Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1075/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Šalini i Boži Vrkiću odvjetnicima u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tuženika Erste&steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P- 82/2020-38 od 20. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. studenog 2024.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-82/2020-38 od 20. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I – Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase;

Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj:...-1031262160/51402607- 5102561288 zaključen između tužitelja i tuženika dana 09. kolovoza 2005. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 14.653,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate i to na:

− iznos od 157,81 EUR sa kamatom od 16.08.2005. godine

− iznos od 307,29 EUR sa kamatom od 16.8.2005. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 5.9.2005. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.10.2005. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.11.2005. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.12.2005. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.01.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 06.02.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 03.03.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.04.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.05.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.06.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.07.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 03.08.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.09.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.10.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 03.11.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.12.2006. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.01.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.02.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.03.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.04.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.05.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.06.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.07.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 03.08.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.09.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.10.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.11.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.12.2007. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.01.2008. godine

- iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.02.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.03.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 03.04.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.05.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.06.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.07.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 04.08.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 05.09.2008. godine

− iznos od 150,41 EUR sa kamatom od 03.10.2008. godine

− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 05.11.2008. godine

− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 05.12.2008. godine

− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 05.01.2009. godine

− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 05.02.2009. godine

− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 05.03.2009. godine

− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 06.04.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.05.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.06.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 06.07.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 04.08.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 04.09.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.10.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.11.2009. godine − iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 04.12.2009. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.01.2010. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 06.04.2010. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.05.2010. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 04.06.2010. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 05.07.2010. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 06.09.2010. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 05.11.2010. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 06.12.2010. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 05.01.2011. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 04.02.2011. godine

− iznos od 187,14 EUR sa kamatom od 04.03.2011. godine

- iznos od 17,25 EUR sa kamatom od 9.3.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.04.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.05.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.06.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.07.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.08.2011. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 05.09.2011. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 05.10.2011. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 04.11.2011. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 05.12.2011. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 06.02.2012. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 05.03.2012. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 05.04.2012. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 04.05.2012. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 05.06.2012. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 06.07.2012. godine

− iznos od 211,03 EUR sa kamatom od 03.08.2012. godine

− iznos od 186,11 EUR sa kamatom od 04.09.2012. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 15. listopada 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Usvajaju se tužbeni zahtjevi koji glase;

III - Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj: ...-1031262160/51402607-5102561288 broj:236- 296/2006 koji su stranke zaključile dana 09. kolovoza 2005. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 09. kolovoza 2005. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 09. kolovoza 2005. godine pa na dalje.

IV - Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 920,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 19,58 EUR sa kamatom od 01.08.2010. godine

− iznos od 31,38 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

- iznos od 27,10 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

− iznos od 23,40 EUR sa kamatom od 01.11.2010. godine

− iznos od 34,44 EUR sa kamatom od 01.12.2010. godine

− iznos od 40,06 EUR sa kamatom od 01.01.2011. godine

− iznos od 35,85 EUR sa kamatom od 01.02.2011. godine

− iznos od 37,15 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

− iznos od 33,62 EUR sa kamatom od 01.04.2011. godine

− iznos od 34,02 EUR sa kamatom od 01.05.2011. godine

− iznos od 45,20 EUR sa kamatom od 01.06.2011. godine

− iznos od 47,05 EUR sa kamatom od 01.07.2011. godine

− iznos od 59,79 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 57,99 EUR sa kamatom od 01.09.2011. godine

− iznos od 47,99 EUR sa kamatom od 01.10.2011. godine

− iznos od 47,75 EUR sa kamatom od 01.11.2011. godine

− iznos od 47,05 EUR sa kamatom od 01.12,2011. godine

− iznos od 49,63 EUR sa kamatom od 01.01.2012. godine

− iznos od 52,52 EUR sa kamatom od 01.02.2012. godine

− iznos od 52,59 EUR sa kamatom od 01.03.2012. godine

− iznos od 50,79 EUR sa kamatom od 01.04.2012. godine

− iznos od 51,38 EUR sa kamatom od 01.05.2012. godine

− iznos od 52,49 EUR sa kamatom od 01.06.2012. godine

− iznos od 51,43 EUR sa kamatom od 01.07.2012. godine

− iznos od 51,51 EUR sa kamatom od 01.08.2012. godine

− iznos od 50,55 EUR sa kamatom od 01.09.2012. godine

V – Odbija se tužbeni zahtjev kao pod toč.IV. za iznos od 197,82 EUR."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže tužiteljicu na naknadu troška postupka tuženiku, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik (banka) istom kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 9. kolovoza 2005. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljen u neravnopravan položaj a ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 16.390,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala u odnosu na početno ugovorenu od 5,70%,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da iz sadržaja gore navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, kao i one kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije,

- da je gore navedenim presudama utvrđeno da su sporne odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP pa su ništetne, a posljedično tome, predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu da nema pravni učinak,

- da je suprotno tvrdnjama tuženika, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP sud vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača, a takav zaključak da proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit koristio isključivo za osobne potrebe, a koji iskaz da je sud prihvatio kao vjerodostojan i istinit jer je isti uvjerljiv, životno logičan i nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima,

- da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač te se stoga može pozivati na utvrđenje iz presuda donesenih u sporu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlike između kamatne stope primijenjene kod otplate i kamatne stope važeće u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 882,45 eura, dok razlika tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi 7.540,66 eura.

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013. koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 5. travnja 2019.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 9. kolovoza 2005. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog promjenjive kamatne stope i s osnova ništetne valutne klauzule dosuđeni iznos sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe, članka 225. i 1111. ZOO.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

12. Naime, preinaka tužbe je svrsishodna za rješenje spora (članak 190. stavak 2. ZPP) a i visina zahtjeva utvrđena je temeljem provedenog vještačenja pa provedeno vještačenje. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njenih prava na isplatu čime se istoj nameće prekomjerni teret. Inače, sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV- 162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u recentnoj odluci Ustavnog suda pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022.

13. Pored navedenog iz podataka predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi postavio manifestacijski zahtjev shodno članku 186.b stavak 3. ZPP, da je taj zahtjev bio osnovan, jer joj tuženik nije na njen zahtjev dostavio potrebne podatke sa kojim je raspolagao i bez kojih tužitelj nije mogao postaviti određeni zahtjev za isplatu, a koje je na traženje suda naknadno tijekom parnice dostavio, pa kako je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja određeno postavio tužbeni zahtjev za isplatu, sve to sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP, prigovor tuženika nije osnovan. 14. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

17. Tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP 03. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u Ugovoru o kreditu morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju ista ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

18. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 O i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku s osnove promjene kamatne stope i s osnova ništetne valutne klauzule iznose navedene u izreci to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku.

22. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

23. Glede žalbenog prigovora tuženika da je prvostupanjski sud napravio propust kada nije oduzeo iznose koje je tuženik preplatio u razdobljima kada je tečaj bio niži od onog početno ugovorenog valja ukazati da je, u ovom slučaju visina tražbine tužitelja utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke u kojem je detaljno navedeno koje je novčane iznose tuženik doista primio na ime razlike tečaja CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio viši u odnosu na početni, pri čemu tuženik nije dokazao postojanje bilo kakve njegove dospjele tražbine prema tužitelju, unatoč utvrđenom razdoblju u kojem je tečaj CHF bio niži od početnog u odnosu na kune.

24. U ovom postupku predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja u smislu odredbe članka 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onog što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima, ovaj sud prihvaća kao pravilan stav suda prvog stupnja da tužitelj u razdoblju kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, kako je već naprijed navedeno, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja.

25. Pri tome, ovaj sud ima u vidu i pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. ožujka 2023. poslovni broj Rev-1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbe kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli primjenom odredaba iz čl. 323. stavak 1. ZOO jer tuženik nije ni primio iznose na ime razlike o tečaju CHF u odnosu na kunu.

26. Po ocjeni ovoga suda, tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početni jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj personalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

27. S druge strane, sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu sami izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju ne obvezujuće prirode zamijenjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca.

28. Prema ustaljenoj sudskoj praksi suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (osobito vidjeti presude u predmetima C 6-618/10 te C 70/17 i C 179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredaba jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače (presuda od **.**.2016. TR i drugi, C 154/15, C 307/15 i C308/15). Tako je sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primijene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

29. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Ni iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, zbog čega ne postoji niti tražbina tuženika.

30. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

31. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulo, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba.

32. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, a koju tuženik osporava bez isticanja bilo kojeg konkretnog žalbenog prigovora.

U Splitu, 21. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte