REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4070/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska 2 (prije: JADRANSKO OSIGURANJE d.d.) kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-11/2024-9 od 26. srpnja 2024., 25. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-11/2024-9 od 26. srpnja 2024. u točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj P-11/2024-9 od 26. srpnja 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske iznos od 5.956,03 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.918,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 62,50 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je djelomično u točkama I. i II. izreke zbog svih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. U bitnome navodi da se odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/14., 152/14. i 155/23.) ne može isključiti pravo tužitelja na naknadu štete koje ima prema odredbama članaka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.). Navedenim člancima je u cijelosti regulirano pravo tužitelja na naknadu štete, pojedini slučajevi nastanka štete za tužitelja, njezina visina i izračun. Ističe da se mjerodavno pravo određuje prema vremenu nastanka štete, a to je u konkretnom slučaju vrijeme isplate mirovine osiguraniku. Stoga se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 161. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju koja je bila na snazi u vrijeme nastanka štete. Navedena odredba tužitelju daje pravo na naknadu stvarne štete koja se odnosi na novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Također navodi da prvostupanjski sud daje prednost Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu, pred Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji je kasnije stupio na snagu. Smatra da ta dva zakona imaju jednaku pravnu snagu, a sukob u njihovoj primjeni može se riješiti jedino pravilom da kasniji zakon derogira onaj raniji. Slijedom navedenoga predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda, 70/19., 80/22. 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Prvostupanjska presuda je donesena u ponovnom postupku, nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-899/2021 od 8. kolovoza 2023. ukinuo presudu prvostupanjskog suda poslovni broj P-455/2018-21 od 11. prosinca 2020. i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
7. Tužitelj je prvobitno od tuženika zahtijevao da mu regresno isplati pune iznose invalidskih mirovina u iznosu od 59.834,30 kn koje je isplatio osiguraniku ĆC u razdoblju od 13. prosinca 2015. do 31. prosinca 2017., koji je kao suvozač u prometnoj nesreći koja se dogodila 17. prosinca 2011. zadobio tjelesne ozljede. Prometnu nesreću je prouzročio OC upravljajući osobnim automobilom marke Citroen Xsara, registarskih oznaka [registarska oznaka] koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj: 068000728836. Ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nesreći utvrđene su kao ozljede izvan rada. Zbog zadobivenih ozljeda, osiguraniku tužitelja je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, broj spisa: 92978 od 16. prosinca 2015. (listovi 14. -15. spisa) priznato pravo na invalidsku mirovinu.
8. U pogledu utvrđivanja odgovornosti za predmetni štetni događaj, tužitelj se je suglasio s tuženikom da je osiguranik tužitelja suodgovoran za nastanak tjelesnih ozljeda u postotku od 25%, zato što se je pristao voziti s vozačem OC koji je vozio pod utjecajem alkohola. Stoga je tužitelj podneskom od 12. veljače 2020. snizio tužbeni zahtjev za iznos od 14.958,57 kn, pa je prvostupanjski sud 11. prosinca 2020. donio rješenje poslovni broj P-455/18-21 kojim smatra da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 14.958,57 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Kako protiv tog rješenja nijedna stranka nije izjavila žalbu, ono je postalo pravomoćno. Tako tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 44.875,73 kn odnosno 5.956,03 eura.
9. Prvostupanjski sud je postupajući po uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 8. kolovoza 2023. u ponovnom postupku primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz odredbe članka 219. ZPP-a zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u visini razlike između isplaćene invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
10. Odredbom članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok je stavkom 3. propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
11. S obzirom na navedenu odredbu, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za regresnu isplatu invalidske mirovine. Naime, tužitelj je u postupku trebao dokazati postoji li razlika između invalidske mirovine koju je osiguraniku isplatio u utuženom razdoblju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako za utvrđivanje ove činjenice, tužitelj nije predložio dokaze kojima bi dokazao da postoji eventualna razlika u visini isplaćene invalidske mirovine, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom stavka 3. navedene odredbe odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
12. Žalbeni navod da je sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju je neosnovan zato što je regresna isplata invalidske mirovine u konkretnom slučaju uređena navedenom odredbom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
13. Također je neosnovan i žalbeni navod da je u ovom predmetu trebalo primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju zato što je stupio na snagu poslije Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, radi se o dva različita zakona, stoga Zakon o mirovinskom osiguranju ne može derogirati primjenu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
14. Pravilna je odluka o troškovima parničnog postupka po osnovi i visini.
15. Kako tužitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke.
Zagreb, 25. studenog 2024.
Sudac
Lenka Ćorić
