUR od 22.11.2011. do isplate,

- na iznos od 57,58 EUR od 28.12.2011. do isplate,

- na iznos od 60,55 EUR od 14.1.2012. do isplate,

- na iznos od 60,95 EUR od 28.3.2012. do isplate,

- na iznos od 61,36 EUR od 24.7.2012. do isplate,

- na iznos od 60,38 EUR od 15.8.2012. do isplate,

- na iznos od 56,19 EUR od 15.9.2012. do isplate,

- na iznos od 62,05 EUR od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 62,04 EUR od 20.11.2012. do isplate,

- na iznos od 55,28 EUR od 16.5.2013. do isplate,

- na iznos od 55,14 EUR od 1.8.2013. do isplate,

- na iznos od 62,48 EUR od 23.7.2014. do isplate,

- na iznos od 62,46 EUR od 23.7.2014. do isplate, po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, nadoknaditi tužiteljici JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.449,97 EUR sa zateznim kamatama od 25. studenoga 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice JM za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva u skladu s podneskom tužiteljice od 28. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 27. prosinca 2022. u bitnome navodi da su tužitelj i tuženik 29. lipnja 2006. sklopili ugovor o kreditu po kojem je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.341,57 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeće na dan plaćanja, kao i da je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Ističe da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja te da mu je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Navodi da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Tužitelj navodi i da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Tužitelj navodi i da se u konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca. Također, tužitelj navodi da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom svega navedenog tužitelji tužbenim zahtjevom potražuju od tuženika isplatu iznosa od 2.168,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog preplaćenog anuiteta, kao i da im tuženik naknadi troškove parničnog postupka uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude.

2. Tuženik u bitnome u odgovoru na tužbu osporava kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor neurednosti tužbe, jer da ista nije podobna za raspravljanje zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti ugovorene iznose u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Navodi i da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tuženik prigovara izračunu preplaćenog tečaja i načinu na koji je postavljen tužbeni zahtjev upravo iz razloga što ne postoji pravni osnov za naknadu štete kako ju potražuje tužitelj jer šteta nije niti nastala, a tuženik je kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa postupao u skladu sa zakonom i ugovornim odredbama koje su odraz slobodno izražene volje obje ugovorne strane, kao i stoga što je izračun baziran na pogrešnoj premisi da bi među strankama bio ugovoren fiksni tečaj, a što ne proizlazi niti iz sadržaja samog ugovora, niti je to bila volja ugovornih stranaka. Isto tako, tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Podneskom od 28. ožujka 2024. tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev (nakon provedenog financijskog vještačenja) na način da traži isplatu 2.323,78 eura kao posljedicu ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli.

3.1. U odnosu na navedeno valja ukazati da je tim podneskom tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev, i to povećala postojeći. Smatrajući istu preinaku svrsishodnom, sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP-a), sud je dopustio predmetnu preinaku te odlučio kao u izreci rješenja. Naime, tužiteljica je navedenu preinaku učinila po primitku nalaza i mišljenja vještaka, čime su ispunjeni uvjeti propisani istim člankom. Isto tako, tuženik se upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se u skladu s čl. 190. st. 4. ZPP-a smatra da je tuženik dao pristanak na navedenu preinaku tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao izračun tečajne razlike (list 7-10 spisa), plan otplate (list 11-12 i 47-48 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 14-35 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 11.11.2022 (list 36-38 spisa), ugovor o kreditu (list 40-46 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković (list 84- 90 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 120-121 spisa).

4.1. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava punomoćnici stranaka su suglasno naveli da su svi dokazi provedeni, da odustaju od eventualno neprovedenih te da predlažu donošenje odluke temeljem stanja spisa.

5. Prema tome, predmetom spora zahtjev je isplatu iznosa od 2.323,78 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Nije sporno u ovom postupku da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011609329 od 29. lipnja 2006 te među strankama nije sporan iznos glavnice kredita.

8. Sporna je valjanost Ugovora u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu te visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je i prigovor zastare te je sporan i tijek zateznih kamata.

9. Prema stavu ovoga suda, tužbeni se zahtjev u konkretnom slučaju temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15., 60/16. i 29/18.– dalje: ZOO).

10. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik (banka) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.;"

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena valutna klauzula u CHF, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. Ovdje valja napomenuti kako sud nalazi da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedino to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Također je notorno da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužitelju mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

18. Sud ovdje također ukazuje na činjenicu da je iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba, i to radi kupnje vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu), kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi imenovani predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije ničim dokazao.

19. Pritom valja istaknuti da je na ročištu 11. listopada 2024. saslušana tužiteljica koja navodi da je kredit podignula kod tuženika radi kupnje automobila koje je koristila u vlastite svrhe. Tom prilikom je došla kod tuženika u banku te su joj tamo rekli da je najpovoljnija opcija za nju ugovor u švicarskim francima. Navodi da nije bila u mogućnosti pregovaranja oko spornih odredbi. Navodi i da je nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti.

20. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, a jer je tužitelj iskazivao životno i logično, a njegov iskaz je i sukladan sa dokumentacijom u spisu. Iz navedenog iskaza sud zaključuje da je tužitelj koristio sredstva predmetnog kredita kao potrošač, i to za kupnju vlastitog vozila, kao i da nije određeno i precizno upozoren na posljedice mogućeg velikog povećanja rata kredita u odnosu na valutnu klauzulu, kao i da nije bilo mogućnost pregovaranja oko odredaba ugovora o valutnoj klauzuli.

21. Pri tome se posebno i napominje da je ovaj sud utvrdio da je tužitelju predmetni kredit upravo od strane tuženika prikazan i predstavljen za njega kao najpovoljnija opcija.

22. Obzirom da je člankom 323. st. 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove.

23. Na prijedlog tužitelja, sud je odredio financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Petri Blašković iz CENTAR ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o. Zadatak vještaka je bio izračunati eventualno preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj u cijelom utuženom razdoblju.

24. Nalazom i mišljenjem vještaka, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.163,97 EUR.

25. Tužitelj je podneskom od 28. ožujka 2024. naveo da nema primjedbi na nalaz, a u skladu s istim je i postavio konačni tužbeni zahtjev.

25.1. Zamjenica punomoćnika tuženika je na glavnoj raspravi 11. listopada 2024. navela da ne osporava matematički izračun vještaka i ne traži njegovo saslušanje.

26. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak jasno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale prigovore na matematički izračun.

27. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku obzirom da je tužba podnesena 27. prosinca 2022., a da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina.

28. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

29. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

30. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, slijedom čega je pravomoćnim okončanjem spora pred VTSRH donošenjem presude 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova valutne klauzule u odnosu na tuženika, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

31. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa kako je odlučeno izrekom ove presude (s osnova ništetnosti valutne klauzule CHF), a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

32. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I izreke po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također valja reći kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzulu nepoštene, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

34. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), te troškovniku tužitelja (list 123 spisa). Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 14. prosinca 2023. i 11. listopada 2024. (Tbr. 9. toč. 1. - 100 bodova svako) te za sastav podneska od 13. travnja 2023. i 28. ožujka 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT – 100 bodova svaki), odnosno ukupno 500 bodova što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (800,00 EUR) i poreza na dodanu vrijednost (250,00 EUR) iznosi 1.250,00 EUR. Tom iznosu valjalo je pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,07 EUR (a koliki iznos pristojbe je tužitelj podmirio) te trošak vještačenja u iznosu od 165,90 EUR, odnosno sveukupno 1.449,97 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

35. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke, s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

36. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

37. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 25. studenoga 2024.

Sudac:

Goran Goluža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte