Poslovni broj: UsII-152/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice TČĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku odvjetniku Veljku Miljeviću iz Zagreba, Vlaška 7/I, protiv tuženika Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Zagreb, OIB: 60383416394, radi sukoba interesa, odlučujući o tužbi tužiteljice protiv odluke tuženika, na sjednici vijeća održanoj dana 21. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja Odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, klasa: P-97/22, urbroj: 711-02-01/02-2024-14 od 5. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenom Odlukom tuženika, klasa: P-97/22, urbroj: 711-02-01/02-2024-14 od 5. travnja 2024. godine pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužiteljica korištenjem stana za službene potrebe kvadrature 70,25 m[2] u razdoblju od 7. rujna 2016. do 24. prosinca 2021., a na koje povodom obnašanja dužnosti pomoćnice ministra pravosuđa i uprave, sukladno članku 13. i 14. Uredbe o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave i drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba (Narodne novine, broj 127/13., dalje: Uredba) nije imala pravo, kao državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa i uprave, ostvarila pravo kršeći načelo jednakosti pred zakonom te je time povrijedila odredbu članka 7. točke b) Zakona sprječavanju sukoba interesa (Narodne novine, broj 26/11., 12/12., 126/12., 48/13., 57/15. i 98/19., dalje: ZSSI/11). Pod točkom II. izreke utvrđeno je da je tužiteljica korištenjem stana za službene potrebe kvadrature 70,25 m[2] u razdoblju od 25. prosinca 2021. do 27. veljače 2022., a na koje povodom obnašanja dužnosti pomoćnice ministra pravosuđa i uprave sukladno članku 13. i 14. Uredbe nije imala pravo, tužiteljica kao državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa i uprave je ostvarila pravo kršeći načelo jednakosti pred zakonom čime je povrijedila odredbu članka 7. točka b) ZSSI/21. Pod točkom III. izreke za povredu ZSSI/11 opisanu pod točkom I. izreke osporenog rješenja, tužiteljici se (obveznici) izriče sankcija iz članka 42. stavak 1. podstavka 2. ZSSI/11-a, obustava isplate dijela neto mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 300 €, koja će trajati tri mjeseca, a izvršit će se u tri jednaka uzastopna mjesečna obroka, svaki u pojedinačnom iznosu od 100 €. Pod točkom IV. izreke za povredu ZSSI/21-a, opisanu pod točkom II. izreke, obveznici-tužiteljici se izriče opomena.

2. Tužiteljica je protiv citirane odluke tuženika podnijela tužbu smatrajući rješenje tuženika nezakonitim. Predlaže provesti postupak uz održavanje usmene javne rasprave te donijeti presudu kojom će se poništiti osporena odluka tuženika od 5. travnja 2024. u cijelosti te naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana.

3. Sukladno odredbi članka 48. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS), tužba je dostavljena na odgovor tuženiku.

4. Tuženik se podneskom od 27. kolovoza 2024., očitovao o tužbi tužiteljice predlažući istu odbiti. U odnosu na primjenu materijalnog prava u postupku tuženik ističe da obzirom da je prva radnja u navedenom predmetu učinjena nakon stupanja na snagu ZSSI/21 odnosno nakon 25. prosinca 2021., predmet se vodio sukladno procesno pravnim odredbama ZSSI/21, međutim, s obzirom da se vrijeme povrede protezalo i kroz važenje Zakona o sprječavanju sukoba interesa (Narodne novine, broj 26/11., 12/12., 126/12., 48/13., 57/15. i 98/19., dalje: ZSSI/11) tuženik je u trenutku donošenja odluke primjenjivao materijalno pravo koje je bilo na snazi u trenutku počinjenja povrede slijedom čega je je bio dužan izreći sankcije za razdoblje od 7. rujna 2016. do 24. prosinca 2021. (kada je na snazi bio ZSSI/11) i za razdoblje 25. prosinca 2021. do 27. veljače 2022. (kada je na snazi ZSSI/21). Pritom ističe i da kada bi materijalno pravno primjenjivao ZSSI/21 za tužiteljicu bi ishod postupka bio identičan budući da je odredba članka 7.b Zakona sadržajno identično propisana ZSSI/11 i ZSSI/21. Takvo stajalište u identičnom slučaju primjene prava potvrđeno je presudom Visokog upravnog suda RH UsII-236/2023. U odnosu na činjenično stanje tuženik ističe da je 9. veljače 2022., po službenoj dužnosti na temelju saznanja proizašlih iz novinskih članaka s portala "Telegram.hr" otvorio predmet vezano za moguće korištenje državnog stana od strane tužiteljice. Tuženik je pribavio opširnu dokumentaciju te u istu izvršio uvid i to od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Državne nekretnine d.o.o., Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, te odluku istog tijela od 6. rujna 2016., odluku Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 7. veljače 2022., presliku cjelokupnog spisa Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine (kao sljednika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom), dokumentaciju Ministarstva pravosuđa RH (dopis Glavnog tajništva Ministarstva pravosuđa od 10. ožujka 2016.), ugovor o korištenju stana za službene potrebe od 15. rujna 2016., sklopljen između tužiteljice i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.

5. Tuženik je nakon prikupljenih svih podataka na radnom sastanku 21. rujna 2023. utvrdio postojanje pretpostavke za pokretanje postupka i moguće povrede članka 7.b) ZSSI/11 i ZSSI/21 i o tome obavijestio tužiteljicu koja je pozvana da se u roku od 15 dana od dana dostave obavijesti očituje. Tužiteljica se detaljno očitovala na sve navode iznesene u obavijesti o pokretanju postupka osporavajući isto što je sve i razvidno iz osporavane odluke koju je dostavilo u prilogu tužbe. Upravo iz dokumentacije koja je priložena očitovanju tužiteljice tijekom postupka pred tuženikom utvrđeno je da tužiteljica koristi stambeni prostor od 70,25 m[2] te da su djeca tužiteljice u Zagrebu pohađala osnovnu školu dvije školske godine i to 2016/2017 i 2017/2018 g. Također iz dokumentacije slijedi da je tužiteljica činjenicom obnašanja dužnosti pomoćnice ministra sukladno članku 13. Uredbe imala pravo na korištenje jednosobnog stana za službene potrebe ili stana veličine od 20-30 m[2] uz dodatak tih 10 m[2] , po članu obitelji (mužu i djeci) koji s njom borave u mjestu obnašanja dužnosti. Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica od 10. ožujka 2016. do rujna 2019., imala pravo na 30 m[2] , dok je od 7. rujna 2016. do 11. listopada 2018. sukladno Uredbi imala pravo na 50 m[2] , budući da su uz nju u stanu boravila njezina maloljetna djeca, a od 11. listopada 2018. do 27. veljače 2022. ponovno je imala pravo na 30 m[2] Imajući u vidu

.

činjenicu da dostavljena dokumentacija ukazuje da je stan na adresi [adresa], u koji je tužiteljica uselila u rujnu 2016., imao korisnu površinu od 70,25 m[2] , a ne 93,69 m , tužiteljica je u razdoblju od rujna 2016. do listopada 2018. boravila u stanu koji je za 20 m[2] veći od stana na koji prema Uredbi ostvaruje pravo, a u razdoblju od listopada 2018. do 27. veljače 2022., boravila je u stanu većem od 50 m[2] budući da ista više nije ostvarivala pravo na dodatnih 10 m[2] po djetetu. Stoga je tuženik utvrdio da je takvim svojim postupanjem tužiteljica ostvarila pravo na stanovanje u stanu na koji sukladno Uredbi nije imala pravo čime je povrijedila odredbu članka 7. b) ZSSI/11 i ZSSI/21. Stoga su tužiteljici izrečene sankcije obrazlažući pritom potrebu izricanja novčane sankcije za razdoblje od 2016. do prosinca 2021. činjenicom da se radilo o dužoj povredi od pet godina kao i da se radilo o velikom neskladu površine stana koji je koristila u odnosu na onaj na koji je imala pravo. Na izricanje niže sankcije unutar propisanog raspona utjecala je činjenica da stan nema iskoristivih 93,69 m[2] već 70,25 m[2] , da su s tužiteljicom dvije godine u stanu živjela djeca čime je njezin nesklad u postupanju manji te da za tužiteljicu do sada nikada nije vođen predmet pred ovim Povjerenstvom ocijenivši da je primjerena sankcija za tu povredu obustava isplate dijela neto mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 300 €. U odnosu na razdoblje od 25. prosinca 2021. do 27. veljače 2022., tuženik ističe da je prilikom odmjeravanja vrste sankcija uzeo u obzir činjenicu da je u odnosu na ZSSI/21 tužiteljica bila u povredi u trajanju od samo dva mjeseca te da je ista o promijenjenim okolnostima sama obavijestila Državne nekretnine d.o.o. prije izlaska medijskog članka pa je tuženik smatrao da je za postizanje svrhe dovoljno preventivno djelovanje na buduća postupanja tužiteljice protiv ZSSI/21 dovoljna sankcija opomena. Materijalnopravna primjena odredbi ZSSI/11 nije na štetu tužiteljice budući da bi u slučaju primjene ZSSI/21 na cijelo razdoblje povrede, sukladno praksi tuženika, za tužiteljicu zbog trajanja povrede i razlike nesklada površine stana bila izrečena novčana sankcija koja sukladno ZSSI/21 minimalno iznosi 530,00 €. Predlaže odbiti tužbu.

6. Nadalje, u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a, odgovor na tužbu tuženika dostavljen je tužiteljici koja se o istom očitovala podneskom od 30. rujna 2024., ističući da stan nije sama sebi dodijelila niti je sudjelovala u dodjeli istoga, da je stan bio potkrovni i neuvjetan za korištenje te da je za isti plaćala naknadu i vrlo visoke režijske troškove te da je sama pismenim putem zatražila manji stan koji joj je dodijeljen nakon medijskih napisa. Poziva se na izdvojeno mišljenje člana tuženika ističući da nekretnina nije uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske te da nisu relevantni prijava boravišta ili prebivališta na predmetnom stanu, da u trenutku dodjele spornog stana nije bilo na raspolaganju drugih stanova odgovarajuće površine. Tužiteljica ustraje na provođenju rasprave i saslušanje u svojstvu svjedoka člana tuženika Igora Lukača te pribavljanje spisa tuženika broj M-169/23.

7. Navedeni podnesak tužiteljice u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dostavljen je tuženiku koji se o istom očitovao podneskom od 18. listopada 2024., te je navedeni podnesak u smislu citirane odredbe članka 6. ZUS-a dostavljen tužiteljici.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Prvenstveno što se tiče prijedloga tužiteljice za održavanjem rasprave, ovaj Sud je ocijenio da iz cjelokupne dokumentacije spisa predmeta, odgovora na tužbu, očitovanja stranaka i podataka spisa predmeta proizlazi da je svim strankama u predmetnom upravnom sporu omogućeno očitovanje o podnescima zaprimljenim tijekom postupka. Stoga je Sud predmetni spor riješio bez održavanja rasprave, ocijenivši da su u predmetnom slučaju raspravljena sva pitanja koja su odlučna za donošenje zakonite odluke te da razlozi zbog kojih se vodi predmetni spor ne zahtijevaju daljnja činjenična utvrđenja. Dakle, strankama je u sporu omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

10. Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke kao i očitovanja stranaka tijekom upravnog sudskog postupka te je, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja odlučio o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

11. Prema odredbi članka 7. stavak 1. alineja b ZSSI/11-a bilo je propisano da je dužnosnicima zabranjeno ostvariti ili dobiti pravo u slučaju da se krši načelo jednakosti pred zakonom. Nadalje, istovjetno je propisano i odredbom članka 7b ZSSI/21-a. Odredbom članka 13. Uredbe propisano je da se dužnosnici radi ostvarivanja prava iz Uredbe, svrstavaju u tri skupine, te da III skupinu čine, između ostalog, pomoćnici ministra. Odredbom članka 14. stavak 1 alineja 3. iste Uredbe, propisuje da dužnosnik iz III skupine koji u mjestu obavljanja dužnosti živi sam ima pravo na jednosoban stan ili stan površine od 20 do 30 m[3] . Nadalje, člankom 2. istog članka Uredbe propisano je da se za bračnog ili izvanbračnog druga odnosno osobu s kojom dužnosnik živi u istospolnoj zajednici koji boravi s dužnosnikom u mjestu gdje dužnosnik obavlja svoju dužnost, kao i za svako dijete, pastorče, posvojenika ili dijete koje je na osnovi nadležnog centra za socijalnu skrb povjereno na čuvanje i odgoj dužnosniku i boravi s njim gdje dužnosnik obavlja svoju dužnost, na kriterije iz stavka 1., može dodati 10 m[2] stana. Prema stavku 3. istog članka Uredbe propisano je da se kriteriji iz stavka 1. i 2. tog članka ne moraju primjenjivati ukoliko dužnosnik pristaje na stan manji od polaznih kriterija iz stavka 1. tog članka Uredbe.

12. Razmatrajući cjelokupne podatke spisa predmeta, razloge navedene u obrazloženju osporene odluke tuženika na temelju kojih tuženik zaključuje da je u predmetnom slučaju postupanjem tužiteljice, obveznika u smislu odredbi ZSSI-a/21 došlo do povrede odredbe članka 7. b istog Zakona, ovaj Sud ocjenjuje da tužiteljica tužbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost tuženikove odluke u odnosu na ocjenu pretpostavki za pokretanje postupka propisanih odredbama citiranog Zakona, a niti u odnosu na činjenična utvrđenja tuženika vezano uz primjenu mjerodavnih zakonskih odredbi.

13. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je tuženik 9. veljače 2022., po službenoj dužnosti otvorilo konkretni upravni predmet vezano za korištenje državnog stana od strane obveznice, odnosno tužiteljice, sada državne tajnice u Ministarstvu pravosuđa i uprave. Nadalje, proizlazi da je dopisom Glavnog tajništva Ministarstva pravosuđa 10. ožujka 2016., sukladno Uredbi zatražena dodjela korištenja stana za službene potrebe za tužiteljicu kao dužnosnicu tijekom trajanja mandata. Isto Ministarstvo navodi da će u istom stanu boraviti tužiteljičin suprug i njihova djeca. U skladu sa zatraženim tužiteljici je temeljem odluke Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom od 11. ožujka 2016., dodijeljen stan za službene potrebe br. 312 u [adresa], pov. 32,75 m[2] ( u kom je tužiteljica boravila od 10. ožujka 2016. do 6. rujna 2016.). Temeljem odluke Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom od 6. rujna 2016., tužiteljici je dodijeljen na korištenje od 7. rujna 2016. do 27. veljače 2022., stan u [adresa], pov. 70,25 (pogrešno u odluci pov. 93,69 m[2] ) te naposljetku 28. veljače 2022. na temelju odluke Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 7. veljače 2022. tužiteljici je dodijeljen stan br. 311 u [adresa], pov. 32,75 m[2] . Tužiteljica je sama dopisom navedeno Ministarstvo od 8. rujna 2021. obavijestila o promjeni svojih subjektivnih okolnosti obzirom da je ostala u svojstvu dužnosnika, da su joj se djeca i suprug vratili u Split zbog upisa u novu školsku godinu te samo traži da joj se dodijeli manji stan. U istom dopisu je obavijestila nadležno tijelo da je stan kojeg trenutno koristi nefunkcionalan te da ne zadovoljava standarde spavaćih soba obzirom da se radi samo o jednoj prohodnoj sobi i dvije vrlo skučene prostorije sa kosim krovom koje se ne mogu namjestiti s klasičnim namještajem. U postupku je utvrđeno na temelju zatraženih službenih podataka (MUP) da suprug tužiteljice nema prijavljeno prebivalište niti boravište u [adresa], dok djeca tužiteljice od 2014. prebivalište imaju u [adresa], od 13. ožujka 2018. do 11. listopada 2018. u Zagrebu, na adresi [adresa].

14. Obzirom na sve navedeno i neprijeporno utvrđeno i prema ocjeni ovog Suda proizlazi da je u konkretnom slučaju pravilna ocjena tuženika da je u konkretnom slučaju povrijeđena odredba članka 7.b ZSSI/11 i to u razdoblju od 7. rujna 2016. do 24. prosinca 2021., te odredba članka 7.b ZSSI/21, u razdoblju od 25. prosinca 2021. do 27. veljače 2022., obzirom da je tužiteljica koristila državni stan u površini na koju nije imala pravo sukladno citiranoj odredbi Uredbe. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je tužiteljica čak i u vrijeme kada su sa istom boravila i njezina djeca imala pravo računajući boravište u istom stanu djece od 50,00 m[2] , dok je koristila 70,25 m te je od 2018. do 2022. godine boravila u stanu koji je veći od propisanog Uredbom obzirom da djeca s tužiteljicom više nisu boravila u tom stanu, dok suprug obveznice nije boravio tijekom bilo kojeg razdoblja obnašanja dužnosti.

15. Tužiteljica tužbenim navodima, očitovanju pred tuženikom te podnescima dostavljenim ovom Sudu ne osporava tuženikovo utvrđenje da je u naprijed navedenim razdobljima koristila predmetne stanove u [adresa], na adresi [adresa] i [adresa]., već ističe da navedene stanove nije sama sebi dodijelila niti imala bilo kakvog utjecaja na dodjelu istih stanova, da je stan u [adresa] iako površine 70,25 m[2] neuvjetan za stanovanje iz već naprijed navedenih razloga, da je sama zatražila dopisom zbog promjene osobnih životnih uvjeta manji stan, te da je stan na navedenoj adresi [adresa]., koji joj je dodijeljen na korištenje u trenutku traženja bio jedini stan na raspolaganju za dodjelu na korištenje.

16. U odnosu na navedene prigovore tužiteljice da nigdje nije propisano da bi se na adresu dodijeljenog stana na korištenje trebalo u skladu sa zakonskim odredbama prijaviti prebivalište ili boravište treba reći da je u skladu s odredbom članka 2. stavka 2. i 4. Zakona o prebivalištu (Narodne novine, broj 144/12., 158/13. i 114/22.) propisano da je boravište mjesto i adresa u [adresa] gdje osoba privremeno boravi, ali se na toj adresi nije trajno nastanila u smislu odredbe stavka 1. ovoga članka. Boravište se prijavljuje ako traje dulje od 3 mjeseca ili je uvjetovano samo ostvarivanjem pojedinih prava i obveza vezanih za životne interese (zaposlenje, obrazovanje, dugotrajno liječenje i druge interese). Prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona prebivalište i boravište se obvezno prijavljuje policijskoj upravi ili postaji MUP- a, nadležnoj prema mjestu u kojem osoba ima prebivalište ili boravište. Dakle, proizlazi, a primjenom citiranih odredbi na konkretni slučaj, da bi tužiteljica ostvarila pravo na dodatnu površinu stana u skladu s odredbom članka 14. stavak 2. Uredbe, da su članovi njene obitelji uključujući supruga i djecu trebali imati prijavljeno boravište na spornom stanu i u spornom razdoblju čime bi tužiteljica ostvarila pravo na dodatnu površinu u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 14. stavak 2. Uredbe, o čemu je ovaj Sud identično iskazao već svoje stajalište u svojoj odluci na koju se i poziva tuženik, poslovnog broja Usž-2096/23 od 12. srpnja 2023. Međutim, prema podacima spisa čak i u slučaju da je suprug tužiteljice u spornom razdoblju imao prijavljeno boravište proizlazi da je tužiteljica i u tom slučaju koristila veću površinu od pripadajuće sukladno Uredbi.

17. Obzirom na navedeno, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim naprijed navedene prigovore tužiteljice pri čemu tuženik pravilno ističe da iako tužiteljica nije sama sebi dodijelila predmetni stan veće površine, da je tužiteljica trebala biti upoznata s odredbama Uredbe kojom se uređuje kriterij dodjele korištenja državnih stanova državnim službenicima i njihove površine.

18. Sud ocjenjuje neosnovanim prijedlog tužiteljice za saslušanjem u upravnom sporu člana tuženika TČ koji je u ovom predmetu dao izdvojeno mišljenje na odluku Povjerenstva i iskazao u istom svoje mišljenje. Naime, TČ je član tijela koje je donijelo ovdje osporavanu odluku. Stoga se član tuženika ne može saslušati u svojstvu svjedoka kako to predlaže tužiteljica niti u slučaju izdvojenog mišljenja istog pri donošenju odluke. Pritom je za istači da je tuženik osporavanu odluku donio većinom glasova kako je to i propisano odredbom članka 22. Pravilnika o načinu rada i odlučivanja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa ("Narodne novine", broj: 105/14. – dalje Pravilnik), dok je TČ sudjelovao u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke na način da je kao član tuženika iskoristio pravo izdvojenog mišljenja sukladno odredbi članka 23. Pravilnika.

19. Nadalje, sukladno članku 49. stavku 3. ZUS-a, sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka, odnosno sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđivanje odlučnih činjenica. Iz navedenog razloga je Sud ovdje ocijenio suvišnim i nepotrebnim izvođenje dokaza predloženih od strane tužiteljice pa tako i saslušanje tužiteljice kao stranke budući su relevantne činjenice za donošenje odluke u cijelosti i potpuno utvrđene od strane tuženika.

20. Također je za istaći da je tuženik u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravne odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja povrede, dok je isto tako pravilno predmet procesno pravno vodio na temelju odredbe ZSSI/21- a obzirom da je prva radnja u predmetu učinjena nakon stupanja na snagu istog Zakona koji je stupio na snagu 25. prosinca 2021. Naime, u skladu s odredbom članka 60. ZSSI/21-a propisano je da će se postupci započeti prije stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ZSSI/11-a.

21. Tužiteljica osporava i izrečene novčane kazne, međutim ovaj Sud nalazi navedeni prigovor neosnovanim budući da je tuženik prilikom odlučivanja o sankciji uzeo u obzir glede povrede odredbe članka 7b ZSSI/11 da se radilo o razdoblju povrede koji je trajao pet godina te o većem neskladu u površini stana kojeg je obveznica koristila u odnosu na stan na koji bi imala pravo sukladno Uredbi. Isto tako tuženik je pri izricanju niže sankcije (točka 2. izreke osporenog rješenja) a vezano za povredu počinjenja tijekom važenja ZSSI/21 imao u vidu odredbu članka 48. stavak 1. istog Zakona kojim je propisano da za povredu odredbi tog zakona povjerenstvo obveznicima uzimajući u obzir načelo razmjernosti može izreći opomenu i novčanu sankciju, odnosno uzeo u obzir da je obveznica u povredi citirane odredbe navedenog Zakona bila u trajanju od svega dva mjeseca te da je uz to samoinicijativno obavijestila Državne nekretnine o promjeni subjektivnih okolnosti vezano za korištenje predmetnog stana (i to prije medijskog članka). Sud je cijenio pravilnim zaključak tuženika da je stoga za postizanje svrhe odredbi citiranog Zakona dovoljna sankcija opomena.

22. Dakle, tuženik je prilikom odmjeravanja vrste sankcija uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da se radi o duljem vremenskom periodu činjenja povrede citiranih odredbi ZSSI-a, te unutar zakonom propisanog raspona odredio sankcije kao pod točkom 1. i 2. izreke odluke.

23. Stoga ovaj Sud nalazi da odlukom tuženika koja je obrazložena u cijelosti sukladno odredbi članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.), nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Ovo osobito imajući u vidu da tužiteljica pravilnost osporene odluke pobija ukazujući na iste činjenice na kojima je odluka tuženika utemeljena, ali ih drugačije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari.

24. S obzirom na navedeno, a kako ostali prigovori nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, trebalo je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.) odlučiti kao u izreci presude.

25. Naposljetku, tužiteljica je pod točkom II. izreke presude odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora, koji trošak je odbijen u skladu s odredbom članka 144. ZUS-a, budući da tužiteljica nije uspjela u sporu (a trošak osim toga nije niti specificirala).

U Zagrebu, 21. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić