Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžzd-31/2023-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr. sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr. sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Danijele Jažić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog MJ, zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 158. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.-I) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. veljače 2023. broj Kzd-6/2022. u sjednici održanoj 21. studenog 2024.,
p r e s u d i o je
Odbija se žalba optuženog MJ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu optuženi MJ proglašen je krivim zbog počinjenja teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. KZ/11. -I iz točke 1) izreke presude, te mu je na temelju članka 166. stavka 1. KZ/11. -I uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11.-I utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca te zbog kaznenog djela omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz članka 170. stavka 1. ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.-II) iz točke 2) izreke, te mu je na temelju članka 170. stavka 1. KZ/11.-II utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, nakon čega je optuženik, na temelju članka 51. KZ/11.-II osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, pa mu je na temelju članka 57. KZ/11.-II izrečena djelomična uvjetna osuda, tako da je određeno da se od kazne na koju je osuđen ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti, ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.), optuženi MJ u cijelosti je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.
3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici, odvjetnici Ani Čopor zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da optuženika proglasi krivim za počinjenje kaznenog djela iz nesvjesnog nehaja i da preinači presudu u dijelu odluke o kazni na način da prvenstveno primijeni odredbe zakona o ublažavanju kazne i oslobođenju kazne i oslobodi optuženika od kazne ili podredno izmjeni vrstu kazne na način da optuženiku ne izriče zatvorsku kaznu, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik uz prijedlog da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
6. Žalba nije osnovana.
7. Optuženik, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to u odnosu na djelo pod točkom 1) izreke, ponavlja svoju obranu da nije imao saznanja o dobi oštećenice te da stoga nije počinio kazneno djelo na način kako ga se tereti. Međutim, suprotno navodima optuženika, iz obrazloženja presude je vidljivo da je sud prilikom analize dokaza koje je izveo na raspravi i ocjene koju je dao, jasno, detaljno i obrazloženo naveo razloge iz čega proizlazi da je optuženik bio svjestan svih obilježja kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11. -I, dakle uključujući i dob djeteta-oštećenice.
7.1. Osnovano prvostupanjski sud iskaz oštećene ŠJ u pretežitom dijelu prihvaća (osim u dijelu u kojem tvrdi da je optuženiku rekla da ima 15 godina, od koje tvrdnje je kasnije odstupila) te na temelju tog iskaza utvrđuje da je u vrijeme stupanja u spolne odnose s optuženikom istome dala do znanja o svojim godinama, jer su o tome razgovarali, rekla mu je da je premlada, da ide u školu i "ima 14 i pol godina, skoro 15 godina", a prema navodima optuženika, majka GJ upozorila ga je da je oštećenica mlada. Stoga s pravom prvostupanjski sud, na temelju činjenice optuženikovog ranijeg poznavanja oštećenice, da ide u školu, da su razgovarali o godinama, da mu je oštećenica rekla svoje godine, da ga je majka upozoravala da ne ulazi u vezu s oštećenicom jer je mlada, zaključuje izvan svake sumnje da je optuženi MJ znao da oštećena ŠJ nije navršila 15 godina života. Jednako tako, prije nego je saznao da je trudna, prema iskazu oštećenice, optuženik je u šest ili sedam navrata imao spolne odnose s njom, pa je sud osnovano zaključio da je optuženik u više navrata izvršio spolni odnošaj s ŠJ znajući da je mlađa od 15 godina.
7.2. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava zaključak suda da je dio iskaza svjedokinje GJ, majke optuženika, pristran kada tvrdi da nije upozorila sina na godine oštećenice, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je majka optuženika znala za mladu životnu dob ŠJ jer ju poznaje od rođenja, kao i njenu obitelj, viđala ju je kada je išla u školu. Logično prvostupanjski sud zaključuje da je sina upozorila da je oštećenica premlada, jer to potvrđuje i optuženik, i stoga s pravom sud dio njenog iskaza da ga nije upozorila, ocjenjuje pristranim i neuvjerljivim. To što optuženik tvrdi kako mu majka pritom nije rekla koliko točno godina ima oštećenica, nije od značaja, jer ga je majka upozorila da ne ulazi u vezu s djevojkom koja je mlada, a upravo je oštećenica ta koja mu je rekla svoje godine. Stoga je i prema stavu ovog suda optuženik bio svjestan da je oštećenica mlađa od 15 godina i da je zabranjeno imati spolne odnose s osobom koja nije navršila određene godine života kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud (točka 17.1. prvostupanjske presude), a žalbom se neuspješno osporava.
7.3. Slijedom navedenog, imajući na umu da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, tako i svijest optuženika o dobi oštećenice, koja žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju, nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik smatra da je sud određene okolnosti propustio odnosno nedovoljno cijenio kao olakotne dok je, s druge strane, otegotne precijenio. Tako ističe da je sud propustio utvrditi činjenicu da je emocionalna veza između optuženika i žrtve odnosno oštećenice zasnovana na njenu inicijativu, da je optuženik ispočetka odbijao kontakte i da nije imao namjeru sa oštećenicom spolno općiti ili zasnovati bilo kakav emocionalni odnos već da je do toga došlo upravo zbog upornosti oštećenice i nakon njenog ustrajanja da se veza uspostavi. Nedovoljno da je cijenio ponašanje optuženika nakon počinjenja djela, da je pokazao odgovornost prema djetetu i prema oštećenici, da je priznao dijete, da skrbi o njemu, gradi kuću, sve da pomogne oštećenici i da otkloni sve posljedice kaznenog djela.
8.1. Što se pak tiče njegove dosadašnje osuđivanosti, žalitelj smatra da treba uzeti u obzir da je optuženik vrlo mlada osoba romske nacionalnosti bez roditeljske skrbi i obrazovanja i da se radi samo o jednom kaznenom djelu krađe i to u supočiniteljstvu nakon čega nije činio slična kaznena djela, već radom skrbi o bližnjima, stvara obitelj, gradi kuću, što ne može predstavljati otegotnu okolnost.
8.2. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, ocjenjujući olakotne i otegotne okolnosti koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni, prihvatio je kao otegotno da je optuženik do sada osuđivan, što ukazuje da njegov dosadašnji život nije bio u skladu sa zakonom, dok je kao olakotno prihvatio priznanje kaznenog djela, ali samo za djelo iz točke 2. izreke (u odnosu na djelo iz točke 1. iz obrane optuženika proizlazi da osporava da je bio svjestan da je oštećenica mlađa od 15 godina, tako da takvim negiranjem godina ne priznaje djela u potpunosti), činjenicu da je priznao očinstvo djeteta, preuzeo odgovornost kao otac djeteta, da o njemu brine, uzdržava ga, radi za nadnicu, nastoji osigurati bolje uvjete za život djeteta i žrtve. Stoga po mišljenju ovog drugostupanjskog suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca odgovara svim utvrđenim okolnostima, kao i težini počinjenih djela i njihovoj opasnosti. Pritom treba naglasiti da je kazna za djelo pod točkom 1) upravo zbog niza olakotnih okolnosti ublažena gotovo do najniže propisane granice ublažavanja. Izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će se dio izrečene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci izvršiti, dok se dio izrečene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo podobna je za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.-II, te nema mjesta blažem kažnjavanju. Stoga žalba optuženika o odluci o kazni nije osnovana.
9. Kako navodi podnesene žalbe optuženika nisu osnovani, a niti su ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. nađene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu optuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 21. studenog 2024.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
