REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Kž–388/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Dolores Peruško, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆC, zbog kaznenog djela iz članka 149. stavka 2. Kaznenog zakona („ Narodne novine“ broj 125/11., 144/11., 56/15., 61/15., 101/17., 118./18 i 126/19. – dalje KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja ZC podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 8. travnja 2024., broj 12. K-827/2020-45, u sjednici održanoj 21. studenog 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika privatnog tužitelja ZC, odvjetnika Matije Miloša,
p r e s u d i o j e :
Žalba privatnog tužitelja ZC odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom optuženi ĆC je, na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11., 91/12 - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. 70/17., 126/19. , 80/22. i 36/24 - dalje u tekstu: ZKP), oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Na temelju članka 149. stavka 3. ZKP-a, određeno je da je privatni tužitelj ZC dužan na ime troškova kaznenog postupka naknaditi paušalnu svotu sudu u iznosu od 500,00 eura te naknaditi nužne izdatke optuženog i nužne izdatke i nagradu branitelja, o čemu će se donijeti posebno rješenje.
2. Žalbu protiv te presude podnio je privatni tužitelj ZC putem punomoćnika Mara Mihočevića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Mihočević&Bajs d.o.o., Zagreb zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 7. i 11. ZKP-a), pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. ZKP-a), odluke o kaznenoj sankciji (čl. 471. st. 1. i 3. ZKP-a).“, s prijedlogom „nadležnom županijskom sudu izvijestiti punomoćnika privatnog tužitelja o sjednici vijeća te presudom preinačiti pobijanu presudu na način da se okrivljenik osudi za optužbu, odnosno podredno, rješenjem ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje naslovljenom sudu.“
3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi ĆC, putem branitelja, odvjetnika Jasina Jusufhodžića, u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda uz molbu da se branitelja i optuženika pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.
4. Obavijest o sjednici vijeća je, na zahtjeve stranaka, sukladno odredbi članka 475. stavka 1. ZKP-a, dostavljena optuženiku ĆC i njegovom branitelju Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku u Zagrebu te privatnom tužitelju ZC i njegovom punomoćniku Maru Mihočeviću, a sjednica je održana u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika ĆC, njegovog branitelja te privatnog tužitelja ZC, sukladno odredbi članka 475. stavka 3. ZKP-a, a u prisutnosti zamjenika punomoćnika privatnog tužitelja Matije Miloša, odvjetnika u Puli.
5. Žalba nije osnovana.
6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 7. ZKP-a jer nije riješio predmet optužbe, s obzirom da nije odlučio je li optuženik u pismu koje je uputio bivšoj predsjednici [adresa] ĆCK iznio inkriminirane činjenične tvrdnje iz toč. 1. privatne tužbe.
7. Naime, predmet optužbe u ovom postupku protiv optuženika su dva kaznena djela klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11, onako kako su činjenično opisana u privatnoj tužbi privatnog tužitelja ZC. O tim kaznenim djelima sud je u potpunosti odlučio utvrdivši kako nije dokazano da ih je optuženi ĆC počinio što je jasno i navedeno u izreci pobijane presude, a sukladno tome je i u obrazloženju za takvu odluku dao vrlo temeljite razloge, pa tako i u odnosu na kazneno djelo tzv. javne klevete opisane pod toč. 1. privatne tužbe navodeći u toč. 13. obrazloženja (in fine) kako se „ne može tvrditi da je okrivljenik iznio nekakve neistine, već činjenice s kojima su očigledno svi involvirani u procese na Filozofskom fakultetu i Hrvatskim studijima, a osobito na polju filozofije bili poznati i imali saznanja, pa se takve izjave okrivljenika ne mogu okarakterizirati kao klevetničke, obzirom da su vrlo transparentno iznesene u postupcima koji su se vodili na prethodno navedenim institucijama.“ Dakle, sud u ovom dijelu pobijane presude jasno navodi kako nije dokazana neistinitost činjeničnih tvrdnji ove inkriminacije što je bitno obilježje kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Dodatno u pogledu ovog kaznenog djela pod toč. 14. (i 14.1.) obrazloženja, ali i kaznenog djela tzv. javne klevete opisane pod toč. 2. privatne tužbe, prvostupanjski sud daje razloge u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na subjektivnu stranu djela navodeći kako nije dokazano da bi namjera optuženog ĆC bila klevetati privatnog tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica koje mogu štetiti njegovoj časti i ugledu. Osim toga, prvostupanjski sud je prihvaćanjem obrane optuženika kojom je osporio bitna obilježja oba inkriminirana mu kaznena djela jasno izrazio svoj stav o nedokazanosti počinjenja tih kaznenih djela. Uz iznesene razloge u prvostupanjskoj presudi implicite proizlazi i stav suda prvog stupnja kako nije dokazano da bi optuženik ĆC privatnom tužbom izdvojenim navodima iz intervjua i novinskog članka, specificiranim u činjeničnom dijelu izreke presude počinio dva kaznena djela klevete na štetu privatnog tužitelja ZC, „a iz razloga jer ne smatra nedvojbeno dokazanim da bi davanjem izjave okrivljenik iznio neistinite tvrdnje, za koje je morao znati da nisu istinite te da je postupao u namjeri klevetanja privatnog tužitelja, zbog čega ga je sud oslobodio optužbe.“
7.1. Stoga je, protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja svojom presudom potpuno riješio predmet optužbe i za sva svoja utvrđenja dao iscrpne i jasne razloge.
8. U pogledu postupovne povredu iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, žalitelj nakon citiranja sadržaja odredbe članka 459. stavka 4. i 5. ZKP-a navodi kako pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim iz sadržaja žalbe kojom se obrazlaže ova postupovna povreda kao i postupovna povreda kojom se tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna razlozima koji se navode u obrazloženju, proizlazi da je podnesena samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja budući da je iz cjelokupnog obrazloženja vidljivo da privatni tužitelj u bitnom ponavlja navode iz privatne tužbe i iskaza te analizira obranu optuženika i iskaze svjedoka za koje smatra da su, kraj postojanja objektivnih dokaza, suvišni za donošenje odluke, pa kroz istaknute postupovne prigovore zapravo nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Prema tome, u suštini se u ovom dijelu žalbe radi o prigovorima pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja, tako da će o njima više riječi biti u dijelu obrazloženja koji se odnosi na tu žalbenu osnovu.
9. Žalitelj nadalje neosnovano ističe prigovor da prvostupanjski sud nije cijenio sve na raspravi izvedene dokaze, posebno iskaz privatnog tužitelja i Odluku Matičnog odbora za područje humanističkih znanosti - polje filozofije i teologije od 21. lipnja 2019. (Klasa: UP/I-640-03-19-01/02/0249; Urbroj: 355-06-04-19-0006) koja „jedino pravno egzistira“ i jedini je objektivni dokaz, a kojom je derogirano Izvješće stručnog povjerenstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 15. siječnja 2019., koje stoga „pravno ne egzistira“, pa je pobijana presuda protivno ustavnim i konvencijskim jamstvima proizvoljna jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi za sva svoja utvrđenja naveo jasne, neproturječne i uvjerljive razloge koji nisu arbitrarni već se radi o argumentiranoj odluci utemeljenoj na dokazima koji su izvedeni u tijeku dokaznog postupka.
10. Slijedom navedenog, ovaj sud kao drugostupanjski, nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. i 11. ZKP-a kako se to navodi u žalbi, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu, na temelju članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a, nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
11. U odnosu na žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj navodi kako je sud iz provedenog dokaznog postupka izveo pogrešan zaključak kako nije dokazano da su u postupanju optuženog ĆC ispunjena obilježja dva kaznena djela klevete iz članka 149. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Pri tome se prvenstveno poziva na pogrešnu ocjenu prvostupanjskog suda u pogledu sadržaja Izvješća stručnog povjerenstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 15. siječnja 2019., koje „pravno ne egzistira“ obzirom da je isto derogirano donošenjem Odluke Matičnog odbora za područje humanističkih znanosti - polje filozofije i teologije od 21. lipnja 2019., koji je prema žalitelju jedini relevantni dokaz za utvrđenje odlučnih činjenica tonskih. Osim toga ističe i kako sud svoje zaključke nije mogao temeljiti na personalnim dokazima obzirom da su svi ispitani svjedoci imali razloge i motive svojim iskazima pogodovati optuženiku, a na štetu privatnog tužitelja, zalažući se, zapravo, za preocjenu izvedenih dokaza.
11.1. U izloženom privatni tužitelj nije u pravu jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako se iz provedenog postupka ne može zaključiti da bi optuženik ĆC iznosio neistinite činjenične tvrdnje, a niti da je dokazano da je bio svjestan da su inkriminirane činjenične tvrdnje lažne, da njima može škoditi časti ili ugledu privatnog tužitelja te da je htio ostvarenje zabranjene kaznenopravne posljedice. Kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, a to prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, sve inkriminirane tvrdnje za koje se tereti optuženik temeljene su na Izvješću stručnog povjerenstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 15. siječnja 2019., sastavljeno od eminentnih članova akademske zajednice koje je imenovalo Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a koje je Matičnom odboru za polja filozofije i teologije predložilo oduzimanje znanstveno nastavnog zvanja redovitog profesora privatnom tužitelju, i kojeg je prvostupanjski sud u bitnom reproducirao pod toč. 13. obrazloženja svoje pisane presude, a o njima su u bitnom istovjetno iskazivali i svjedoci ZCK, MC te EC, koji su dodatno, jednako kao i optuženik u svojoj obrani, argumentirali navode iz predmetnog izvješća, koji objektivno promatrano dovode u pitanje, prije svega, profesionalni integritet privatnog tužitelja, što upućuje da je optuženik, kako na temelju svojih neposrednih saznanja o profesionalnom radu privatnog tužitelja, koja su komplementarna sadržaju predmetnog izvješća, tako i na temelju argumenata izloženih u izvješću objektivno nije imao nikakvog razloga posumnjati u istinitost svih navoda iz izvješća, pa tako i onih inkriminiranih. Osim toga, optuženik je oslanjajući se na sadržaj predmetnog izvješća u emisiji „News Room“ N1 televizije izložio i inkriminirane navode. Pri tome, činjenica da Matični odbor za područje humanističkih znanosti - polje filozofije i teologije, odlukom od 21. lipnja 2019., nije potvrdio Mišljenje i nije prihvatio Prijedlog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 15. veljače 2019., odnosno Izvještaj stručnog povjerenstva, ne dezavuira osnov na temelju kojeg je optuženik izložio inkriminirani sadržaj. To što je Izvještaj, kako navodi privatni tužitelj, pravno derogiran, Odlukom Matičnog odbora za područje humanističkih znanosti - polje filozofije i teologije, jeste relevantno za postupak ispunjavanja uvjeta za oduzimanje znanstveno- nastavnog zvanja, no time nije „derogirano“ njegovo postojanje, a time ni sadržaj Izvještaja na koji se oslonio optuženik.
11.2. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te je na tako ispravno utvrđenom činjeničnom stanju utemeljio svoju presudu, pa žalba privatnog tužitelja niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
12. Iz navedenih razloga, kao i onih iz pobijane presude, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i žalitelja upućuje na iste da se ne bi nepotrebno ponavljalo, nije prihvaćena žalba privatnog tužitelja te je na temelju članka 482. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.
U Puli – Pola 21. studenog 2024.
Predsjednica vijeća:
Dragana Kos Milevoj
