1

Gž-142/2022-3

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Z., OIB:…, P. Č. 38, Č., zastupan po punomoćnici D. G. S., odvjetnici u P., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po ODO u Pazinu, broj P-DO-46/2020, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P-602/2020 od 11. studenoga 2021., na sjednici vijeća održanoj  18. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P-602/2020-15 od 11. studenoga 2021. u dijelu pod točkom I. izreke.

I.1. Djelomično se prihvaća žalba tužene u odnosu na dosuđeni parnični trošak u dijelu pod točkom II. izreke presude na način da se u tom dijelu rješava:

"Odbija se tužitelj sa dijelom dosuđenog parničnog troška za iznos od 331,81 eura/2.500,00 kuna[1]"

I.2. U ostalom dijelu pod točkom II. izreke u odnosu na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.207,78 eura/9.100,00 kuna[2] prvostupanjska presuda se potvrđuje, a žalba tužene odbija kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj B. Z. O.:…, vlasnik nekretnine k.č. 442 upisana u zk.ul. 1124 k.o. Č., u cijelosti, pa je tuženica dužna tužitelju priznati vlasništvo i trpjeti da Općinski sud u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel u Labinu, izvrši uknjižbu prava vlasništva s imena i vlasništva tuženika, na ime i vlasništvo tužitelja, u cijelosti.

II. Tuženica je dužna tužitelju naknaditi prouzročene parnične troškove, u iznosu od 11.600,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude u pravovremenom žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naloži tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u cijelosti, ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 165,90 eura.

 

3. Na žalbu tužene odgovorio je tužitelj koji u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužene, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Potražuje trošak odgovora na žalbu u iznosu od 179,18 eura.

 

4. Žalba tužene nije osnovana u odnosu na glavni zahtjev, dok je djelomično osnovana u odnosu na parnični trošak.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u okviru žalbenih navoda tužene i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, pa prema tome nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužena.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženoj radi utvrđenja vlasništva na k.č.br. 442, upisane u zk. ul. 1124, k.o. Č..

 

7. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, te na temelju činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a potpuno utvrdio činjenično stanje, koje je pravno relevantno za zakonito presuđenje ovog spora. 

 

8. Analizom u postupku provedenih dokaza sud je utvrdio sljedeće:

- da se predmetna k.č.br. 442 upisana u z.k.ul. 1124 k.o. Č., vodi kao vlasništvo tužene,

- da navedena nekretnina predstavlja jednu cjelini sa k.č.br. 443, k.č.br. 441/2 k.č.br. 444, k.č.br. 549 i k.č.br. 49/zg, odnosno da nema nikakvih vidljivih znakova da bi ista predstavljala zasebnu nekretninu,

- da se nalazi u sklopu cjeline ispred kuće, u kojoj je živio nekada pok. M. S., sa suprugom F. i djecom, a koji je poginuo u ratu 1945.,

- da je u kući ostala živjeti F. S., sa sinom C. S., a koji je naslijedio kuću i sve nekretnine oko kuće,

- da je C. S., odselio u A. 1969., sa svojom obitelji,

- da je po njegovom dopuštenju nekretnine oko kuće kao i predmetnu nesmetano i konstantno obrađivala njegova sestra C. N. i šogor R. N., sve do smrti R., a da je nakon toga nastavila se brinuti L. L., nećakinja C. S.,

- da je C. S. predmetne nekretnine darovao 2008., godine, svome sinu J., a koji je prodao predmetne nekretnine tužitelju, zajedno u cjelini sa predmetnom nekretninom,

- da su se svi prednici tužitelja ponašali kao vlasnici predmetne nekretnine, a tako su ih doživljavali svi u selu i da nitko nije imao saznanja da je tužena upisana kao vlasnica, sve dok to nije saznao tužitelj kao kupac predmetne nekretnine.

 

9. Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj računajući i posjed njegovog prednika nalazi u samostalnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine duže od 40 godina do 17. studenoga 1999., zatim da se njegov posjed prema odredbi članka 18. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZV), smatra poštenim i da je u dobroj vjeri kupio predmetnu nekretninu, da tužena na kojoj leži teret dokazivanja eventualnog nepoštenja to nije dokazala, niti je utvrđeno da bi na predmetnoj nekretnini postojalo pravo nekih trećih, to je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, temeljem odredbe članka 160. ZV-a.

10. U žalbenom postupku, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporno je da li je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine opisane u pobijanoj presudi koja je u zemljišnim knjigama upisana na ime tužene kao vlasnice.

 

11. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužene, utvrdio da je tužitelj, osobno i preko svojih prednika, posjedovao spornu nekretninu kao pošteni posjednik neprekidno 40 godina do 17. studenoga 1999., te da je stekao vlasništvo dosjelošću temeljem odredbe članka 160. ZV-a.

 

12. Suprotno žalbenim navodima tužene u kojima citira pojedine dijelove iskaza svjedoka potrebno je odgovoriti da isti nisu osnovani, budući je sud u ovom postupku pravilno potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

13. Tako iz iskaza svjedokinje L. L. proizlazi da je kuća i okolno zemljište bilo od C. S. njezinog strica koji se iselio u A. 1968. i od tada da su oni (njezina obitelj) nastavili zemlju obrađivati sve do smrti njezinog oca.

 

14. Točno je da je omaškom u zapisniku navedeno od 2010. umjesto do 2010., ali iz ostalog dijela iskaza ove svjedokinje, kao i iz iskaza svih ostalih svjedoka nedvojbeno se može zaključiti da je R. N., otac L. L. nastavio koristiti imanje pa i predmetnu česticu uz dozvolu i suglasnost C. S. od njegovog odlaska u A., tj. od 1968. do svoje smrti odnosno do 2010. Tu činjenicu potvrdili su svjedoci A. G., M. R. i D. H., kao i sam tužitelj.  Tako je A. G. iskazala da se nakon odlaska S. za ovu parcelu brinuo R. N. i uvijek se smatralo da je predmetna čestica od obitelji S.. M. R. iskazao da su S. iselili u A., ali da su se smatrali vlasnicima, te su nakon C. odlaska u A. nekretninu nastavili obrađivati C. N. i R. N.. D. H., rođen 1961. izjavio je da je kao dijete pomagao R. N. na predmetnoj čestici, a da je R. N. S. dao dopuštenje da je obrađuje.

 

15. Dakle, iz navedenih iskaza se sasvim logično može zaključiti da je nakon odlaska S. u A. do 2010., nekretninu obrađivao R. N., a da je kasnije i D. H. kosio istu za Đ. (J.) S., sina C. S..

 

16. Nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednoj parceli koja čini kompleks s nekretninama tužitelja, ranije njegovih pravnih prednika, te da je djelomično omeđena zelenom ogradom i visokim stablima. 

 

17. Iz iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka proizlazi da su isti iskazivali o posjedovanju predmetne nekretnine kroz period od 70 godina. Naime, svjedokinja A. G., rođena je 1943. i živjela je na udaljenosti od cca. 50 metara od predmetne parcele pa je sasvim logično da su se na istoj sijale različite kulture, a jedno vrijeme se navedena parcela i kosila.

 

18. Dakle, upravo suprotno navodima tužene činjenica da konkretna nekretnina čini jednu cjelinu s nekretninama tužitelja i da se istima predstavlja jedan kompleks koji je sav omeđen živicom i visokim stablima upućuje na zaključak da su tužitelj, a ranije obitelj S. bili pošteni posjednici i vlasnici predmetne nekretnine, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

19. Neosnovano tužena navodi u žalbi da svjedoci nemaju neposrednih saznanja o stjecanju i posjedovanju predmetne nekretnine, budući iz njihovih iskaza proizlazi da žive u neposrednoj blizini sporne nekretnine.

 

20. Naime, otac L. L. istu je obrađivao uz dozvolu i suglasnost obitelji S., A. G. i M. R. živjeli su u neposrednoj blizini iste, dok je D. H. osobno pomagao R. N. i nakon toga istu parcelu je održavao za Đ. (J.) S..

 

21. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tužene da su iskazi svjedoka subjektivni i kontradiktorni, te protivni provedenim dokazima.

 

22. Konačno, u konkretnom slučaju, u pogledu neosnovanog osporavanja pravilne primjene materijalnog prava od strane tužene, treba imati u vidu i pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske, te najnoviju praksu Ustavnog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u kojim presudama je izraženo stajalište da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću, na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koje to pravo nisu stekle na temelju članka 388. stavak 4. ZV-a.

 

23. Ovo iz razloga jer je ZV koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. u članku 388. stavak 4. propisivao: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“

 

24. Odredba članka 388. stavak 4. ZV-a ukinuta je odlukom Ustavnog suda U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. Sukladno zauzetom stajalištu ESLJP i Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom stjecanja prava vlasništva na nekretninama koje su ranije bile u društvenom vlasništvu, odlučna je činjenica i bitno je utvrditi da li su se u periodu od stupanja na snagu ZV (1. siječnja 1997.) do donošenja odluke Ustavnog suda U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., kojim je ukinuta odredba iz članka 388. stavak 4. ZV-a kojim se u rok dosjedanja uračunava i vrijeme prije 08. listopada1991.,ispunile pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću.

 

25. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj, a ranije njegovi pravni prednici i to S. J., a prije njega njegov otac C., bili u poštenom posjedu najkasnije od 1945. tako da su ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva temeljem zakona, dosjelošću.

 

26. Stoga je pogrešno pozivanje tužene na Osnovni zakon o poljoprivrednom zemljištu te na ranije važeći Zakon o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 26/84, 31/86, 47/89, 19/90, 24/90, 61/90, 34/91) tvrdeći da se na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu ne može dosjelošću stjecati pravo vlasništva. Točno je da ovo nije bilo moguće u prijašnjem pravnom sustavu jer se dosjelošću nije moglo stjecati pravo vlasništva na društvenom vlasništvu općenito. Međutim, društveno vlasništvo je  ukinuto i stupanjem na snagu ZV-a propisano je da se u rok dosjedanja ima računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Ova odredba o uračunavanju vremena prije 8. listopada 1991. je ukinuta 17. studenoga 1999., no ukoliko su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva ispunjene u tom periodu (1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999.) tada se sukladno odluci ESLJP i praksi Vrhovnog suda, i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991 ima računati u rok dosjedanja, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

27. Stoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužene i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

28. S obzirom na naprijed izneseno, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužene, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na glavni zahtjev sadržan pod točkom I. izreke i u odnosu na dosuđeni parnični trošak sa iznos od 1.207,78 eura/9.100,00 kuna, temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

29. Međutim, opravdano tužena u žalbi navodi da trošak očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika iznosi 1.000,00 kuna, a ne 3.500,00 kuna, pa stoga nije bilo osnova da se tužitelju dosudi na ime troška očevida 3.500,00 kuna kako je to utvrdio prvostupanjski sud, već taj trošak prema stanju spisa (list 89 prvostupanjskog spisa) iznosi 1.000,00 kuna. Iz tih razloga valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tužene kao osnovanu, te temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a prvostupanjsku presudu u ovom dijelu preinačiti.

 

30. Tuženoj nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer je sa svojom žalbom uspjela samo djelomično u odnosu na parnični trošak, slijedom čega u ovom dijelu za tuženu nisu nastali nikakvi posebni troškovi (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

 

31. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu iz razloga jer ovi troškovi nisu bili potrebni ni nužni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

U Gospiću, 18. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

                                                                                                 Milka Vraneš, v.r.