Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1735/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RKK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marović i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10387/19 od 20. srpnja 2022. i dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10387/19-28 od 3. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2024.,

p r e s u d i o  je

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10387/19 od 20. srpnja 2022.:

- potvrđuje pod točkom II. i III. izreke,

- preinačuje pod točkom I. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3583446 od 24. srpnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično usvaja te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10387/19 od 20. srpnja 2022.:

- potvrđuje pod točkom IV. izreke za iznos troška od 4.159,12 kn/552,01 EURA sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke IV. izreke na način da se tužiteljica odbija s djelom zahtjeva za isplatu iznosa 8.425,88 kn/1.118,31 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika podnesena protiv dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10387/19-28 od 3. lipnja 2024.

III. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3583446 od 24. srpnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, dok je pod točkom II. izreke utvrđeno da je ništetna odredba čl. 2. istog Ugovora o kreditu. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 25.241,98 kn/3.350,19 EURA zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim na svaki naznačeni pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 12.585,00 kn/1.670,32 EURA s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2022. do isplate. Dopunskom presudom istog suda od 3. lipnja 2024. pod brojem O-10387/19-28 odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate iznosa od 7.798,53 EURA/58.758,02 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2008. do isplate.

2. Navedenu presudu od 20. srpnja 2022. pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, predlažući da ovaj sud preinači istu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznom kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, odnosno podredno da se ista presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. Tuženik pobija i dopunsku presudu od 3. lipnja 2024. ne navodeći zakonske žalbene razloge s prijedlogom da ovaj sud o trošku postupka odluči drugostupanjskom odlukom.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika na presudu od 20. srpnja 2022. je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok je žalba tuženika na dopunsku presudu nedopuštena.

5. Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu koji je tužiteljica realizirala kod tuženika s ciljem kupnje osobnog vozila marke Opel za osobne potrebe, slijedom čega je zaključio da navedeni ugovor ima sve karakteristike potrošačkog kredita.

6. Pozivajući se na presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., isti sud navodi da ga navedene presude obvezuju, odnosno da je sud vezan na utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, pa da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem spornih ugovornih odredbi tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

7. Slijedom navedenog sud smatra da su odredbe čl. 1. i 2. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se utvrđuje da je korisnik kredita obvezan platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke ništetna, pa da je zbog primjene tog ništetnog dijela navedenog članka ugovora između stranaka došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika i to u visini koja je nastala naplatom po promjenjivoj, višoj kamatnoj stopi od strane banke na teret tužitelja. Osim toga obrazlože da tužitelji kao potrošaču nisu na jasan način prilikom ugovaranja spornog ugovora o kreditu obrazloženi svi dosezi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da joj nisu objašnjeni na koji način i po kojim parametrima može doći do te kamatne stope, a niti je tuženik kao banka kreditor omogućila tužiteljici kao ugovarateljici i potrošaču da na ravnopravnoj bazi pregovara o toj ugovorno obvezi.

8. Isto tako sud smatra da tuženik tijekom postupka ničim ne dokazuje, a što se tiče valutne klauzule da bi kretanje tečaja CHF bilo tužiteljici pojašnjeno u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, pa da je došlo do neravnopravnog položaja iste u odnosu na tuženika kao banku, obzirom da nije bila upozorena na sve rizike koji prate ugovore koji su ugovoreni uz valutnu klauzulu CHF, te da tuženik nije ničim dokazao da je pojasnio tužiteljici tu tematiku, a da i iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tužiteljica imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu koji joj je bio ponuđen od strane banke, pa da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje obveze uz valutu CHF.

9. Kako je na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud proveo financijsko vještačenje i utvrdio da je razlika u svezi ugovorne kamatne stope 6.213,15 kn/824,63 EURA a s osnova valute u CHF 19.028,83 kn/2.525,56 EURA to je sud, odbijajući prigovor zastare tuženika na teret istog naložio isplatu navedenog iznosa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10. Dopunskom presudom odlučeno je o dijelu tužbenog zahtjeva cijeneći da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju zahtjeva tužiteljice za isplatu, pa kako proizlazi da je zahtjev iznad iznosa od 25.241,98 kn/3.350,19 EURA neosnovan, to je sud odbio tužiteljicu s dijelom zahtjeva od 7.798,53 EURA/58.758,02 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. siječnja 2008. do isplate.

11. Tuženik uvodno u žalbi ističe kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Prigovara da je sud propustio primijeniti odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) i odlučiti o dijelu zahtjeva kojeg je tužiteljica podneskom od 1. ožujka 2022. povukla, a o kojem se povlačenju tuženik protivio u podnesku od 6. ožujka 2022. Ujedno smatra da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a te i iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Brani tezu da su tužiteljici sporne ugovorne odredbe bile razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, pa da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da sud ne navodi zašto bi baš tužiteljici sporne odredbe bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive iako se radi o pretpostavkama koje moraju biti ispunjena prije provođenja testa poštenosti. Ukazuje da su tužbeni zahtjeva međusobno proturječni jer se zahtjev za isplatu sadržan u točki III. presude temelji na valjanosti čl. 1. i 2. ugovora a koje je sud utvrdio ništetnim, dok prigovara još i mišljenju vještaka koji je prikazao samo više plaćene anuitete, zanemarujući one koji su manje plaćeni. Smatra da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredaba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredaba pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja, jer se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu, pa se postupanjem prvostupanjskog suda tuženik dovodi u „začarani krug“ jer mu u niti jednom od postupaka nije omogućeno dokazivati odlučne činjenice za donošenje odluke o (ne)poštenosti konkretnih ugovornih odredbi. Tuženik ponavlja prigovor zastare te pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a kako i pogrešnu primjenu odredbe čl. 1115. istog Zakona.

12. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je odluka prvostupanjskog suda adekvatno obrazložena primjenom odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, a sud je je temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a zakonito odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka slijedom čega nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Isto tako ovaj sud nije našao da bi u istoj odluci bila počinjena ijedna druga bitna povreda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok je povredu iz čl. 193. ZPP-a prvostupanjski sud sanirao donošenjem dopunske presude.

13. Osim toga i prema mišljenju ovog suda, zakoniti su i pravilni zaključci prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi navedenog ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja djelatnice tuženika RK i javne bilježnice Anice Hukelj, ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

14. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku s osnova preplaćenih kamata 6.213,15 kn/824,63 EURA i s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 19.028,83 kn/2.525,56 EURA, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedene iznose, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužiteljica tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

15. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor prijeboja, pa se taj prigovor ukazuje potpuno neosnovanim (isto pravnom shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.)

16. Nadalje, bez pravnog značaja je i istaknuti žalbeni navod da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenje iz presude po kolektivnom sporu jer je kredit otplatila, odnosno da je isti izvršen, jer činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom ili sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a) niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti, a koji stav je sukladan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Rev-18-2018-2 od 2. svibnja 2020.

17. Tuženik neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, sukladno čl. 326. ZOO-a, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen ZZP-om, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženik.

18. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude utvrdio ništetnim i čl. 1. Ugovora o kreditu citiranog u navedenoj točki presude, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, pri čemu valja istaknuti da tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu od 24. srpnja 2006. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.''

19. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. i III. izreke, dok je valjalo primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačiti točku I. izreke i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

20. S obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio odluku prvostupanjskog suda valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima postupka pa cijeneći činjenicu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, jer joj je pružena sudska zaštita zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi pa nije odlučno u pogledu osnove što nije uspjela u odnosu na točku I. izreke navedene presude, a kako je uspjela u pogledu visine u omjeru od 30,04% primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a proizlazi da je ista uspjela ukupno gledajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u omjeru od 30,04%, te joj je u tom omjeru valjalo priznati sav opravdani trošak postupka sukladno odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

21. Tako je tužiteljici valjalo priznati trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife, u iznosu od 100 bodova koji iznos je valjalo priznati istoj i za trošak podneska od 10. veljače 2020. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Ujedno je tužiteljici priznat trošak pristupa na ročište 12. veljače 2020. temeljem Tbr. 9. toč. 2. Tarife u visini od 50 bodova, dok joj je za trošak pristupa na rasprave 15. lipnja 2020., 1. ožujka 2022. i 13. lipnja 2022. valjalo priznati za svaku radnju po 100 bodova temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Tužiteljici je još valjalo priznati za trošak podneska 1. ožujka 2022. 25 bodova temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife dok tužiteljici nije valjalo priznati trošak sastava podneska od 15. srpnja 2020. i 28. rujna 2021. jer isti trošak nije bio nužno potreban za vođenje postupka, slijedom čega je ukupni trošak 5.750,00 kn/763,16 EURA na koji valja dodati trošak PDV-a temeljem Tbr. 42. Tarife 1.437,50 kn/190,79 EURA tako da ukupni trošak iznosi 7.187,50 kn/973,95 EURA koji valja staviti u omjer s uspjehom u postupku pa se dobije iznos od 2.159,12 kn/286,56 EURA na koji iznos valja dodati trošak financijskog vještačenja od 2.000,00 kn/265,45 EURA slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da naknadi tužiteljici trošak postupka u iznosu 4.159,12 kn/552,01 EURA, dok joj nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer isti trošak nije zakonito zatražila primjenom odredbe čl. 164. st. 2. ZPP-a.

22. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi dio točke IV. izreke za iznos troška od 4.159,12 kn/552,01 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, dok je sukladno odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti preostali dio točke IV. izreke na način da se tužiteljica odbija s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.425,88 kn/1.118,31 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

23. Kako je žalbom tuženika na odluku o presudi od 20. srpnja 2022. istom pružena pravna zaštita u pogledu odluke o troškovima postupka, tuženik nema pravni interes na podnošenje žalbe na dopunsku presudu, kojom o troškovima nije ni odlučeno, slijedom čega je valjalo žalbu tuženika na dopunsku presudu odbaciti kao nedopušteno primjenom odredbe čl. 358. st. 3. u svezi s čl. 367. st. 1. ZPP-a.

24. Trošak žalbi tuženiku se ne dosuđuju, jer je u odnosu na dopunsku presudu ista nedopuštena, dok je u odnosu na presudu od 20. srpnja 2022. tuženik uspio samo djelomično u pogledu odluke pod točkom I. izreke te djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka za što na strani tuženika nije nastao posebni trošak.

U Varaždinu 21. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun