Poslovni broj: Gž-1600/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinu Folu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara i dr., odvjetnicima u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-164/2022-19 od 17. siječnja 2024., u sjednici održanoj 21. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-164/2022-19 od 17. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu pod točkama V. i VI. izreke koje sadrže odluku o troškovima postupka.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 112-50-4209230 od 27. lipnja 2007. u članku 2. Ugovora o kreditu kojom je određeno: "Redovna kamata: 5,20% (pet zarez dvadeset posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (točka I. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom utvrđeno da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF Ugovora o kreditu broj: 112-50-4209230 od 27. lipnja 2007. sadržane u članku 1. koji glasi: Iznos kredita - Kunska protuvrijednost CHF 25.284,92 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita;

članku 7. koji glasi: Način otplate - Iznos kredita iz toč. 1 otplaćuje se na sljedeći način:

a) dio glavnice kredita u iznosu od CHF 22.566,94 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

b) preostali dio glavnice kredita u iznosu od CHF 2.717,98 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a), a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.” (točka II. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u visini od 4.979,50 eura/ 37.518,07 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), dok je odbijen njezin zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 1.481,42 eura/ 11.161,63 kuna s osnove promjenjive kamatne stope (točka IV. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.545,89 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana (točka V. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu pod točkama V. i VI. izreke koje sadrže odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode i predložila žalbu odbiti kao neosnovanu, te zatražila trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

5.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te da naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da tuženiku naloži da joj isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 25.284,92 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate kredita od 84 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen, da je u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 5,20%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, kao i da je u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća.

8. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF. Sporno je i jesu li potraživanja tužiteljice s navedenih osnova u zastari.

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamatnu stopu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti su u ugovoru jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te da takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

12.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe

12.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12.3. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.4. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku stranke su predložile izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice (prijedlog tužiteljice) i svjedokinje ŽV, zaposlenice tuženika (prijedlog tuženika), na okolnost utvrđenja činjenice da su tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetne odredbe bile jasne i razumljive, od kojih dokaza su stranke tijekom postupka odustale i nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga. Slijedom navedenog neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno u obrazloženju presude propustio navesti da je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice, pa da je time povrijedio odredbu članka 354. stavka 2. točke 11. jer taj dokaz nije ni izveden.

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

13.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

13.2. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 3. ožujka 2022., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule nije zastarjela, budući se taj rok računa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je u pogledu valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2018., slijedom čega je ovaj zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od pet godina. Međutim, tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope je u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u pogledu promjenjive kamatne stope koja je nastupila 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, pa je pravilno prvostupanjski sud u tom dijelu odbio zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.481,42 eura/ 11.161,63 kuna iz osnova promjenjive kamatne stope.

14. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

15. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo. (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

16. U odnosu na navode tuženika da je promašeno pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužiteljica kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

17. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.) kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, s time što je tuženik posebnim žalbenim navodima niti ne pobija.

18. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a u vezi s odredbama članka 380. točke 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen iz razloga što prema mišljenju ovoga suda ta radnja nije bila potrebna za parnicu na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Split, 21. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić