REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1620/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, L. Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi isplate iznosa 2.228,08 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1367/2022 od 16. veljače 2024., 21. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1367/2022 od 16. veljače 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 267,18 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1637/2022 od 16. veljače 2024. u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.228,08 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.395,02 EUR sa zateznom kamatom od 16. veljače 2024. do isplate. Točkom III. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu zateznih kamata na parnični trošak u iznosu od 1.395,02 EUR koja prelazi stopu od tri postotna poena te naknadu parničnog troška u iznosu od 248,44 EUR sa zateznom kamatom.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je potrošač VČ kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 3208197338 od 3. siječnja 2007. Ugovorom o ustupu tražbine od 29. listopada 2019. potrošač VČ ustupila je tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetne odredbe u tom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da se radi o tražbini nastaloj po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja se tražbina može ustupiti. Nadalje, sud je utvrdio da prilikom pregovaranja i sklapanja kredita potrošač nije bio upozoren na potencijalne rizike promjene tečaja valute CHF, da ga prilikom sklapanja ugovora nije nitko upozorio niti mu je objasnio da bi mu rata mogla porasti 50%, da prilikom sklapanja ugovora nije imao mogućnosti pregovaranja ili izmjene pojedinih odredbi ugovornih odredbi. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije. Isto tako, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. Kako se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem uplata na temelju ništetne odredbe ugovora, sud je zatezne kamate odredio od dana plaćanja.

3. Na utvrđeno činjenično stanje sud je primijenio odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), odredbe članaka 3. točaka 1., 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) te članaka 80. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). O naknadi troškova prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 126/15, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

4. Protiv označene presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači, odnosno ukine presudu u pobijanom dijelu. U žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi s odredbom članka 502.c. ZPP-a, jer se radi o strogo osobnoj tražbini koja nije prenosiva, jer ugovor o ustupu ne daje nikakvo uporište shvaćanju prvostupanjskog suda da se radi o ništetnosti odredbi o primjeni CHF valutne klauzule. Smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju. Nadalje tvrdi da je ugovor o ustupu ništetan jer ne sadrži ni osnovu ni visinu ustupljene tražbine. Tvrdi da je sud dosudio iznos od 4.703,10 eur dok zbrojevi pojedinačnih tražbina iznose 4.537,30 eur. Smatra da je tužitelj podneskom od 11. siječnja 2023. preinačio tužbu. U žalbi daje svoje mišljenje o tome je li svaki korisnik kredita fizička osoba samim time što je fizička osoba ujedno i potrošač. Poziva se na odluke županijskih sudova. Poziva se na presudu Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. SC banca Transilvania SA, br. C-91/19 od 9. srpnja 2020. vezano za primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Osporava utvrđenje suda o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na spram kolektivnog korisnika kredita, jer smatra da postoje samo utvrđenja iz kolektivnog spora i ocjenu prvostupanjskog suda da je neosnovan njegov prigovor zastare te smatra da je sud trebao njegov prigovor zastare cijeniti s obzirom na datum preinake tužbe te se u tom smislu poziva na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 516/2013 od 29. kolovoza 2023. i poslovni broj Rev 406/2023 od 23. svibnja 2023. te odluke županijskih sudova. Smatra da vraćanje sa zateznom kamatom ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe odnosno preinake tužbe. Prigovora i pravilnoj primjeni materijalnog prava i to Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine i dalje te članka 502.c ZPP-a. Prigovara odluci o trošku i traži trošak sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode traži trošak sastavljanja odgovora na žalbu i sudske pristojbe u iznosu od 267,18 EUR.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 467. ZPP-a u granicama razloga utvrđenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

8. Predmet spora je povrat iznosa koji je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i švicarskim francima, koja je tražbina ustupljena tužitelju od strane potrošača VČ.

9. Nije sporno sklapanje ugovora o kreditu između tuženika i VČ radi kupnje osobnog automobila. Nije sporno da je korisnik kredita sklopio s tužiteljem 29. listopada 2019. Ugovor o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

10. U konkretnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a), a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu odredbe članka 370. ZPP-a, provjeriti pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

11. U odnosu na istaknute prigovore nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je ocijenio da je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a kada je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi te se tražbina iz potrošačkih ugovora može ustupom prenijeti na drugu osobu (tako ovaj sud u odluci poslovni broj Pž-5366/2021 od 25. siječnja 2023., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 692/2023 od 4. siječnja 2024.).

12. Naime, u presudi poslovni broj Rev 692/2023 od 4. siječnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju prema odredbi Zakona o zaštiti potrošača može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružanja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

13. Pri tome se Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao na odluke suda Europske unije u predmetu poslovni broj C 383/18 od 11. rujna 2019, glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima, odluku Suda Europske unije u predmetu poslovni broj C-519/19 od 18. studenog 2020. te jasno odredio da se ta sudska praksa treba primijeniti u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list Europske unije, L 095 od 5. travnja 1993.).

14. Ocjena je ovog suda da žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne utječu na pravilnost pobijane presude i nisu osnovani.

15. Žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor zastare, ovaj sud smatra neosnovanim, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2018. razriješio pitanje zastare obrazlažući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj SU-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništenog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je 14. lipnja 2018. presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 26. srpnja 2022., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare.

16. Na pravilnost ocjene prvostupanjskog suda da nije osnovan prigovor zastare ne utječe navod tuženika kako je prvostupanjski sud trebao tuženikov prigovor zastare cijeniti s obzirom na preinaku tužbe i to iz razloga što ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da podneskom od 10. studenog 2023. tužitelj nije preinačio tužbu u smislu odredbe članka 191. ZPP-a. Naime, tim podneskom je tužitelj ostao kod zahtjeva za isplatom iznosa od 2.228,08 eura, dok je uskladio pojedinačne iznose preplate i početak tijeka zateznih kamata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Takvim usklađivanjem tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nije povećao tužbeni zahtjev niti je pored postojećeg zahtjeva istaknuo drugi zahtjev.

17. Tuženik pobija i odluku o parničnom trošku navodeći da sud nije mogao tužitelju dosuditi trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema članku 11. ZSP-a. Isto tako, smatra da je punomoćnik tužitelja postupio protivno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP-a pa tužitelj nema pravo na troškove postupka.

18. Navedeni prigovori tuženika nisu osnovani. Tužitelj nije potrošač, već je pravna osobna na koju je prenesena tražbina iz potrošačkog ugovora pa je dužan platiti sudske pristojbe na radnje poduzete tijekom postupka pa tako i sudsku pristojbu na presudu. Način podnošenja zahtjeva za naknadu troška postupka uređen je člankom 164. stavkom 3. ZPP-a kojim je propisano da je stranka dužna zahtjev za naknadu troškova staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, što je tužitelj i učinio na ročištu održanom 17. siječnja 2023., kada je zaključena glavna rasprava.

19. Budući da žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, a prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

20. Na temelju odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen (točka II. izreke), jer je ovaj sud ocijenio da zahtijevani troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice.

Zagreb, 21. studenog 2024.

Sudac

Mirna Maržić