Poslovni broj: P-494/2023-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i Kolege, j.t.d., Zagreb, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. listopada 2024. u prisutnosti tužitelja sa punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 25. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na način da tužitelj umjesto iznosa od 1.524,43 eura s osnova isplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje isplatu iznosa od 2.215,69 eura.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 98866/05 sklopljenog dana 17.12.2005.g. između tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, ranije HVB Splitska banka d.d. Split, kao kreditora i tužitelja VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 17.000,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.Ugovora), a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća (čl.10.a.1. i d.1. Ugovora).

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, ranije HVB Splitska banka d.d. Split, isplatiti tužitelju VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 2.215,69

EUR (dvijetisućedvjestopetnaesteuraišezdesetdevetcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 3,60 EUR od 1. veljače 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. ožujka 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. travnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. svibnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. lipnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. srpnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. kolovoza 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. rujna 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. studenoga 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. prosinca 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. ožujka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. svibnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. lipnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 1. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,18 EUR od 1. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,18 EUR od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,18 EUR od 1. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,18 EUR od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,18 EUR od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. studenoga 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 1. siječnja 2013. godine do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od prvog dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 eura (dvijetisućeeura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. studenoga 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 103,47 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta kojoj je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanome za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Odbija se tužitelj s zatraženim troškom parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u točki III. do zatraženog iznosa od 2.375,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s HVB Splitska banka d.d. Split, pravnim prednikom tuženika, sklopio 26. travnja 2007.g. Ugovor o kreditu broj 98866/05 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), a prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom vraćanja od 84 mjeseca s ugovorenim jednakim mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 01.rujna 2004.g. do 31.prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te ZOO-a.

1.2. S obzirom da su pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.09.2004.g. - 31.12.2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11 u daljem tekstu ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 115., te čl. 1046. ZOO-a.

1.3. Također u svezi sa gore navedenim tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 u daljem tekstu ZPP) navodeći da je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih poziva, kao i na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09).

1.4. Slijedom navedenog, tužitelj je oštećen za razliku između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa koji je isti stvarno otplatio tuženoj obračunatih zbog primjene valutne klauzule na kamatu, te primjene valutne klauzule na glavnicu kredita.

1.5. Nadalje tužitelj navodi da je dopisom od 5. lipnja 2023. od tuženika zatražio dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala i kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, s tim da tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio traženu dokumentaciju pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev i navesti točan iznos razlike tečaja CHF kojeg je tuženik plaćao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama (u odnosu na kamatu i glavnicu) naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno. S obzirom na navedeno tužitelj izjavljuje da će tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, specificirati tužbeni zahtjev, temeljem odredbi čl. 186.b.st.3.ZPP-a. Slijedom navedenog tužitelj je predložio sudu da sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u sudski spis dostavi dokumentaciju po Ugovoru o kreditu i sve anekse ugovora o kreditu, početni otplatni plan, otplatni plan, obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate, promet po računu, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu.

1.6. Nadalje tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 17.000,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.Ugovora), način otplate kredita u mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća (čl.10.a.1. i d.1. Ugovora), te obvezati tuženika da tužitelju na ime stečenog bez osnove isplati iznos koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i obvezati tuženika da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s kamatom od donošenja presude do isplate.

2. Tužitelj u podnesku od 20. rujna 2023. navodi da je nakon podnošenja tužbe 14. lipnja 2023. tužitelj po punomoćniku zaprimio zatraženu dokumentaciju od tuženika, tako da postavlja određen kondemnatorni tužbeni zahtjev po kojem potražuje na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.524,43 EUR / 11.485,83 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa uz naknadu parničnog troška s kamatom od dana donošenja presude dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje nepromijenjen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega navodi da u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu, za to uopće nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) budući da tužitelj kao druga ugovorna strana u posjedu je cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu, tako da se ne radi o dokumentaciji iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, pa stoga tuženik predlaže da sud obveže tužitelja da sukladno odredi čl. 109. ZPP-a uredi svoju tužbu pod prijetnjom odbacivanja.

3.1. Nadalje u odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, čineći nespornim zaključenje Ugovora o kreditu, međutim čini spornim jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama protivi, te prvenstveno ističe prigovor zastare, te smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).

3.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. ZOO-a, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 17.12.2005.), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom navedenog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe je zastarjelo, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (18.12.2005.g.), a tužba je podnesena tek 13.06.2023.

3.3. Nadalje tuženik navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.

3.4. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 17.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt- 575/2016. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitnim smatra napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

3.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

4. Tužitelj u podnesku od 12. siječnja 2024. očitujući se na odgovor na tužbu iz podneska od 26. rujna 2023. navodi da su isti neosnovani i usmjereni isključivo ka izbjegavanju odgovornosti za plaćanje iznosa koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi, te se tužitelj kao i u tužbi poziva na odredbe čl. 502. a. i 502. c. ZPP-a vezano za pozivanje tužitelja na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. U postupku koji je prethodio, u kojem postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Međutim, neovisno o tome, tužitelj naglašava kako predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Iste su, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnute u tipskom ugovoru o kreditu bez da se o njima pojedinačno pregovaralo na način na koji bi tužitelj kao korisnik kredita mogao biti sveobuhvatno informiran o ekonomskim posljedicama koje po njega proizlaze iz spornih ugovornih odredbi. Tužitelj izričito osporava da ga je tuženik informirao o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF stoga su sporne odredbe iz ugovora o kreditu predmetnog ugovora prema kojima se iznos glavnice kreditne obveze i mjesečnog anuiteta veže uz valutu švicarski franak. Naime, tužitelju su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da je tuženik kao banka bio svjestan rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovakvog kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da je svjesno propustio o tome ga informirati. Sve to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer on nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze.

4.1. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj navodi da je isti neosnovan i iz razloga što je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a tako da nije istekao opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, što je u skladu s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

5. Tuženik u podnesku od 12. veljače 2024. navodi da je tužitelj podneskom od 20.09.2023. izvršio preinaku tužbenog zahtjeva kojoj preinaci se tuženik protivi, a tim više što je preinaka tužbe izvršena nakon što se tuženik već upustio u raspravljanje po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, tužitelj je navedenim podneskom preinačio tužbeni zahtjev pod toč. II. u pogledu svojeg novčanog potraživanja po osnovi navodne ništetnosti valutne klauzule te je zatražio isplatu od ukupno 1.524,43 EUR, pri tom se poziva na odredbu čl. 191. st. 1. i odredbu čl. 190. st. 3. ZPP-a. Isto tako, tuženik ističe kako podnesak od 20.09.2023.g. nije potreban za svrhovito vođenje postupka sukladno čl. 155. ZPP-a, a sve iz razloga budući da je sam tužitelj predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te je sukladno tome mogao uskladiti tužbeni zahtjev nakon vještačenja. Nadalje, navodima punomoćnika tužitelja iz podneska od 12.01.2024.g. tuženik se u cijelosti protivi te predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i tužitelja obveže na plaćanje prouzročenog parničnog troška.

5.1. Nadalje tuženik navodi da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a.

5.2. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan u ovom parničnom postupku dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke za utvrđivanjem nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a.

6. Tužitelj u podnesku od 28. veljače 2024. očitujući se na navode tuženika iz podneska od 12. veljače 2024. o preinaci tužbe ističe kako je svrsishodna preinaka tužbe a ista je propisana odredbom čl. 190. ZPP-a, te ponovno ukazuje da je tuženik nakon podnošenja tužbe udovoljio traženju tužitelja dostavivši tužitelju dokumentaciju o kreditu.

7. Tuženik u podnesku od 11.ožujka 2024. navodi da budući da je recentnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-549/2023 od 18.12.2023. zauzet stav kako je u postupovnopravnom smislu potrebno isticati prigovor radi prebijanja/prigovor prijeboja, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena, opreza radi ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 103,47 € (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), te navodi da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

8. Tuženik u podnesku od 22. ožujka 2024. ponavlja navode iz odgovora na tužbu kao i ostale ranije iznesene navode.

9. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu s lista 8-10 sudskog spisa, uvidom u izračun efektivne kamatne stope i otplatni plan s lista 22-24 sudskog spisa, uvidom u dokumentaciju s lista 25-36 sudskog spisa, uvidom u obavijest o promjeni kamatne stope s lista 37-39 sudskog spisa, uvidom u dokumentaciju s lista 40-47 sudskog spisa, uvidom u dopis s lista 48 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka s lista 96-101 sudskog spisa, kao i saslušanjem sudskog vještaka te saslušanjem tužitelja.

10. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

11. Neosnovano tuženik navodi da je tužba neuredna s obzirom da tužitelj temeljem čl. 186.b st. 3. – 5. ZPP-a može podnijeti tužbu u kojoj će postaviti tužbeni zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi za isplatu novca čiju će visinu odrediti nakon što tužitelj zaprimi dokumentaciju od tuženika koja se odnosi na predmetni kredit odnosno nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja.

11.1. Nakon što je tuženik tijekom postupka dostavio dokumentaciju koja se odnosi na predmetni kredit a koju dokumentaciju nije dostavio tužitelju prije podnošenja tužbe što je vidljivo iz dopisa s lista 48 sudskog spisa tužitelj je naveo da potražuje temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.524,43 eura, s tim da je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja tužitelj izvršio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva tako da po istom osnovu potražuje isplatu iznosa od 2.215,69 eura.

12. S obzirom na gore navedeno proizilazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 186. b. st. 3. – 5. ZPP-a podnio stupnjevitu tužbu te da je postavio naknadno tužbeni zahtjev koji je tijekom postupka temeljem odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a povećao odnosno izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva za isplatu koju preinaku je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 3 ZPP-a uz napomenu da je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos, radi čega je riješeno kao u izreci rješenja.

13. Nesporno je:

- da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 9886605 17. prosinca 2005. po kojem ugovoru je tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je člankom 9. toč 1. Ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje uz redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu po čl. 4. iznosi 6,99% godišnje,

- da u čl. 10. a toč. 1. a. stoji da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta i to 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 258,27 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 260,47 CHF, te da se korisnik kredita obvezuje odobreni iznos vratiti uz valutnu klauzulu,

- da se tijekom razdoblja otplate kredita mijenjala visina redovne kamatne stope i mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

14. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

15. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način daje koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima i potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev 2221/18, od 3. rujna 2019.

17. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja na način otplate kredita ugovoren u mjesečnim anuitetima koji se podmiruje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća.

18. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

19. U odnosu na sporne činjenice, tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 17. prosinca 2005.

20. S obzirom da u ugovoru o kreditu stoji da je riječ o kreditu bez određene namjene a tužitelj navodi da u vrijeme kada je sklopio ugovor o kreditu nije kredit potrošio npr. za obrt, OPG ili trgovačko društvo jer navedeno nikada nije imao niti registrirano, proizilazi da prema odredbi čl. 5. st.1. toč.15. ZZP/03 i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

21. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.1. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21.2. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

24. S obzirom da u ugovoru o kreditu stoji da je riječ o kreditu bez određene namjene a tužitelj navodi da u vrijeme kada je sklopio ugovor o kreditu nije kredit potrošio npr. za obrt, OPG ili trgovačko društvo jer navedeno nikada nije imao niti registrirano, proizilazi da prema odredbi čl. 5. st.1. toč.15. ZZP/03 i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

25. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 -nastavno ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

26. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

26.1. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

26.2. Gore navedena presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda RH nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

27. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

28. Analizirajući sporne odredbe čl. 1. i čl. 10. a 1. i d. 1. Ugovora o kreditu, kojom je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja te kojom je način otplate kredita ugovoren u mjesečnim anuitetima koji se podmiruje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, što je potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koju je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

29. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba čl. 9. toč. 1. i 10. d. toč. 1. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

30. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to čl. 10. d. toč. 1. Ugovora o kreditu, a kojom se ugovara vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, te ugovoreno da je korisnik kredita upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute.

31. Cijeneći sve naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule i to za prednika tuženika Splitsku banku (s kojom je tužitelj sklopio ugovor o kreditu) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., te u razdoblju od 1. listopada 2004., to je primjenjujući sukladno odredbama ZPP-a presudu donesenu u tom sporu na ovaj konkretni slučaj odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude, a na tuženiku je teret dokaza u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 da dokaže da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo iako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, a što tuženik nije dokazao, s obzirom na iskaz tužitelja, koji vezano za svoju informiranost od strane tuženika o spornim odredbama ugovora o kreditu prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit radi čega je otišao u poslovnicu Splitske banke u Vinkovcima gdje je primao plaću na račun. Zbog odmaka vremena ne sjeća se detalja sa kojima je upoznat prije sklapanja ugovora, ali se sjeća da mu je "šefica računovodstva" u Splitskoj banci rekla da je najpovoljniji kredit sa valutnom klauzulom CHF, te da je riječ o stabilnoj valuti, nije tada a ni sada ne sumnja u njezine dobre namjere.

31.1. Na pitanje svog punomoćnika tužitelj je naveo da kada se odlučio sklopiti Ugovor o kreditu, došao je kod tuženika gdje ga je dočekao već pripremljeni tekst Ugovora o kreditu, nadalje je naveo da u vrijeme korištenja kredita, nije imao nikakav obrt, OPG niti je bio član trgovačkog društva.

31.2. Na pitanje punomoćnika tuženika tužitelj navodi da je prilično brzo nakon što je informiran o uvjetima kredita, kredit sklopio, a osim informacija koje je dobio kod kreditora na drugim stranama se nije savjetovao, tako da smatra da je načelno shvatio odredbe ugovora o kreditu, ali u mjeri u kojoj je on to kao šumarski tehničar mogao shvatiti, dalje je naveo kako mu je potpuno bilo jasno da potpisom ugovora o kreditu prihvaća uvjete tog kredita.

32. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 81. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

33. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 1. i 10. a. 1. i d. 1. Ugovora o kreditu, a kojim se odobrava tužitelju kredit u iznosu od 17.000,00 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

34. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – u daljnjem tekstu ZOO/91) koji ej bio u primjeni na dana sklapanja ugovora o kreditu, a u svezi s čl. 210. ZOO/91, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih pravnih odredbi.

35. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marijani Ilišević primjenom metodologije odnosno tečaja CHF važećem na dan realizacije kredita.

36. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka vidljivo je da je datum korištenja kredita 21. prosinca 2005., da je tečaj na taj dan iznosio 4,680800 kn za 1 CHF, da je prema prvom otplatnom planu visina anuiteta iznosila 1.208,91 kuna / 258,27 CHF, s tim da je kreditor svojim odlukama mijenjao kamatnu stopu tijekom otplate kredita, a visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike u iznosu 16.693,21 kuna/2.215,69 EURA.

36.1. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike u iznosu 73,65 kuna/ 9,75 EURA.

36.1. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na promjene tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a za vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja u razdoblju otplate kredita u iznosu 16.619,56 kn/ 2.205,94 eura.

37. Tužitelj u podnesku od 24. lipnja 2024. navodi da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije. U navedenom nalazu i mišljenju je, uz ranije utvrđen iznos pretplate tužitelja, vještak specificirao i potplaćeni iznos anuiteta, a što iznosi ukupno -9,75 EUR. Tužitelj ne osporava navedeni matematički izračun vještaka, međutim ističe kako se isti ne može uzeti u obzir u ovoj pravnoj stvari obzirom da specificirani prigovor radi prebijanja nije istaknut prije zaključenja prethodnog postupka; a i da je istaknut – isto potraživanje tuženika bi bilo u zastari budući je kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare potraživanja pet godina sukladno čl. 225. ZOO, pri čemu zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, odnosno od neosnovanog stjecanja., pri tom se poziva na stav Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 2060/2023-2 od 7. studenog 2023. Slijedom navedenog, a u skladu s gore navedenim nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka, tužitelj specificira svoj tužbeni zahtjev te predlaže sudu da obveže tuženika da tužitelju isplati iznos od 2.215,69 eura EUR sa kamatom, dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

38. Tuženik u podnesku od 9. kolovoza 2024. navodi da na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, stavlja primjedbe osporavajući ga u cijelosti, ukazujući da je uputa za vještačenje pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik se protivi metodologiji izračuna vještaka, ukazuje na dio nalaza i mišljenja u kojem je vještak izračunavao iznos preplate (više uplaćenih novčanih sredstava) po ugovoru o kreditu koji je nastao po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju. Naime, vještak je u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,6808 kn), pa proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a to iz priležeće dokumentacije ne proizlazi jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane.

38.1. Nadalje, tuženik ističe kako razlika u anuitetima s osnova valutne klauzule, kao razlika početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća iznosi 1.751,33 EUR, a ne 2.215,69 EUR kako to navodi vještak. Naime razlika između nalaza vještaka i internog nalaza Banke je u tome što u izračunu Banke plaćeni anuiteti po dospijeću iznose 119.240,91kn - 106.045,54 kn plaćeni anuiteti po početnom tečaju =13.195,37kn/1.751,33€. Obzirom na razliku od 3.424,19kn/454,46€ u izračunu Banke upisane su i stvarne uplate klijenta koje iznose 119.591,50kn ,što znači da bi odstupanje stvarno plaćenog od plaćenog po dospijeću bilo 350,59kn/46,53€ a kako je vještak došao do ove razlike tečaja ostalo je nejasno. 38.2. Isto tako, sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 103,47 EUR u odnosu na početno ugovoreno, pri tome se tuženik poziva na sudsku praksu izraženu u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1077/2020, što je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Revd 2324/2021, kao i na odluke Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-911/2021 i odluku posl.br. Gž-607/2022 od 09.06.2022.

38.3. Također, tuženik napominje kako se posljedice ništetnih odredbi ugovora jednako odražavaju na obje ugovorne strane sukladno čl. 323. ZOO-a, te u tom smislu tuženik u konkretnom slučaju nije morao postavljati protutužbeni zahtjev u formalnom smislu, ali je tuženik tijekom postupka jasno naveo da traži da sud prilikom presuđenja prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF, pri tom se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021. i posl. br. Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023., i odluku Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1519/2022 od 9. listopada 2023.

39. Tuženik u podnesku od 2. listopada 2024. navodi da je zaprimio podnesak tužitelja od 24.06.2024. kojim isti specificira tužbeni zahtjev, te u navedenom podnesku ponavlja navode iz odgovora na tužbu kao i ostale navode iz prethodnog tijeka postupka, te traži da se sudski vještak očituje na njegove primjedbe.

40. Sudski vještak Marijana Ilišević prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja navodi da je upoznata sa primjedbama tuženika iz podneska od 9. kolovoza 2024. i podneska od 2. listopada 2024. te s tim u svezi navodi da ostaje u cijelosti kod nalaza mišljenja. Ukazuje a kao što je to navela i u nalazu i mišljenju da je primijenila tečaj koji je naveden u čl. 1. Ugovora o kreditu, tj. kupovni tečaj kreditora na dan isplate kredita što je utvrdila iz otplatnog plana. Što se tiče primjedbi tuženika na metodologiju koju je primijenila, navodi da je u ovoj pravnoj stvari metodologija vrlo jasna, te da se izračun vršio na način da je uzet iznos uplate na određeni dan (dan uplate) i iznos koji je trebalo platiti po tečaju CHF na dan isplate kredita, te je iskazana razlika, a napominje da se kod iskazane razlike vodila računa i o uplatama koje su bile manje od prve uplate anuiteta za što je umanjila prikazani iznos "više plaćenog".

40.1. Na ročištu na kojem je sudski vještak usmeno izložio nalaz i mišljenje te se očitovao na sve primjedbe tuženika sud nije prihvatio prijedlog tuženika da mu se dodjeli dodatni rok za očitovanje sudskog vještaka budući da sudski vještak prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročištu kao i iznošenja očitovanja na primjedbe tuženika je ostao kod ranije pismeno dostavljenog nalaza i mišljenja kao i očitovanja što je sve tuženiku pravovremeno uručeno tako da je imao dovoljno vremena da se na ročištu bez traženja dodatnog roka za očitovanje, mogao očitovati na nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

41. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan kao i utvrđenje vještaka o tečaju CHF koji je primijenjen u skladu sa odredbama Ugovora o kreditu, a što se tiče pristupa vještačenju isti je u skladu sa nalogom iz rješenja o provođenju dokaza knjigovodstvenim vještačenjem.

42. Kako iz nalaza i mišljenja proizilazi da je zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu plaćen viši iznos od 2.215,69 eura, valjalo je ovaj iznos tužitelju priznati temeljem odredbe čl. 210. ZOO/91 kao vrijednost postignute koristi.

43. Tužitelju su priznate i pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose, visina kamata je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08 i 78/15 – u daljem tekstu ZOO/05), tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO/91 (čl. 1115. st. 1. ZOO/05), budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

44. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 388. ZOO/91 i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da je zastara počela teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91, s tim da zastara nije nastupila niti za povećani dio tužbenog zahtjeva s obzirom na svat Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se zastara neovisno o povećanju tužbenog zahtjeva prekida podnošenjem tužbe.

45. Odlučujući o prigovoru prijeboja za potraživanje tuženika koje se temelji na činjenici da je tečaj CHF u pojedinim periodima bio manji od tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, utvrđeno je da je sudski vještak utvrdio da je tužitelj zbog manjeg tečaja CHF u odnosu na kune u vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj vrijeme realizacije kredita manje platio 9,75 eura, međutim prigovor zastare je osnovan temeljem odredbe čl. 371. ZOO/91, budući da je iz nalaza i mišljenja vidljivo da je posljednji datum u kojem je tužitelj manje platio zbog promjene tečaja bio 17. prosinca 2009., a prigovor prijeboja je izjavljen 11. ožujka 2024.

46. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim (presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-412/2019 od 27. prosinca 2021.).

47. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 20. veljače 2024., 19. ožujka, 2024. i 10. listopada 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište.

47.1. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 20. rujna 2023. koji je zaprimljen u sudu 21. rujna 2023. u kojem je postavio tužbeni zahtjev nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, trošak sastava podneska od 12. siječnja 2024. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, i trošak sastava podneska od 24. lipnja 2024. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te postavio tužbeni zahtjev za što se temeljem Tbr. 8. Toč. 1 Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak, tako da je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat iznos od 700 bodova što s obzirom na vrijednost boda s uključenim PDV-om iznosi 1.750,00 eura.

47.1. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, što ukupno iznosi s osnova parničnog troška tužitelja 2.000,00 eura.

47.2. Tužitelju se nije mogao priznati trošak pristupa njegova punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude, budući da njegov punomoćnik na navedeno ročište nije pristupio.

47.3. Nadalje tužitelju se temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije mogao priznati trošak sastava podneska od 28. veljače 2024. u kojem je obavijestio sud o promjenama zaposlenih osoba kod punomoćnika tužitelja.

48. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

U Županji, 25. studenoga 2024.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Marina Konrad, odvjetnica u Slavonskom Brodu,

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku.