REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1460/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Siniši Prodanoviću, odvjetniku iz Virovitice, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj: P-487/2023-22 od 21. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj: P-487/2023-22 od 21. lipnja 2024.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je :

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu br. 5140030242 63000115489/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjeren po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz [adresa], pod brojem: OU-19/06 u [adresa], 13.01.2006., sklopljenog između Slavonske banke d.d pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora s jedne strane i tužitelja ĐS, kao korisnika kredita s druge strane, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.008,75 EUR, a koji se tužitelju ima vratiti zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF), kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta, počevši od uplate svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. godine, prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanje eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. godine u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do konačne isplate po zakonskoj kamati sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznose od:

- 201,31 EUR počevši od 8.2.2006.,

- 33,94 EUR počevši od 20.10.2008.,

- 10,58 EUR počevši od 28.01.2009.,

- 8,53 EUR počevši od 27.2.2009.,

- 6,96 EUR počevši od 3.4.2009.,

- 7,80 EUR počevši od 5.5.2009.,

- 2,31 EUR počevši od 27.5.2009.

- 5,01 EUR počevši od 12.6.2009.,

- 3,94 EUR počevši od 9.7.2009.,

- 2,46 EUR počevši od 6.8.2009.,

- 3,94 EUR počevši od 11.9.2009.,

- 1,25 EUR počevši od 13.10.2009.,

- 5,02 EUR počevši od 30.11.2009.,

- 5,60 EUR počevši od 22.12.2009.,

- 9,25 EUR počevši od 27.1.2010.,

- 10,16 EUR počevši od 1.3.2010.,

- 18,53 EUR počevši od 22.3.2010.,

- 15,59 EUR počevši od 1.4.2010.,

- 16,48 EUR počevši od 7.5.2010.,

- 17,29 EUR počevši od 4.6.2010.,

- 28,98 EUR počevši od 9.7.2010.,

- 27,01 EUR počevši od 16.8.2010.,

- 34,80 EUR počevši od 23.8.2010.,

- 31,48 EUR počevši od 18.10.2010.,

- 33,32 EUR počevši od 10.11.2010.,

- 45,14 EUR počevši od 17.12.2010.,

- 40,03 EUR počevši od 1.2.2011.,

- 8,00 EUR počevši od 14.6.2011.,

- 79,50 EUR počevši od 6.7.2011.,

- 102,67 EUR počevši od 10.8.2011.,

- 91,23 EUR počevši od 6.9.2011.,

- 271,52 EUR počevši od 5.11.2012.,

- 133,67 EUR počevši od 28.11.2012.,

- 145,72 EUR počevši od 27.12.2012.,

- 272,92 EUR počevši od 30.1.2013.,

- 276,84 EUR počevši od 4.3.2013., sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.090,83 EUR, u roku od 15 dana.“

2. Tu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP)..

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 5140030242 63000115489/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjerenog po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz [adresa], pod brojem: OU-19/06, 13. siječnja 2006., sklopljenog između Slavonske banke d.d. pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora s jedne strane i tužitelja kao korisnika kredita s druge strane, a koja odredba se odnosi na valutnu klauzulu uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe a koji je zahtjev utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopio predmetni Ugovor o kreditu 2. siječnja 2006. na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 7 godina, da je kredit odobren za adaptaciju kuće i za zatvaranje kredita u Zagrebačkoj banci d.d., da je ugovorena kamatna stopa u visini od 4,90% godišnje, efektivna kamatna stopa, odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS 5,48 % godišnje, promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za CHF na dan plaćanja te da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.

7. Sporno je, je li ugovorna odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

8. Prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pozivajući se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudu Vrhovnog suda Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. zaključujući, u bitnom, da se učinak navedenih presuda na temelju odredbe čl. 502.c ZPP u vezi s čl. 502.a i 502.b i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14.,110/15. i 14/19. - dalje: ZZP/14) direktno primjenjuje na konkretan slučaj budući je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za adaptaciju kuće i za zatvaranje kredita, te je tužitelj u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ broj: 96/03.- dalje: ZZP/03) u trenutku podizanja kredita imao status potrošača i posljedično tome, zaključuje da je odredba članka 3. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) ništetna, da temeljem čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. ZOO u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila temeljem ništetne odredbe i da se obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala slijedom čega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju 2.008,75 eur po pravilima o stjecanju bez osnove uvećano za zakonske zatezne kamate od dana stjecanja do isplate (čl. 1111. u vezi odredbe čl. 1115. ZOO) jer je tuženik nepošten stjecatelj. Nadalje, navodi kako je uvidom u izvadak iz sudskog registra utvrđeno je da je tuženiku Addiko Bank d.d. pripojeno dioničko društvo Slavonska banka d.d. 2009., da je iz izreke presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je 5. tužena Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača pa kako je predmetni Ugovor o kreditu broj: br. 5140030242 63000115489/2006 od 2. siječnja 2006. odobren na rok vraćanja od 7 godina i očito se trebao vraćati do 2013., zaključuje da su u kolektivnim sporovima razmatrane činjenične okolnosti uz koje je Slavonska banka d.d. Osijek kao pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. i potom Addiko Bank d.d. sklapala ugovore o kreditu u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u okviru kojega je i sklopljen predmetni Ugovor, pa je posljedično tome sud vezan presudama iz navedenih kolektivnih sporova.

8.1. Pritom je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku s obrazloženjem da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO pa je zastara ovog individualnog restitucijskog zahtjeva potrošača počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, 14. lipnja 2018., te budući je odredbom čl. 225. ZOO propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužba je podnesena 13. lipnja 2013. zaključuje da prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9.1. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je u točki I. izreke utvrdio ništetnom odredbu članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu samo u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), pa su stoga netočni i posljedično tome neosnovani žalbeni navodi žalitelja da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe kojom je ugovorena anuitetna otplata te primjena srednjeg tečaja Hrvatske narodne prilikom obračuna, te da isto nije povezano s obrazloženjem u kojem se obrazlaže ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a čime da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

9.2. Protivno žalbenim navodima tuženika, a polazeći od činjenice da u smislu odredbe čl. 304. ZPP prvostupanjskom sudu pripada ovlast odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), postupanjem prema toj ovlasti i time što nije proveo novo vještačenje (radi utvrđivanja visine zahtjeva primjenom kunske kamatne stope) na način kako je to predlagao tuženik (iz stanja spisa proizlazi da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje sukladno zadatku suda, te se vještakinja dopunskim očitovanjima usmeno očitovala na prigovore tuženika), prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik u žalbi.

10. Nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer tuženiku nije nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje u postupku, a žalbeni navodi na kojima tuženik temelji taj prigovor (da je tuženik predlagao saslušanje tužitelja a sud takav dokaz nije proveo jer je tužitelj u tijeku postupka odustao od dokazanog prijedloga za svojim saslušanjem), ne predstavljaju takvo nezakonito postupanje na koje se odnosi ta bitna povreda. Suprotno žalbenim navodima tuženika, neprovođenjem dokaza saslušanja tužitelja na okolnost pregovaranja o obaviještenosti tužitelja o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, tuženiku nije povrijeđeno ustavno pravo na pristup sudu te mu nije onemogućeno raspravljanje. Naime, tuženik na navedene okolnosti nije predložio personalni dokaz saslušanjem zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora (od tog je dokaznog prijedloga odustao), već isključivo dokaz saslušanjem tužitelja, koji je činjeničnim navodima iznijetim u tužbi i tijekom postupka osporio svoju obaviještenost, iz čega proizlazi da predlaganje saslušanja protivne stranke na okolnost informiranosti o rizicima fluktuacije tečaja u okviru pojedinačnih pregovora, ne predstavlja adekvatan dokazni prijedlog za utvrđenje navedenih spornih okolnosti (o opsegu pruženih informacija tužitelju).

10.1. Navedena povreda nije počinjena ni time što tužitelj nije saslušan na okolnost potrošačkog svojstva ugovora o kreditu. Naime, prema odredbama ZZP/03 i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužitelj kao fizička osoba koristio dobiveni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u Zagrebačkoj banci d.d., s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužitelj istog zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen.

11. Osim toga nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354.st.1. u vezi s čl. 193. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, time što prvostupanjski sud nije rješenjem utvrdio da je tužba djelomično povučena (za iznos od 47,65 eura) te tuženiku nije dosudio trošak u odnosu na povučeni dio tužbe. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 13. lipnja 2023. smanjio tužbeni zahtjev (koji se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za koji je potreban pristanak tuženika) i da se tuženik podneskom od 27. ožujka 2024. očitovao na taj podnesak tužitelja pri čemu se nije protivio smanjenju niti je odmah zatražio trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe, pa posljedično tome, tuženik nema pravo na trošak postupka koji je uzrokovan povlačenjem tužbe. Pri tome okolnost da prvostupanjski sud nije rješenjem utvrdio djelomično povlačenje tužbe za iznos od 47,65 eura samo po sebi nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP) te je pravilno primijenio materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud se pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu mogao osnovano pozvati na pravna utvrđenja donesena u naprijed navedenim pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, a sukladno odredbi čl. 138. a. ZZP/14 i bez obzira na to što je predmetni ugovor o kreditu tužitelj zaključio sa Slavonskom bankom d.d., jer je tuženik slijednik te banke. Naime, u vrijeme podnošenja tužbe u navedenom kolektivnom sporu (4. travnja 2012.) Slavonska banka d.d. Osijek više nije bila pravna osoba jer je još 2009. pripojena tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank d.d. (sada je to tuženik Addiko bank d.d.) i time prestala postojati kao pravna osoba pa je tuženik legitimiran kao univerzalni sukcesor Slavonske banka d.d. Osijek, koja bi, da se nije dogodilo pripajanje svakako bila tuženik u kolektivnom sporu, a ovako je to bio samo njezin univerzalni slijednik Hypo Alpe Adria bank d.d. (sada tuženik). Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije u vrijeme presuđenja Slavonska banka d.d ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank ili Slavonska banka, s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi, pa se posljedično tome i navedena pravna shvaćanja donesena u tim postupcima imaju temeljem navedene odredbe čl. 502.c ZPP primijeniti u konkretnom slučaju. U odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da ovaj drugostupanjski sud nije „vezan“ za pravna shvaćanja drugih županijskih sudova koji su ovaj njegov prigovor razmotrili na drugačiji način obzirom da je ovakvo pravno shvaćanje podudarno sa pravnim shvaćanjima ovog drugostupanjskog suda izraženim u ranijim odlukama ( kao npr. u presudi ovog suda poslovni broj:Gž-1219/2019-2 od 29. studenog 2021.).

13.1. Naime, odredba članka 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim te odredbe na koju se pozvao prvostupanjski sud, i odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj:19/22.) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate, a isto tako je i odredba čl. 138.a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) koji se primjenjivao u vrijeme pokretanja postupka radi zaštitne kolektivnih prava i interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda posl.br.P- 1401/112, propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Dakle, navedene odredbe ZZP i ZPP propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a. st. 1. ZPP. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ukoliko pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je ovdje slučaj.

13.3. Pri tome, navesti je da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 126. ZZP/22 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP/22, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

13.4. Osim toga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu u kojem je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim u odluci poslovni broj: Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se kako je uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan zato jer su; ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima; te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

13.5. Izloženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, a to je ujedno odgovor na žalbene razloge tuženika zbog čega bi taj uglavak bio ništetan i kako nije dokazano da je tuženik mogao predvidjeti tečaj strane valute. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

14. U odnosu na žalbene navode kako se pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe odnose na apstraktnom potrošača valja reći da prema shvaćanju ovog suda na tuženiku je teret dokaza da konkretni potrošač (ovdje tužitelj) ne spada u tu kategoriju i to zato što ne bi bio prosječni potrošač ili zato što je tog konkretnog potrošača tuženik informirao o svemu onome o čemu načelno potrošače nije informirao. Tuženik na te okolnosti nije pružio nikakve relevantne tvrdnje niti dokaze budući da je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje bivše djelatnice ZS, pa su i žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

15. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj uslijed promjene tečaja tuženiku preplatio 2.008,75 eura pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 2.008,75 eura, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe tuženik od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti upravo u presuđenom novčanom iznosu.

17. Nisu osnovani ni žalbeni navodi žalitelja da je prilikom izračuna visine preplate valjalo oduzeti manje plaćane anuitete tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VSRH, Rev- 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

18. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih iznosa anuiteta - jer da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe.

18.1. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. - to nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO za nijedan dio utuženog iznosa pa tako ni za anuitet od 201,31 eur sa zateznom kamatom od 8. veljače 2006. Stoga je, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženika, ocijenivši ga neosnovanim.

19. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose preplate od izvršenog plaćanja do isplate pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

20. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23. dalje: Tarifa/23) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka.

20.1. Naime, prvostupanjski sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na tri rasprave u iznosu od 600,00 eura, trošak za sastava dva podneska u iznosu od 400,00 eura, trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura, PDV u iznosu od 325,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 134,02 eura.

20.2. Iako prvostupanjski sud nije naveo nadnevak pojedine radnje za koju je tužitelju priznao trošak, odluka o trošku se, suprotno žalbenim navodima tuženika, može ispitati jer je iz spisa predmeta razvidno da je osim tužbe, tužitelj dostavio u spis dva obrazložena podneska i to podnesak od 13. lipnja 2023. kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu te podnesak od 25. listopada 2023. kojim se očitovao na nalaz vještaka pa je za sastav tužbe i dva obrazložena podneska prvostupanjski sud pravilno tužitelju priznao trošak u iznosu od po 200,00 eura na temelju Tbr. 8.t.1. u vezi s Tbr. 6.t.1. Tarife/23, te je za zastupanje na tri ročišta održana 3. listopada 2023., 20. prosinca 2023. i 6. svibnja 2024. pravilno priznat trošak u visini od po 200,00 eura na temelju Tbr. 9.t.1. u vezi s Tbr.6.t.1. Tarife/23. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao i trošak za pristup na ročište za objavu presude 21. lipnja 2024. u iznosu od 100,00 eura budući je suprotno shvaćanju žalitelja, i taj trošak bio potreban za vođenje parnice . Naime, iz spisa predmeta je razvidno da je tužitelj prije zaključenja glavne rasprave zatražio trošak pristupa na ročište za objavu te da je na isto punomoćnik tužitelja i pristupio. Sukladno čl. 335. ZPP radi o procesnoj dispoziciji tužitelja da njegov punomoćnik pristupi na to ročište pri čemu objava presude na e-oglasnoj ploči suda ili mogućnost njezina preuzimanja u sudskoj pisarnici ne isključuje pravo na naknadu tog troška u smislu čl. 155. st.1. ZPP.

21. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 25. studenog 2024.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković