REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj P-274/2020-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Petru Matiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Veleučilište Nikola Tesla u Gospiću, Gospić, Ulica bana Ivana Karlovića 16, OIB: 42552392522, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Špehar, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Šeparović, Špehar i Gavranić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Šoštarec, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 29. travnja 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 21. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.954,21 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1.990,84 eur od 20.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 1.990,84 eur od 18.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1.990,84 eur od 23.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1.990,84 eur od 30.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 1.990,84 eur od 19.11.2010.g. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.775,00 eura u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 27. listopada 2008. sklopio ugovor kojim su uredili međusobna prava i obveze u provođenju programa potpore stručnog usavršavanja (dalje: ugovor). U čl. 2. ugovora tužitelj se obvezao snositi troškove poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija Fakulteta prometnih znanosti (dalje: FPZ) u trajanju od šest semestara koji će nastavnik, ovdje tuženik, upisati u akademskoj godini 2008/2009. Tužitelj se obvezao da se snositi troškove studija po ispostavljenoj dokumentaciji FPZ te troškove putovanja. U čl. 4. st. 2. ugovora ugovoreno je da ako nastavnik ne završi studij u roku ili samovoljno napusti studij te ako prekine radni odnos ili do prekida radnog odnosa dođe krivnjom nastavnika, dužan je vratiti sredstva utrošena na njegovo usavršavanje.

1.2 Tužitelj je na usavršavanje tuženika, odnosno za potrebe financiranja poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija platio FPZ-u ukupno 75.000,00 kn, i to 15.000,00 kn 19.studenoga 2008. 15.000,00 kn, 17. travnja 2009. 15.000,00 kn 22. rujna 2009., 3. rujna 2009. 15.000,00 kn, 29. ožujka 2010. i 15.000,00 kn 18. studenoga 2010.

1.3. FPZ je tužitelju dostavio očitovanje od 22. siječnja 2019. da tuženik nije u roku određenom Odlukom o krajnjim rokovima za završetak doktorskog studija, odnosno, nije do 31. prosinca 2018. završio doktorski studij niti je doktorirao.

1.4. Dakle, tuženik je zbog neispunjenja svoje ugovorne obveze da završi doktorski studij u roku, koji studij mu je prethodno platio tužitelj, u obvezi tužitelju platiti cjelokupan iznos troškova studija s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana kad je izvršena svaka pojedina uplata slijedom čega tužitelj predlaže sudu tuženiku naložiti plaćanje tih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja svake pojedine rate školovanja do isplate.

1.5. Usto, tužitelj se prije pokretanja ovog postupka pisanim putem obratio tuženiku s prijedlogom za mirno rješenje spora, a tuženik je putem dopisa od 8. veljače 2019. predložio isplatu 50.000,00 kn u 50 jednakih mjesečnih obroka, prema svojim financijskim mogućnostima i objektivnim okolnostima, čime je izričito priznao dugovanje prema tužitelju, svjestan činjenice da nije ispunio svoje ugovorne obveze i svjestan da mora platiti tužitelju iznos koji je uložen i plaćen za njegovo školovanje.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu Tuženik se protivi tužbi i navodima tužbe te osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare budući da tužitelj potražuje isplatu iznosa sa zateznim kamatama tekućima od 2008., 2009. i 2010. godine, iz čega proizlazi da bi i dospijeće navodne obveze bilo 19.11.2008., 17.4.2009., 22.9.2009., 29.3.2010., 18.11.2010. g. Imajući u vidu zastarne rokove, potraživanje tužitelja bi bilo u zastari. Tuženik prvenstveno ukazuje kako potraživanje tužitelja nije osnovano te tuženik ne duguje tužitelju iznos kojega tužitelj potražuje u ovome postupku.

2.2. U odnosu na navode tužitelja da bi mu tuženik dopisom uz e-mail od 08.02.2019. dostavio prijedlog nagodbe, kojim da bi priznao postojanje duga, tuženik ističe da ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga

2.3. Ne spori da je kao tadašnji radnik tužitelja, s tužiteljem sklopio ugovor o snošenju troškova poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija i da je tužitelj platio troškove tog studija kao i da tuženik do 31.12.2018. nije završio doktorski studij, kao i da je ugovorom određeno da je tuženik ako ne završi studij u roku, dužan vratiti sredstva utrošena na njegovo usavršavanje, ali da nije navedeno kome ih treba vratiti pa osporava tužiteljev aktivnu legitimaciju. Pozivajući se na odredbu iz čl. 297. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) navodi da je u konkretnoj situaciji tužitelj svojim nesavjesnim postupanjem prema tuženiku, prouzročio tuženikovu nemogućnost da do 31. prosinca 2018. u cijelosti završi doktorski studij.

2.4. To obrazlaže time da je on kod tužitelja radio na mjestu višeg predavača i nakon upisa doktorskog studija pa do ožujka 2016. godine položio 10 od ukupno 11 ispita upisanih kolegija te izvršio sve obveze vezane uz predmetnih 10 kolegija, te objavio i 19 stručnih i znanstvenih radova, što je također bilo potrebno u cilju ispunjenja obveza s doktorskog studija, odnosno do travnja 2016. godine je uredno ispunjavao sve svoje obveze vezane uz doktorski studij, te mu je u tome trenutku preostalo položiti još jedan ispit (Ekspertni sustavi u prometu) te kvalifikacijski doktorski ispit uz izradu doktorske disertacije za što je u tom trenutku do 31. prosinca 2018. na raspolaganju imao još 2 godine i 9 mjeseci.

2.5. U travnju 2016. godine kod tužitelja dolazi do promjene u upravi, te od toga trenutka počinju postupci tužitelja koji su u konačnici onemogućili tuženika da u zadanom roku završi svoj doktorski studij. Naime, od samoga početka rada tuženika kod tužitelja, obveze radnog vremena nastavnika koji izvršavaju normirane oblike rada ispunjavale su se tako da se obavljaju u virtualno radno vrijeme, a nastavnici tužitelja nisu bili obvezni biti fizički nazočni u prostorijama poslodavca u osmosatnom radnom vremenu od ponedjeljka do petka. To proizlazi iz Odluke o rasporedu radnog vremena zaposlenika Veleučilišta „Nikola Tesla“ u Gospiću od 18.12.2013. g. kojom je upravo definirano tzv. virtualno radno vrijeme za nastavnike i suradnike, za razliku od ostalih zaposlenika čije je radno vrijeme definirano člankom 2. Odluke. To je i logično jer radnici koji obavljaju nastavu na znanstvenim institucijama se bave specifičnim obrazovno-znanstvenim radom koji podrazumijeva i stalno usavršavanje i znanstveno izučavanje, reizbor u zvanja u propisanim rokovima, objavljivanje stručnih odnosno znanstvenih radova, koje obveze su definirane i ugovorom o radu tuženika, u kojemu je jasno navedeno da je tuženik dužan, među ostalim, stručno se usavršavati, publicirati radove i permanentno se obrazovati.

2.6. U travnju 2016. godine dekanicom tužitelja postaje dr.sc. CP, bliska suradnica dr.sc. PP, ranijeg dekana, kojemu je ugovor o radu kod tužitelja otkazan u 2015. godini zbog neprimjerenog ponašanja i obraćanja ovdje tuženiku koji je u to vrijeme kod tužitelja obnašao i funkciju v.d. prodekana za razvoj i suradnju. Od incidenta koji je doveo do otkazivanja ugovora o radu dr.sc. PP, bliskom suradniku dr. sc. CP, pa nadalje, postoji izraziti animozitet dr.sc. CP naspram tuženika, ali i drugih (sada bivših) radnika tužitelja, kojima je ona nakon dolaska na mjesto dekanice tužitelja otkazala ugovore o radu, a to su dr. sc. IP i mr. sc. HP.

2.7. Dolaskom dr.sc. CP na funkciju dekanice tužitelja, u odnosu na određene nastavnike, ali ne sve, počinje se inzistirati na svakodnevnoj nazočnosti u prostorijama Veleučilišta u trajanju od 8 sati, a u rasponu od 07,00 pa do 21,00 sati, ovisno o terminima obveza vezanih uz nastavu čime je u odnosu na određene nastavnike promijenjen dostadašnji ustaljeni i uobičajeni (te potvrđen odlukom tužitelja o rasporedu radnog vremena zaposlenika Veleučilišta „Nikola Tesla“ u Gospiću od 18.12.2013. g.) način rada.

2.8. Naime, do uvođenja novog režima koji je od određenih nastavnika (pa tako i od tuženika) zahtijevao da svakodnevno budu nazočni u prostorijama tužitelja, nastavnici tužitelja su u okviru tzv. virtualnog radnog vremena bili dužni boraviti u prostorijama tužitelja u vrijeme kada su imali obveze vezane uz nastavu (predavanja, vježbe, seminari, ispiti, konzultacije), dok su ostatak virtualnog radnog vremena bili slobodni boraviti izvan prostorija tužitelja u svrhu obavljanja drugih zadataka vezanih uz radna mjesta nastavnika u sustavu znanosti (npr. priprema nastave, ocjenjivanje ispita, završnih radova, seminarskih radova, znanstveni rad i usavršavanje).

2.9. U odnosu na tuženika se inzistiralo na svakodnevnom boravku u prostorijama tužitelja, neovisno o tome ima li toga dana obveze u nastavi ili ne. Do dolaska nove dekanice tuženik je u prostorijama tužitelja boravio najčešće srijedom i četvrtkom kad je odrađivao svoje obveze u nastavi, dok je, a s obzirom na to da je tuženik i tada stanovao u [adresa], ostatak vremena provodio u Zagrebu, obavljajući druge (gore pojašnjene) poslove koje je bio dužan obavljati kao osoba zaposlena u sustavu znanosti te uredno ispunjavajući svoje obveze vezane uz doktorski studij. S druge strane pojedini nastavnici tužitelja nisu bilo svakodnevno nazočni u prostorijama tužitelja, niti se to od njih zahtijevalo, što proizlazi iz činjenice da su bili istovremeno angažirani i na drugim znanstvenim ustanovama, što u RH što u inozemstvu.

2.10. Usto, tužitelj nije niti raspolagao kapacitetima potrebnima za bavljenje znanstvenim radom kakvo se traži od nastavnika u sustavu znanosti jer je imao vrlo oskudan fundus znanstvene i stručne literature unutar svoje knjižnice (u usporedbi s literaturom kojom raspolaže Nacionalna sveučilišna knjižnica u Zagrebu). Nadalje, tužitelj je imao i ograničene prostorne kapacitete, iz kojeg je razloga nastava održavana ne samo na lokaciji sjedišta tužitelja u Gospiću koje su bile nedovoljne, već i u prostorijama u Otočcu. Uz to, a slijedom ograničenih prostornih kapaciteta, nastavnici tužitelja dijelili su sobe te je stoga mogućnost obavljanja znanstvenog rada bila i time znatno ograničena.

2.11. Uz navedeno, dolaskom nove dekanice tuženiku je nastavno opterećenje od cca 400 norma-sati godišnje naraslo na prosječno 500-550 norma sati godišnje. Uz to je tuženik bio prisiljen svakodnevno ili putovati iz Zagreba u Gospić i natrag, ili prespavati u Gospiću, čime se služio povremeno, budući da troškove smještaja tužitelj nije nadoknađivao. Također, i raspored predavanja sačinjavan je u predmetnom periodu tako da se tuženiku u najvećoj mogućoj mjeri oteža bilo kakav znanstveni rad, osobito rad na doktorskoj disertaciji, pa je tako tuženik bio prisiljen nastavu održavati i petkom navečer, uz postojanje slobodnih termina i ponedjeljkom, a nakon što su se i sami studenti žalili na navedeni raspored te tražili njegovu izmjenu, tuženik je od dr.sc. CP dobio opomenu pred otkaz jer da bi studente „poticao da peticijom remete raspored nastavnog procesa“. Tuženiku su također oduzimani pa potom vraćani pojedini kolegiji, čime je bio dodatno opterećen poslovima i aktivnostima koje je morao obavljati u pripremi nastave, kako bi mogao kvalitetno obavljati posao. Tužitelj je i na druge načine onemogućavao tuženika u bavljenju znanstvenim radom, pa je tako primjerice tuženika onemogućio da prisustvuje na međunarodnoj znanstveno stručnoj konferenciji koja se održala u Šibeniku od 12.-14.10.2017. i to tako što je odluka o odobrenju sudjelovanja donesena 2.10.2017., a tuženiku dostavljena na sam dan održavanja konferencije iako je tužitelj prethodno upozoren na relevantne vremenske termine.

2.12. Sve navedeno dovelo je do toga da je tuženiku u predmetnom razdoblju narušeno zdravlje te je u periodu od 2017. pa do travnja 2018. godine bio privremeno nesposoban za rad čak osam puta, a usporedbe radi u periodu od 2008.-2017. godine tuženik je bio privremeno nesposoban za rad svega tri puta. Od tuženika se tražilo i da nadoknađuje nastavu koju nije bio u mogućnosti izvesti za vrijeme privremene nesposobnosti za rad i to u periodu mjeseca veljače u kojemu se sukladno akademskom kalendaru ne održava nastava.

2.13. Iz svega navedenog vidljivo je da je tuženik u periodu od travnja 2016. godine pa nadalje postupcima samog tužitelja doveden u situaciju u kojoj nije bio u mogućnosti ispuniti svoje preostale obveze na dovršetku doktorskog studija. Takvi postupci tužitelja se ne mogu kvalificirati savjesnima nego upravo suprotno, zahtjevi koje je tužitelj postavljao naspram tuženika, osobito kada se promatraju u kontekstu činjenice da takvi zahtjevi nisu bili postavljani prema svim radnicima tužitelja, jasno pokazuju da je upravo tužitelj svojim ponašanjem onemogućio tuženika da do 31. prosinca 2018. dovrši svoj doktorski studij stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

2.14. Sve i kad bi tužitelj imao osnove tražiti od tuženika povrat uplaćenih sredstava, zatezne kamate bi mogao potraživati tek od dana kad se ostvare uvjeti za povrat, a nikako od dana kada su sredstva uplaćena. Ovo stoga što obveza povrata može nastati tek u trenutku (valjanog) ispunjenja uvjeta za povrat sredstava, a prije nastanka obveze povrata ne može postojati niti akcesorno potraživanje po osnovi zateznih kamata.

3. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi da tužitelj od tuženika potražuje isplatu utuženog iznosa na ime povrata plaćenog iznosa troškova doktorskog studija na temelju ugovora koji su stranke sklopile 27. listopada 2008. kojim su uređene prava i obveze stranaka oko provođenja programa potpore stručnog usavršavanja nastavnika tužitelja (čl. 1. ugovora).

4. Tim ugovorom tužitelj se obvezao snositi troškove poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija Fakulteta prometnih znanosti u trajanju od šest semestara kojeg je tuženik trebao upisati u 2008./2009. akademskoj godini (čl. 2. st. 1.). Tim ugovorom u čl. 4. st. 2. određeno je da ukoliko nastavnik ne završi studij u roku ili samovoljno napusti studij te ukoliko prekine radni odnos ili do prekida radnog odnosa dođe krivnjom nastavnika, dužan je vratiti sredstva utrošena na njegovo usavršavanje.

5. Odredbom iz čl. 297. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice (st. 1.); ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistječe što drugo (st. 2.); ako je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji (st. 3.); uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen (st. 4.).

6. S obzirom na sadržaj ugovora odredba iz čl. 4. st. 2. predstavlja raskidni uvjet ugovoren u korist tužitelja i to tako da je tuženik kao nastavnik dužan u roku dovršiti doktorski studij koji mu tužitelj kao visokoškolska ustanova plaća, a ako se taj uvjet ne ispuni dolazi do prestanka njegovih učinaka u smislu da tada tuženik mora iznos plaćen za njegov studij vratiti tužitelju te je predmet isplate iznos školarine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik, kao tadašnji radnik tužitelja, s tužiteljem sklopio ugovor o snošenju troškova poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija i da je tužitelj platio troškove tog studija koji iznose utuženi iznos glavnice; da je tuženik studij upisao 2008. godine i da ga do 31. prosinca 2018., koji je bio rok za dovršetak tog studija u smislu čl. 4. st. 2. ugovora, nije završio, kao i da je ugovorom određeno da je tuženik ako ne završi studij u roku, dužan vratiti sredstva utrošena na njegovo usavršavanje.

8. Među strankama je sporno je li nakon travnja 2016. godine postupcima tužitelja tuženik onemogućen dovršiti doktorski studij na Prometnom fakultetu u Zagrebu, odnosno jesu li od travnja 2016. godine nastale nove i drugačije okolnosti na radnom mjestu tuženika zbog kojih više nije mogao ispuniti svoje ugovorne obveze i dovršiti doktorski studij. Tuženik također osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja navodeći da iz ugovora ne proizlazi kome iznos treba vratiti, a isto tako i osporava i tijek zakonskih zateznih kamata ako bi se utvrdila osnovanost povrata glavnog duga.

9. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je proveo dokazni postupak u kojemu je izvršio uvid u sve isprave priložene spisu i to ugovor od 27. listopada 2008. (list 4. - 5.), račune i potvrde o uplatama (list 5.-15.), potvrdu od 22. siječnja 2019. (list 16.), zahtjev za mirno rješenje spora s odgovorom i prijedlogom nagodbe (list 17. -22.), ugovor o radu (list 45. -47.), popis položenih kolegija tuženika (list 48.), popis znanstvenih i stručnih radova tuženika (list 49. -56.), odluku o rasporedu radnog vremena (list 57.-49.), mišljenje ministarstva (list 60.), upozorenje tužitelja od 20. siječnja 2017. (list 61.), zahtjev za zaštitu prava od 17. veljače 2017. (list 62. -64.), evidencije o radnom vremenu (list 65. -94.), raspored predavanja na fakultetu u Bihaću (list 95.-97.), izvješća o prijeđenoj udaljenosti (list 99. -115.), raspored predavanja (list 116.-117.), e-mail korespondencija (list 118.), peticija (list 119.), upozorenje tužitelja od 22. ožujka 2017. (list 120.), zahtjev za zaštitu prva od 5. travnja 2017., (list 122.-125.), e-mail korespondencija (list 126. -128.), zahtjev za plaćanje kotizacije s računom i odlukom tužitelja (list 129. -135.), potvrda o bolovanjima tuženika (list 136.), odluka o nadoknadi nastave (list 137.), proveden je dokaz saslušavanjem stranaka (zapisnik na listu 177.-183.) te svjedoka BP i IP (list 188. -194.), ĐP, LP i HP (list 229.-234.), ŽPG (list 253.-254.).

10. Ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine“ broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) sud je utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da tužbeni zahtjev u cijelosti nije osnovan.

11. Prvo je bitno za istaknuti da izvansudski pregovori i tuženikova ponuda radi sklapanja izvansudske nagodbe radi mirnog rješenja spora ne predstavlja priznanje duga kako to tužitelj tvrdi u tužbi.

12. Nadalje, neosnovan je prigovor aktivne legitimacije od strane tuženika, budući da su ugovor od 27. listopada 2008. sklopile upravo ovdje parnične stranke i tim se ugovorom tužitelj obvezao financirati tuženiku doktorski studij s rezolutivnim uvjetom koji se sastoji u tome da je tuženik dužan studij dovršiti u roku u protivnom je u obvezi vratiti iznos plaćen za školovanje. Iako u odredbi čl. 4. st. 2. ugovora ne stoji izrijekom da taj iznos mora vratiti tužitelju, navedeno jasno proizlazi iz odredaba odnosno smisla cijelog ugovora, a to je da se tužitelj obvezuje financirati studij, pa jasno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti upravo tužitelju plaćeni iznos ako ne doktorira u roku, budući da ih se tužitelj obvezao i snositi, a u konkretnom slučaju nije niti sporno da je tužitelj izvršio uplate na ime troškova studija. Činjenica da je ugovor sklopljen na temelju ugovora o potpori stručnom usavršavanju nastavnika za kojega tuženik tvrdi da je sklopljen s ministarstvom i da je ministarstvo financiralo školarinu nije od utjecaja na tuženikove obaveze iz ugovora koji je pravna osnova u ovome sporu. Ugovor od 27. listopada 2008. za stranke stvara prva i obaveze i eventualno postojanje drugog ugovora ne oslobađa tuženika od obaveza iz predmetnog ugovora.

13. Budući da tuženik tvrdi da je tužitelj svojim postupanjem nakon travnja 2016. godine onemogućio tuženika u ispunjenja uvjeta da u zadanom roku završi svoj doktorski studij, a da tužitelj to osporava, provedeni su dokazi saslušavanjem stranaka i svjedoka da bi se utvrdila osnovanost takvih tuženikovih tvrdnji.

14. Iz iskaza tuženika i svjedoka BP, ĐP, LP, HP i CPG proizlazi da je u periodu do rujna 2016. godine odnosno do dolaska dekanice CP na čelo tužitelja radno vrijeme bilo uređeno fleksibilno, odnosno nije se zahtijevala prisutnost nastavnika svaki dan u prostorijama tužitelju u trajanju cijelog radnog vremena odnosno osam sati dnevno, nego je bila bitna fizička prisutnost u prostorima tužitelja radi odrađivanja poslova koji su se sastojali od držanja predavanja, seminara, konzultacija, ispita i radi odrađivanja ostalih fakultetskih obaveza koje su zahtijevale fizičku prisutnost kao što su sjednice.

15. U pogledu fleksibilnosti radnog vremena suglasan je i iskaz svjedoka IP, ali on od svih svjedoka jedini ne navodi da bi bila donesena nova odluka o tome da je nužna prisutnost nastavnika na radnom mjestu svaki dan osam sati dnevno. S druge strane on navodi da je otkaz dobio upravo stoga što nije svaki dan dolazio na posao slijedom čega je u tom dijelu njegov iskaz proturječan i nelogičan te ga u tom dijelu sud nije uzeo u obzir.

16. Iz iskaza stranaka i svih svjedoka sud utvrđuje da u periodu od kad se tuženik zaposlio 2007. ili 2008. godine, što nije nedvojbeno utvrđeno, ali je nedvojbeno da je bilo takvo radno vrijeme od početka rada tuženika pa sve do dolaska dekanice CP, da nije bila nužna svakodnevna prisutnost nastavnika u prostorijama tužitelja, pa tako niti tuženika, a da od 2016. godine, iako nitko ne navodi postojanje formalne odluke o tome, nova dekanica inzistira na svakodnevnoj prisutnosti na poslu. O tome su svi koji su saslušani, osim IP, jasno iskazali da su obaviješteni ili usmeno ili putem elektroničke pošte, i iz njihovih iskaza jasno i nedvosmisleno proizlazi obveza svakodnevne prisutnosti na poslu od perioda nakon dolaska na čelo tužitelja dekanice CP.

17. Navedeni zaključak da svakodnevna fizička prisutnost u prostorijama tužitelja nije bila nužna u periodu do dolaska dekanice CP upućuje i postojanje Odluke o rasporedu radnog vremena zaposlenika Veleučilišta "Nikola Tesla" u Gospiću od 18. prosinca 2013. (list 57. -59.) kojom je uređen dnevni i tjedni raspored radnog vremena u kojoj u čl. 3. stoji da se obveze dnevnog radnog vremena koje čine normirane oblike rada, a smatraju se sastavnim dijelom nastavnog opterećenja, utvrđuju se temeljem izvedbenog nastavnog plana, rasporeda provođenja nastave i obavljaju se kao virtualno radno vrijeme u rasponu od 8 sati do 21 sat od ponedjeljka do petka.

18. Na opravdanost takvog zaključka upućuje i to da su svjedoci IP i HP iskazali da su dobili otkaz upravo zbog toga što nisu svaki dan bili prisutni na poslu, a u svojim iskazima su i potvrdili upravo to da nisu svaki dan dolazili na posao.

19. Takav zaključak potvrđuje i činjenica da je tuženik, nakon što je donesena odluka o svakodnevnom obveznom prisustvu nastavnika na poslu, dobio opomenu zbog povrede obveze iz radnog odnosa od 20. siječnja 2017. (list 61.) iz koje proizlazi da se tuženika opominje da unatoč tome što je bio upoznat s obvezom i procedurom evidentiranja svoje nazočnosti na radnom mjestu kao i svojim punim radnim vremenom, tijekom radnog odnosa počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa budući da je u više navrata i bez opravdanog razloga i valjanog obrazloženja neopravdano izostao s radnog mjesta i to za 19 dana u periodu od 4. studenoga 2016. do 16. siječnja 2017., a koje dane je bio dužan raditi na svom radnom mjestu te svoju prisutnost evidentirati na zakonom propisani način.

20. Iz tuženikovog iskaza proizlazi da je nakon te opomene redovno svakodnevno dolazio na posao, a što potvrđuju i priložena izvješća o prijeđenoj udaljenosti pri dolasku na posao i odlasku s posla (list 99. do 115.) za period od kolovoza 2016. do uključivo siječnja 2018. godine, kao i činjenica da za razliku od HP i IP on nije dobio otkaz zbog povrede obveze iz radnog odnosa u vidu nedolaska na radno mjesto.

21. S druge strane, tvrdnje tuženika da je do tog dana svoje obveze izvršavao na način da je imao fleksibilno radno vrijeme i da je svoje obveze izvršavao u tzv. virtualnom radnom vremenu sud ocjenjuje kao vjerodostojnim i zbog tužiteljevog nepostupanja po nalogu suda iz raspravnog rješenja s pripremnog ročišta održanog 24. veljače 2021. (list 155.) da dostavi izvješća o prijeđenoj udaljenosti za period od studenoga 2008. godine do srpnja 2016. godine, sve u smislu odredbe iz čl. 233. st. 5. ZPP-a.

22. Tuženik je otkaz ugovora o radu dobio u ožujku 2018. godine zbog navoda o plagijatu koji da je počinio u članku "Sigurnost prometa u cestovnim tunelima", a što proizlazi iz presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-19/2018-58 od 19. siječnja 2024. (list 256.-267.) kojom je utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu ovdje tužitelja kao poslodavcu ovdje tuženiku kao radniku. Valja dodati da nije sporno da u trenutku zaključenja glavne rasprave navedena presuda nije bila pravomoćna budući da je u tijeku bio žalbeni postupak.

23. U konkretnom slučaju sud je ocijenio da je bilo relevantno za utvrditi je li se dogodila promjena kod tuženika u odnosu na način odrađivanja posla odnosno poštovanja radnog vremena od strane nastavnog osoblja pa tako i tuženika upravo uzimajući u obzir tuženikovu osobnu situaciju u navedenom periodu rada kod tužitelja.

24. Naime, iz iskaza tuženika proizlazi, a nije niti sporno, da je on cijelo vrijeme rada kod tužitelja živio u [adresa], dok je sjedište tužitelja i istovremeno njegovo mjesto rada bilo u Gospiću slijedom čega je svaki njegov dolazak na posao uključivao putovanje od po dva sata automobilom u jednom smjeru, odnosno ukupno četiri sata u oba smjera.

25. Do promjene odluke o obveznoj svakodnevnoj prisutnosti na poslu u prostorijama tužitelja tuženik je svoje nastavne obveze izvršavao tako da bi bio fizički prisutan na veleučilištu dva dana u tjednu i to najčešće srijedom i četvrtkom, ostale dane po potrebi, dok bi ostale obveze izvršavao u tzv. virtualnom radnom vremenu i to kod kuće ili u knjižnici. Takav način rada mu je odgovarao jer u sjedištu tužitelja u Gospiću nije imao uvjete potrebne za dovršetak doktorskog studija i to stoga što knjižnica tužitelja nije bila adekvatno opremljena odnosno nije imala dovoljno literature koja mu je bila potrebna za rad na doktorskom studiju, a nije imao niti svoju sobu budući da je sobu na poslu u jednom periodu dijelio s jednim, a u drugom periodu s dvojicom kolega.

26. Navedene tuženikove tvrdnje da nije imao svoju sobu već ju je dijelio s jednim, a u jednom periodu i s dvojicom kolega potvrđuju i iskazi saslušanih svjedoka i to BP, IP, LP, HP i CPG dok tvrdnju da je tužiteljeva knjižnica imala nedostatan fundus za znanstveni rad potvrđuju svi saslušani svjedoci osim LP koja o tome nije iskazivala.

27. Uzimajući u obzir iskaze stranaka i svih saslušanih svjedoka sud zaključuje da radni uvjeti u prostorijama tužitelja nisu bili adekvatni za bavljenje znanstvenim radom i to poglavice uzimajući u obzir dvije ključne činjenice, a to je da su navedeni svjedoci naveli da su nastavnici dijelili sobu s barem jednim ili dvojicom kolega i da fundus knjižnice tužitelja nije bio zadovoljavajući za bavljenje znanstvenim radom, što se odnosilo i na samog tuženika.

28. Budući da slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi da su uvjeti za bavljenje znanstvenim radom u prostorijama tužitelja bili neadekvatni, to je jasno i da su takve prostorije bile neadekvatne i za izvršavanje obveza tuženika koje je imao u sklopu doktorskog studija, a koje se sastoje od znanstvenog rada koji uključuje pisanje znanstvenih radova, polaganje ispita i seminara, odnosno pisanje doktorske disertacije.

29. Tu valja istaknuti i tvrdnju tuženika da je do 2016. godine izvršio većinu svojih obveza iz doktorskog studija u pogledu polaganja ispita jer je položio 11 od ukupno 12 ispita s prosjekom ocjena od 4,8 i napisao 19 znanstvenih i stručnih radova što dokazuje popisom položenih ispita (list 48.) i popisom objavljenih znanstvenih i stručnih radova (list 49. -56.).

30. U spornom periodu nakon promjene uprave veleučilišta od travnja 2016. godine od obveza u doktorskom studiju ostalo mu je za položiti jedan ispit i izrada doktorske disertacije.

31. Tuženik u svom iskazu navodi da od promjene načina obavljanja rada odnosno od kad mu je određena obvezna prisutnost na radnom mjestu svakoga dana je rezultirala time da nije mogao više ispunjavati svoje obveze iz doktorskog studija zbog čega ga nije završio u roku.

32. Sud u tom dijelu poklanja vjeru iskazu tuženika budući da je logičan, uvjerljiv i životan, suglasan je s iskazima ostalih saslušanih svjedoka, a potkrijepljen je i dokumentacijom koja je priložna u spis. Naime, notorno je da je svakodnevno putovanje na relaciji Zagreb-Gospić i obrnuto dugotrajno i iscrpljujuće, a koje zbog toga tuženik nije niti prakticirao već je putovao u prosjeku tri puta tjedno uz dva prespavljivanja u Gospiću. I navedeni način rada i putovanja je za tuženika bio naporan i iscrpljujuć, što tuženik u svom iskazu dodatno potkrepljuje činjenicom da je do promjene načina rada u osam godina bio svega tri puta na bolovanju, dok je nakon promjene načina rada bio na bolovanju osam puta u svega pet mjeseci. To dokazuje potvrdom liječnice obiteljske medicine o bolovanjima u periodu od 2008. do 2019. godine (list 136.).

33. Slijedom svega navedenoga sud je utvrdio da je tuženik od 2008. do 2016. godine položio 11 od 12 ispita na doktorskom studiju i napisao 19 radova te mu je u tom trenutku od obveza doktorskog studija ostalo polaganje jednog ispita i pisanje doktorske disertacije, koje obveze od 2016. godine sve do otkaza u ožujku 2018. godine nije izvršio.

34. Na temelju navedenoga sud zaključuje da je upravo promjena radnog vremena odnosno načina ispunjavanja radnih obveza određivanjem obveze svakodnevne fizičke osmosatne prisutnosti u prostorima tužitelja bila presudan razlog zbog kojega tužitelj od rujna 2016. više nije bio u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz doktorskog studija. Tuženik je u tom trenutku imao po ocjeni suda dovoljno vremena za dovršiti preostale obveze iz doktorskog studija s obzirom na nespornu činjenicu da je krajnji rok za dovršetak doktorskog studija bio 31. prosinca 2018., odnosno da je u trenutku promjene okolnosti tuženik na raspolaganju imao još dvije godine i četiri mjeseca.

35. Ta činjenica je relevantna stoga što je odlukom tužitelja koja je tuženiku, po njegovom iskazu, dostavljena putem elektroničke pošte u rujnu 2016. godine, faktično izmijenjen način izvršavanja obveza po važećem ugovoru o radu, odnosno time je za vrijeme trajanja ugovora o financiranju poslijediplomskog doktorskog studija od 27. listopada 2008., sukladno jednostranoj odluci tužitelja, došlo do bitne promjene uvjeta u načinu rada tuženika, a koji je rezultirao nemogućnošću tuženika da ispuni svoje obveze po ugovoru od 27. listopada 2008. da u roku završi doktorski studij.

36. Izmjenom uvjeta rada, odnosno namećući tuženiku obvezu svakodnevne osmosatne prisutnosti u svojim prostorijama tužitelj je po ocjeni suda u smislu odredbe iz čl. 297. st. 4. ZOO-a na tuženikovoj strani prouzročio nemogućnost ispunjenja uvjeta i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, koji uvjet se sastoji od dovršetka doktorskog studija u roku.

37. Naime, od dana sklapanja prvog ugovora o radu koji je bio 2007. ili 2008. godine, a od kojih više ugovora o radu u spisu postoji primjerak iz 1. listopada 2012. (list 45.-47.), nije sporno da je tuženik sve svoje ugovorne obveze iz ugovora o radu uredno izvršavao na način da je tjedno provodio u prosjeku dva dana u tjednu u prostorima veleučilišta i to za izvršavanje obveza koje su se sastojale od održavanja predavanja, seminara i vježbi, provođenja ispita i kolokvija, konzultacija i sudjelovanja u radu tijela veleučilišta, dok je ostatak obveza izvršavao u virtualnom radnom vremenu radeći od kuće i u knjižici, a te se obveze između ostaloga, sukladno odredbi iz čl. 2. st. 2. alineja 4. i 5. ugovora o radu od 1. listopada 2012., sastoje i u stručnom usavršavanju odnosno publiciranju radova i permanentnom obrazovanju, u što, po ocjeni suda, spada i pohađanje i dovršetak doktorskog studija.

38. Dakle, u situaciji kad je tuženik sklopivši ugovor o radu po kojemu je svoje obveze izvršavao pod jednim uvjetima (s fleksibilnim radnim vremenom, odnosno izvršavanjem dijela obveza u tzv. virtualnom radnom vremenu), što je trajalo između osam i devet godina, u kojem periodu i pod kojim uvjetima rada je i sklopio sporni ugovor o financiranju doktorskog studija, u tijeku izvršavanja obveza po tom ugovoru došlo do jednostrane promjene načina izvršavanja ugovora o radu od strane tužitelja, a bez valjanog obrazloženja za takvu odluku od strane tužitelja, sud takvo postupanje u konkretnoj situaciji ocjenjuje protivnim načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

39. Naime, gledajući formalno pravno, tužitelj na to ima pravo, budući da sukladno odredbi iz čl. 3 ugovora o radu mjesto rada tuženika jest Gospić, i po odluci dekana drugo mjesto. Iz te odredbe tužiteljev je prerogativ odrediti eventualno drugo mjesto rada, odnosno inzistirati na mjestu rada upravo u Gospiću.

40. Međutim, upravo uzimajući u obzir jasan dugogodišnji način urednog izvršavanja radnih obveza s fleksibilnim radnim vremenom odnosno u tzv. virtualnom radnom vremenu, a upravo pod tim uvjetima rada je tuženik s tužiteljem i sklopio ugovor o sufinanciranju doktorskog studija, i nakon toga tužiteljeva jednostrana izmjena načina izvršavanja radnih obveza na strani tuženika, jest ponašanje tužitelja koje sud ocjenjuje protivnim načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu budući da je tijekom izvršavanja ugovora o financiranju doktorskog studija jednostranom odlukom izmijenio način izvršavanja obveza ugovora o radu, a na štetu tuženika jer je takva izmjena izvršavanja obveza iz ugovora o radu dovela do nemogućnosti ispunjenja obveza, zapravo uvjeta iz ugovora o financiranju doktorskog studija.

41. Tužitelj, naime, a što je indikativno, nije dao niti jedan razlog takve jednostrane promjene načina rada tuženika, dok je tuženik do te promjene uredno izvršavao svoje radne obveze u tzv. virtualnom radnom vremenu, odnosno navedeni način rada se sukladno tuženikovim tvrdnjama i iskazima svih saslušanih svjedoka smatrao ustaljenim redovnim načinom rada, a usto je do tada uredno izvršavao i obveze po ugovoru o financiranju doktorskog studija, pa se jednostrana promjena bez navođenja ikakvih razloga, a nakon dugogodišnje ustaljene prakse, iz perspektive izvršavanja uvjeta ugovora o financiranju u pogledu završetka doktorskog studija u roku, budući da su u oba ugovora suugovaratelji upravo parnične stranke, ne može promatrati kao postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

42. S druge strane, tuženik je ukazivao na razloge izmjene načina rada koji su se po njegovim tvrdnjama sastojali u obračunu nove uprave tužitelja s tuženikom i nekolicinom drugih nastavnika koji su zbog određenih razloga bili nepoćudni novoj upravi tužitelja.

43. Ne ulazeći u osnovanost takvih tuženikovih tvrdnji, koju svojim iskazima izravno podupire i dvoje saslušanih svjedoka (BP i CPG), sud je u konkretnoj situaciji već na temelju utvrđenih činjenica zaključio da jednostrano postupanje tužitelja kojim se inzistira na tuženikovoj svakodnevnoj prisutnosti u prostorijama predstavlja sprečavanje tuženika u ispunjenju uvjeta koji se sastojao u dovršetku doktorskog studija u roku, a protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu kako to zahtijeva odredbe iz čl. 297. st. 4. ZOO-a.

44. Slijedom toga što je sud utvrdio da je tužitelj spriječio ostvarenje uvjeta na strani tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja to se sukladno čl. 297. st. 4. ZOO-a uzima da je uvjet ispunjen, pa slijedom toga ne postoji tuženikova obveza na vraćanje iznosa školarine koju je tužitelj platio Prometnom fakultetu u Zagrebu u utuženom iznosu te je tužbeni zahtjev u cijelosti valjalo odbiti pa je presuđeno kao u točki I. izreke.

45. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 155. ZPP-a budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, slijedom čega mu je tužitelj dužan u cijelosti nadoknaditi prouzročene troškove postupka.

46. Tuženiku je sukladno vrijednosti predmeta spora (9.954,21 eura) i postavljenom troškovniku (list 273.) dosuđen trošak zastupanja po odvjetniku i to: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT), za zastupanje na ročištima 24. veljače 2021., 1. prosinca 2022., 29. ožujka 2023., 9. studenoga 2023. i 29. travnja 2024. u iznosu od po 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, a za ročišta 13. listopada 2022. i 24. svibnja 2023. u iznosu od po 50,00 eura, sukladno Tbr 9. t. 5. OT-a (budući da su odgođena prije početak raspravljanja) ukupno 1.300,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV ukupno iznosi 1.625,00 eura. Tuženiku je valjalo priznati i trošak dolaska svjedoka na ročište održano 9. studenoga 2023. svjedoka ĐP u iznosu od 80,00 eura i LP u iznosu od 40,00 eura te za pristup na ročište 29. travnja 2024. svjedokinje PPG u iznosu od 30,00 eura, sve sukladno pravomoćnim raspravnim rješenjima kojima je određen trošak navedenim svjedocima, pa je ukupan osnovani trošak tuženika 1.775,00 eura. Neosnovan je tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 125,00 eura koji se odnosi na više zatraženi iznos od osnovanog za ročišta održana 13. listopada 2022. i 24. svibnja 2023.

47. Slijedom toga o troškovima postupka odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke.

U Zagrebu 21. studenoga 2024.

Sudac:

Petar Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana obavljene dostave ove presude (čl. 335. st. 6., 7., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a). Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.