Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1205/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, iz Siska protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, poslovni broj P-160/2022-22 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. studenoga 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P 160/2022- 22 od 24.svibnja 2024.
II Zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 26.07.2006. kojeg su sklopili tužiteljica ĆU, kao korisnik kredita, i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., koje je pravni slijednik OTP banka d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženoj OTP banka d.d., kao pravni slijednik SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., da isplati tužiteljici ĆU iznos od 4.449,48EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:
-na iznos od 10,35 EUR od 12.09.2006. godine pa do isplate;
-na iznos od 11,67 EUR od 11.10.2006. godine pa do isplate;
-na iznos od 7,21 EUR od 11.11.2006. godine pa do isplate;
-na iznos od 8,68 EUR od 11.12.2006. godine pa do isplate;
-na iznos od 5,22 EUR od 11.01.2007. godine pa do isplate;
-na iznos od 4,34 EUR od 12.02.2007. godine pa do isplate;
-na iznos od 3,42 EUR od 12.03.2007. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,29 EUR od 11.04.2007. godine pa do isplate;
-na iznos od 0,49 EUR od 11.01.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 4,27 EUR od 11.02.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 9,66 EUR od 11.03.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 5,00 EUR od 11.04.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 1,69 EUR od 12.05.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 1,21 EUR od 11.06.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 0,21 EUR od 11.07.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 8,01 EUR od 11.10.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 14,89 EUR od 11.11.2008.godine pa do isplate;
-na iznos od 12,33 EUR od 11.12.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 26,93 EUR od 13.01.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 32,50 EUR od 11.02.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 39,33 EUR od 11.03.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 27,34 EUR od 11.04.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 25,21 EUR od 12.05.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 24,01 EUR od 11.06.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 26,42 EUR od 11.07.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 21,60 EUR od 11.08.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 23,79 EUR od 11.09.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 20,03 EUR od13.10.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 23,37 EUR od 11.11.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 21,46 EUR od 11.12.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 29,23 EUR od 12.01.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 34,34 EUR od 11.02.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 33,26 EUR od 11.03.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 37,60 EUR od 13.04.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 43,85 EUR od 11.05.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 49,42 EUR od 11.06.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 60,09 EUR od 13.07.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 49,65 EUR od 11.08.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 76,17 EUR od 11.09.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 62,26 EUR od 11.10.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 64,95 EUR od 11.11.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 76,49 EUR od 11.12.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 91,75 EUR od 11.01.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 74,59 EUR od 11.02.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 79,92 EUR od 11.03.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 72,39 EUR od 12.04.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 89,43 EUR od 11.05.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 101,12 EUR od 11.06.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 106,42 EUR od 12.07.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 165,33 EUR od 11.08.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 109,45 EUR od 13.09.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 101,12 EUR od 11.10.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 103,17 EUR od 11.11.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 102,41 EUR od 12.12.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 109,68 EUR od 11.01.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 114,77 EUR od 11.02.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 116,33 EUR od 13.03.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 112,64 EUR od 11.04.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 114,61 EUR od 11.05.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 116,64 EUR od 11.06.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 113,60 EUR od 11.07.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 113,31 EUR od 11.08.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 107,57 EUR od 11.09.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 109,53 EUR od 11.10.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 113,80 EUR od 11.11.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 112,44 EUR od 11.12.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 114,40 EUR od 11.01.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 108,36 EUR od 11.02.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 106,68 EUR od 11.03.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 112,82 EUR od 11.04.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 106,81 EUR od 11.05.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 103,64 EUR od 11.06.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 100,07 EUR od 11.07.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 104,44 EUR od 13.08.2013. godine pa do isplate, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženoj OTP banka d.d., kao pravni slijednik SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. da tužiteljici ĆU nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.877,24 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 24. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 125,00 eura zahtjev tužiteljice odbija."
2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3., te razloga iz čl. 354.st.2.toč. 9. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu u cijelosti, i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužene nije osnovana.
5.Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužene, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tužene, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.
7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje.
8.1. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).
Teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule prije sklapanja Ugovora, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje Ugovora, je na tuženoj, što tužena nije dokazala (čl. 7. i 219. ZPP-a). To što je tužena u ponudi imala kredite uz valutnu klauzulu kod koje je glavnica bila vezana za euro ili USD ne znači da je prilikom sklapanja Ugovora pregovarao s korisnikom kredita i upozorio ga na rizike ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF.
Stoga je razvidno da je tijekom postupka tužena bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.
9. Tužena sadržajno neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori, broj 6/99. i 8/99.; u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. -pročišćeni tekst, 8/99. -ispravak i 14/02.), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama).
10. Ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve.
11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 26. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak ( u daljenjem tekstu : CHF) i zahtjev za isplatom iznosa od 4.449,48 Eura sa zateznim kamatama.
12. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio :
- da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene kao kreditor zaključili dana 26. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj 47892/06 kojim je kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom, tečaju kreditora za CHF važećem na dan isplate kredita;
-da je način otplate bio u jednakim mjesečnim anuitetima na 84 jednaka mjesečna anuiteta;
-da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva na dan zaključenja ugovora 6,88% godišnje;
-da je ugovoreno da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prama tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća;
- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.;
-da je ništava odredba tužene o valutnoj klauzuli obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tužena dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi;
-da je prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan i da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništave odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14.lipnja 2018., a obzirom da je tužba podnijeta 17. svibnja 2022., to je ista podnijeta unutar roka od 5 godina;
-da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo da prema nalazu i mišljenju vještaka pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, odnosno iznosa koji bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 33.317,49 kuna, 4.422,00 € (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije), od čega se iznos od 33.524,54 kuna, 4.449,48 € (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije) odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -207,05 kuna , -27,48 € (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije) se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita;
-da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje
-da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s pravilima struke.
13. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 28/18., 126/21.,114/22. I 56/22. - dalje u tekstu ZOO) , odredbe čl. 1111. i 1115.ZOO-a u vezi s čl. 29.st.2.ZOO-a odlučio na navedeni način.
14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
15. Vezano uz žalbene navode da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li tužiteljica potrošač valja istaći da je odredbom čl. 3. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine",broj: 96/03- dalje u tekstu : ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, propisano da je potrošač svaka osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Imajući u vidu naprijed navedeno te sadržaj Ugovora o kreditu kao i iskaz tužiteljice, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica naprijed citirani ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, kao niti da bi raspolagala kakvim posebnim stručnim znanjem koje bi je razlikovalo u odnosu na ostale potrošače u smislu mogućnosti razumijevanja sadržaja ugovornih odredbi.
Dakle, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da je tužiteljica potrošač a tužena trgovac te da se radi o potrošačkom ugovoru.
16. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem ZZP/03 u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; u daljnjem tekstu: ZOO) te čl. 502. a. i c. ZPP-a.
17. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
18.1. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
19. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.
19.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
19.2. Uz to je odredbom čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.; u daljnjem tekstu: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u čl. 106. st. 1. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka radi ostvarenja tih prava.
Iz spomenute odredbe, protivno žalbenim navodima tužene, proizlazi da je tužiteljica izabrala valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimirana na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tužene kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju, kao što je u konkretnom slučaju, pri tome se ističe da je nedvojbeno da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje, stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tužene da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.6. ZPP-a.
19.3. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
19.4. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118 ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a.
20. Neovisno je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.
21. Polazeći od navedenog, tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tužena, već da je u njoj na tuženoj (ne na tužiteljici), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa time na tuženoj je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena to u provedenom postupku nije dokazala niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Na navedenu okolnost tuženik nije predložio izvođenje nekog adekvatnog dokaza kojim bi se te okolnosti utvrdile.
21.1. Pri tome se ističe da niti solemnizacija Ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao.
22. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno navedenim odredbama ZZP/03.
Suprotni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.
23. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 4.449,48 eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.
24. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a.
25. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
25.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl.225. ZOO-a) te da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 17. svibnja 2022., zastara nije nastupila.
26. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i činjenicu da je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit isplaćen što iznosi 27,48 Eura. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnoga potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja.
27. Sud prvog stupnja opravdano je tužiteljici, koja je uspjela u sporu, dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl.155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tužiteljice nije dovedeno u pitanje.
27.1. Protivno tvrdnji tužene sud je osnovano i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. i 138/23 u daljnjem tekstu: Tarifa) tužiteljici priznao trošak sastava tužbe (7/1 Tarife), trošak sastava tri obrazložena podneska 11. kolovoza 2022.,14. studenog 2023. i 23. siječnja 2024. (Tbr.8/1 Tarife) ,te trošak zastupanja na ročištima 21. studenog 2023. i 16. travnja 2024. (Tbr.9/1 Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 331,81 Eura visinu kojega je sud prvog stupnja odredio imajući u vidu složenost samog predmeta kao i nalog koji je dan vještaku te izrađen pisani nalaz i mišljenje i po ocijeni ovoga suda zatražena nagrada za izradu nalaza i mišljenja od 331,81 Eura određena je pravilnom primjenom Pravilnika o stalnim sudskim vještacima. Sud prvog stupnja osnovano je tužiteljici priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu obzirom da u vrijeme podnošenja tužbe 17. svibnja 2022. tužiteljica je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18) bila obveznik plaćanja sudske pristojbe na tužbu u visini koja je određena sukladno spomenutom zakonskom propisu, a Izmjene Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 51/23) , koji u odredbi čl. 11.st.1. toč.20. propisuje da se potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobađaju plaćanja sudskih pristojbi, stupile su na snagu 20.svibnja 2023. Neosnovan je i bez pravnog uporišta žalbeni navod tužene da je sud prvog stupnja visoko odmjerio trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da sud prvog stupnja o tom trošku nije odlučivao niti je od strane tužiteljice istaknut zahtjev za naknadom spomenutog troška.
28. Slijedom svega navedenoga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.
29. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
Osijek, 21. studenog 2024.
Predsjednik vijeća
mr.sc.Krunoslav Baran
