Poslovni broj: Gž-422/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, odvjetnicima u Križevacima, protiv tuženika Privredne banka Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-396/2021-32 od 22. ožujka 2023., u sjednici održanoj 21. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P- 396/2021-32 od 22. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkama II. III., IV. i VI. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika pa se preinačava točka V. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P- 396/2021-32 od 22. ožujka 2023. na način da se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 240,63 eura/ 1.912,79 kuna odbija kao neosnovan.

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika pa se preinačuje točka VII. presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-396/2021- 32 od 22. ožujka 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.585,26 eura do iznosa od 2.484,50 eura (za iznos od 899,24 eura), i sudi se:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 899,24 eura.

IV. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 71,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu, od dana 08.09.2006. godine, broj ugovora 9011876506, a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, a koji Ugovor je solemniziran dana 08.09.2006. godine kod Javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod posl. Brojem OU-1490/2006“ (točka I. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 8. rujna 2006., broj: 9011876506, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužiteljica obvezna platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (točka II. izreke), kao i u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,10 % sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (točka III. izreke).

1.1. Također je tom presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 533,07 eura/4.016,37 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke), te da joj isplati iznos od 240,63 eura/1.812,79 kuna s osnove promjenjive kamatne stope (točka V. izreke), kao i da joj isplati preplaćeni iznos od 104,07 eura/784,08 kuna na ime ustegnute naknade za obradu kredita, te iznos od 174,83 eura/1.317,27 kuna na ime ustegnute naknade za osiguranje kredita, odnosno sveukupno iznos od 278,90 eura/2.101,35 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka VI. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.484,50 eura/18.719,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana (točka VII. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je, osim u dijelu pod točkom I. izreke za što nema pravni interes, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije, uz nadoknadu parničnog troška. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

5.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te da naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da tuženiku naloži da joj isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta. Predmet spora je i zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnost odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita, te da tuženika obveže na povrat uplaćenih sredstava po tim osnovama.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 11.246,79 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate kredita od 60 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen, da je u članku 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 5,50%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, da je u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća, da je prednik tuženika tužiteljici 30. rujna 2006. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 784,08 kuna što predstavlja kunsku protuvrijednost 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, te da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 1,317,27 kuna, što predstavlja kunsku protuvrijednost 2,10 % od iznosa odobrenog kredita. Isto tako nisu sporni visina, ni tijek kamata konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF. Sporna je i ništetnost odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita i jesu li potraživanja tužiteljice s navedenih osnova u zastari.

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamatnu stopu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti su u ugovoru jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te da takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

12.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe

12.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12.3. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.4. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku stranke su predložile izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost utvrđenja činjenice da su joj u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetne odredbe bile jasne i razumljive, koji dokaz je prvostupanjski sud izveo te utvrdio da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja, te da su ništetne ugovorne odredbe bile uvjet kako bi joj kredit bio odobren i isplaćen. Pritom se napominje da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u postupku saslušao samo jednu od stranaka jer osim tužiteljičinog dokaznog prijedloga za njezinim saslušanjem, tuženik nije imao drugih dokaznih prijedloga.

12.5. Izvođenjem predloženog dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

13. Nadalje, a u svezi spornih naknada za obradu i osiguranje kredita ističe se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su okolnosti da tuženik nije tužiteljici pojasnio kakvi sve troškovi ulaze u sporne naknade, da se radi o tipskom ugovoru, kao i da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što nužno ne znači da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i osiguranje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada i da je mogla razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njihovoj krajnjoj svrsi.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i osiguranje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je bankarski službenik tužiteljici priopćio da te naknade mora platiti kako bi joj se kredit uopće odobrio i isplatio, to je jasno da je tužiteljica bila ograničena uvjetima iz standardiziranog ugovora jer nije imala objektivne mogućnosti pregovaranja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Ovaj sud u cijelosti prihvaća i razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti odredbi koje se odnose na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita i to da se radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, kao i da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama koje su uzrokovale neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 278,90 eura/ 2.101,35 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2006., sve u skladu s odredbama članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO).

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

19.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

19.2. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 3. svibnja 2021., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule nije zastarjela, budući se taj rok računa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je u pogledu valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2018., slijedom čega je ovaj zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od pet godina. Međutim tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope je u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u pogledu promjenjive kamatne stope koja je nastupila 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, zbog čega je odluku prvostupanjskog suda u tom dijelu trebalo preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 240,63 eura/ 1.912,79 kuna iz osnova promjenjive kamatne stope.

19.3. Potraživanje s osnova naknade za obradu i osiguranje kredita nije zastarjelo jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahţjeva iz čIanka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa slijedom navedenog rok zastare u konkretnom slučaju još nije niti počeo teći.

20. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

21. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo. (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

22. Osnovano tuženik pobija odluku o trošku jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud presudom obvezao tuženika na isplatu tužiteljici za cjelokupno tužbeno potraživanje, pa i za ono u iznosu od 240,63 eura/ 1.912,79 kuna iz osnova promjenjive kamatne stope, za koje je ovaj drugostupanjski sud utvrdio da je u zastari, slijedom čega je odluku o trošku trebalo korigirati u skladu s uspjehom tužiteljice u sporu. Tako je tužiteljici pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., trebalo priznati troškove za sastavljanje tužbe i sastavljanje podnesaka od 24. rujna 2021., 28. listopada 2021. i 12. siječnja 2023. u visini od 150 eura (75 bodova u skladu s Tbr.7.1. i 8.1.), za sastavljanje podneska od 25. studenog 2023. u visini od 37,5 eura (18,75 bodova u skladu s Tbr. 8.4.), za zastupanje na ročištima 13. listopada 2021.

18. siječnja 2022., 20. siječnja 2023., i 27. veljače 2023. u visini od 150 eura (75 bodova u skladu s Tbr. 9.1.), te za pristup na ročište za objavu presude u visini od 75 eura (37,5 bodova u skladu s Tbr. 9.3.), sve uvećano za 25% PDV-a. Također je tužiteljici trebalo priznati troškove pristojbe tužbe u iznosu od 19.99 eura i vještačenja u iznosu od 398.17 eura. Kako je tužiteljica u sporu uspjela u omjeru od 77%, to ukupan trošak koji je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznosi 1.585,26 eura.

23. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio u omjeru od 23%, u tolikom mu je postotku trebalo priznati i trošak žalbenog postupka i tužiteljicu obvezati da tuženiku isplati iznos od 71,50 eura.

24. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a, članka 373. točke 3. i članka 380. točke 3. ZPP-a i, odlučiti kao u izreci ove presude.

Split, 21. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić