REPUBLIKA HRVATSKABroj: Ppž-10617/2021

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-10617/2021

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. PĐ, zbog prekršaja iz čl. 35. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine, broj 82/08, 125/11, 20/12, 138/12, 69/17) i dr., odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, I. policijske postaje Osijek, podnesene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: 72. Pp-563/2021-11 od 12. kolovoza 2021, na sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, I. policijske postaje Osijek, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda na način da se okr. PĐ oslobađa optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., i 114/22. dalje: PZ).

II. Uslijed odluke pod t. I. ove izreke, žalba tužitelja je u tom dijelu bespredmetna.

III. U ostalom dijelu se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, I. policijske postaje Osijek, odbija kao neosnovana te prvostupanjska presuda u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. PĐ oslobođen je optužbe zbog prekršaja iz čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, a na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), te zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), na temelju čl. 182. t. 3. PZ-a te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično bespredmetna, a djelomično neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nije počinjena povreda na koje ukazuje žalitelj u odnosu na prekršaj iz čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, dok je po službenoj dužnosti utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena povreda prekršajnog materijalnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a jer djelo činjenično opisano u izreci prvostupanjske presude, pravno označeno kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nije djelo.

5. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da nije dokazano da bi okr. PĐ počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je istog oslobodio optužbe u nedostatku dokaza na temelju čl. 182. t. 3. PZ-a, dok iz izreke pobijane presude proizlazi da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret, uopće nije prekršaj. Naime, opisano vikanje koje je okrivljeniku stavljeno na teret, dogodilo se „u zajedničkom dvorištu“ te „na ulaznim vratima dvorišnog stana“. Međutim, ovako opisano mjesto počinjenja kao zakonsko obilježje predmetnog prekršaja, predstavlja tzv. fiktivno javno mjesto koje po svojoj namjeni nije javno mjesto, ali pod određenim uvjetima to može postati. Uvjeti i okolnosti koje su postojali u vrijeme izvršenja radnje, a koji bi činili takvo mjesto javnim, odnosno, dostupnost takvog ponašanja čujnosti ili vidiku s neograničenog javnog mjesta, dakle, nastupanje posljedice u javnosti, predstavlja odlučnu činjenicu koja čini biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koja odredba sankcionira počinitelja koji se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir.

5.1. Prema stavu ovog suda izraženog u Zaključku sjednice Odjela javnog reda i mira i javne sigurnosti od 22. listopada 2022., posljedica dostupnosti takvog ponašanja na neograničeno otvorenom javnom mjestu, mora biti navedena u činjeničnom opisu izreke jer predstavlja zakonsko biće predmetnog prekršaja. Navedeni zaključak Odjela za prekršaje iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske donesen je s ciljem ujednačavanja sudske prakse, a zbog uočenog nejednakog postupanja sudova u vezi pravnog pitanja dostatnosti činjeničnih opisa za prekršaje iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje je javnost mjesta počinjenja konstitutivni element bića djela, počinjen na fiktivnom javnom mjestu, ali nije opisano da je radnja okrivljenika bila čujna odnosno vidljiva na neograničeno otvorenom javnom mjestu.

5.2. Slijedom navedenog, reflektiranje u javnosti nekog od ponašanja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kada se ono nije dogodilo na neograničeno otvorenom javnom mjestu, već na tzv. fiktivnom javnom mjestu (dvorišta, terase, kuće, stanovi...) predstavlja jednu od odlučnih činjenica prekršaja iz navedene odredbe koja kao takva mora biti i navedena u činjeničnom opisu izreke presude (jednako kao i u činjeničnom opisu optužnog prijedloga). Budući da se u izreci pobijane presude (kao i u optužbi), u činjeničnom opisu, ne naznačuje da se okrivljenikovo vikanje moglo čuti s neograničeno otvorenog javnog mjesta (javne ceste ili puta i sl.), činjeničnom opisu prekršaja nedostaje javnost mjesta kao jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret. S obzirom da je zakonski opis djela, odnosno pravno kvalificiranje prekršaja, podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to zbog navedenog sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja.

5.3. Nisu osnovani navodi žalbe da je kroz dokazni postupak utvrđeno da se vikanje okrivljenika čulo iz dvorišta na ulicu, zbog čega je to dvorište postalo javno mjesto pa je ostvareno zakonsko obilježje predmetnog prekršaja te je pogrešno sud oslobodio optužbe okrivljenika za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, čak i kada iz rezultata dokaznog postupka proizlazi postojanje odlučnih činjenica koje čine biće nekog prekršaja, sud ih nije ovlašten dodavati u činjenični opis, budući da je sud u ovom slučaju vezan onim činjeničnim opisom događaja navedenim u optužnom prijedlogu, a u kojem nije naznačeno bitno obilježje prekršaja-javnost mjesta. U protivnom bi došlo do miješanja procesnih uloga suda i tužitelja te bi sud time povrijedio optužno načelo dovodeći u pitanje objektivnost suda, čime bi ujedno prekoračio optužbu i počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a.

5.4. Stoga, djelo iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje je okr. PĐ prvostupanjskom presudom oslobođen optužbe zbog nedostatka dokaza (nakon izvođenja dokaza) na temelju čl. 182. t. 3. PZ-a, a na način kako je to činjenično opisano u izreci (i optužnom prijedlogu), po propisu nije prekršaj te je prvostupanjski sud trebao osloboditi okrivljenika na temelju čl. 182. t. 1. PZ-a. Nadalje, iz razloga navedenih u t. 5.2. ove odluke, pravilno postupanje prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju bi bilo donošenje oslobađajuće presude na temelju čl. 161. st. 6. PZ-a, dakle, odmah prilikom ispitivanja optužnog prijedloga, budući da je jasno da djelo činjenično opisano u optužnom prijedlogu, nije prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (a niti neki drugi blaži prekršaj).

6. Slijedom iznesenog je trebalo po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu, na način da je okrivljenika za predmetno djelo ovaj sud oslobodio optužbe, ali na temelju čl. 182. t. 1. PZ-a, kako je to i navedeno u t. I. izreke ove drugostupanjske presude, a ne zbog nedostatka dokaza (čl. 182. t. 3. PZ-a) kako je to pogrešno naveo prvostupanjski sud, te je žalba tužitelja uslijed ove odluke, bespredmetna.

7. Nadalje, pravilna je odluka prvostupanjskog suda kojom je okr. PĐ oslobođen optužbe na temelju čl. 182. t. 1. PZ-a zbog prekršaja iz čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, koji glasi:

„Članak 31.

(1) Tko s ciljem prouzročenja straha drugoga ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja na temelju razlike u spolu, bračnom ili obiteljskom statusu, ili spolnoj orijentaciji povrijedi njegovo dostojanstvo, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 5.000,00 do 30.000,00 kuna.“

7.1. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da za ostvarenje zakonskog obilježja predmetnog prekršaja treba prije svega okrivljenik postupati u namjeri, odnosno nakani da drugome prouzroči strah ili stvori neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje te, uz propisane diskriminatorne osnove, treba biti ostvarena i posljedica povrede tuđeg dostojanstva. Ove odlučne činjenice čine biće navedenog prekršaja te iz zakonskog opisa proizlazi da se navedeni prekršaj može počiniti samo s izravnom namjerom propisanom u članku 28. st. 5. PZ-a. U odredbi čl. 25. st. 1. PZ-a je propisano da je kriv za prekršaj počinitelj koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio ubrojiv, koji je postupao iz nehaja, a bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je djelo zabranjeno ili s namjerom, kad je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, dok je u st. 2. navedeno da se iznimno, propisom o prekršaju može se propisati odgovornost samo za namjeru, a u konkretnom slučaju kažnjiva odredba čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, upravo propisuje izravnu namjeru kao konstitutivno obilježje predmetnog prekršaja. Budući da se u činjeničnom opisu optužnog prijedloga ne naznačuje da bi okrivljenik postupao na način kojim bi iskazao namjeru ili nakanu povrede dostojanstva SĐ niti je navedena jedna od diskriminatornih osnova (razlika u spolu, bračnom ili obiteljskom statusu, ili spolnoj orijentaciji) na temelju koje je okrivljenik postupao prema oštećenici, proizlazi da u činjeničnom opisu optužbe nedostaju konstitutivni elementi prekršaja iz čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova.

7.2. Stoga je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da ponašanje okrivljenika kako je opisano u činjeničnom opisu djela iz čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova ne ispunjava zakonsko biće navedenog prekršaja, te je pravilno i obrazložio svoju odluku.

7.3. Slijedom iznesenog, nisu osnovani žalbeni navodi u kojima se ističe da je iz iskaza same svjedokinje SĐ vidljivo da je okrivljenik upravo postupao s ciljem da povrijedi njeno dostojanstvo pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju bitnog obilježja prekršaja iz čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova. Naime, potrebno je ponoviti da čak i kada iz rezultata dokaznog postupka proizlazi postojanje odlučnih činjenica koje predstavljaju biće nekog prekršaja, ne može ih sud sam, bez dopune tužitelja, dodavati u činjenični opis za koji je vezan jer bi time preuzeo ulogu tužitelja i povrijedio optužno načelo. Budući da je zakonski opis djela, odnosno pravno kvalificiranje prekršaja, podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, ukazuje se tužitelju da zbog navedenog sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u samom činjeničnom opisu prekršaja.

8. Zbog svega iznesenog je trebalo kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja u odnosu na prekršaj iz čl. 31. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, te je odlučeno kao u izreci ove presude, a na temelju čl. 205. PZ-a (t. III.) i čl. 207. PZ-a (t. I.)

U Zagrebu, 22. studenog 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 3 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.