Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2655/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdan odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćniku Marku Kallay odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-565/2023 od 9. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje odluka Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-565/2023 od 9. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 2.331,25 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način kako je to određeno u izreci prvostupanjske presude kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.055,27 Eur zajedno sa zateznom kamatom. Ujedno je utvrđena i ništetnost odredbi ugovora o kreditu, te je rješenjem sud prvog stupnja utvrdio da je tužba povučena za iznos od 986,82 Eur.

2. Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima. Žali se na utvrđenje ništetnim odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu i na promjenjivu kamatnu stopu, s obzirom da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužbeni zahtjev povučen pa da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka – članak 354. stavak 1. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice spram tuženika za isplatu utuženog iznosa zajedno sa pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita broj 528-50-4300370 od 4. kolovoza 2007. sklopljenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja. A relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na što ukazuje žalitelj ne utječe na odluku suda prvog stupnja niti na ishod postupka.

7. Nesporno je među strankama da su 4. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-4300370, kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio prednika tužiteljice, korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.407,87 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

8. Sporna je osnovanost potraživanja, zastara i status potrošača.

9. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužiteljica radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno više platila na ime otplate kredita iznos 2.331,25 Eur,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81. stavak 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije tužiteljicu upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

10. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom utvrđenom sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

11. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično tanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točka 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

13. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točka 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

14. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a.

16. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članak 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku iznos 2.331,25 Eur, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

19. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članak 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 14. listopada 2021. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

23. U odnosu na status potrošača potrebno je navesti da je teret dokaza na ove okolnosti na strani tuženika, jer prema članku 2. Direktive Vijeća Europe 93/2013 EEZ potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira obrta, poduzeća i profesije. Stoga je u ovom dijelu odluka zakonita.

24. Pravilna je i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članak 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. Naime, pravo na pristup sudu je jedno od aspekata prava na pošteno suđenje u smislu članka 6. Konvencije za zaštitu prava i temeljnih sloboda. Kako trošak za stranku ne smije predstavljati prekomjeran teret, a tijek postupka s obzirom na ishod istoga nisu tuženiku prouzročili poseban trošak jer vrijednost predmeta spora i glede dosuđenog i glede povučenog dijela tužbenog zahtjeva ukazuje na istu visinu troškova postupka prema Tbr.7 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

25. Uostalom preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon financijskog vještačenja je dopuštena – Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021.

26. Zbog iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda (žalba samo na presudu) je potvrđena temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 21. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić