Posl. br. P-497/2023-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku iz Županje protiv Erste & Steiermarkische banka d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trga 3 a, zastupanog po punomoćniku Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. listopada 2024. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 21. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103328817 od 29. prosinca 2006., sklopljenog između tužitelja AĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steirmärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steirmärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320 da tužitelju AĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1.630,64 eura (tisućušestotrideseteuraišezdesetčetiricenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos 13,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2009.

30,85 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2009.

30,96 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2009.

30,96 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2009.

32,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2009.

30,96 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2009.

15,81 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2009. 16,01 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2009.

14,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2009. 15,05 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2009. 12,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2009. 16,96 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2010.

16,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2010.

22,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2010.

24,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2010.

26,32 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2010.

29,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2010.

35,85 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2010.

39,06 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2010. 44,87 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2010.

48,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2010. 55,13 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2010. 51,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2010. 54,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2011. 69,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2011.

68,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2011.

68,12 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2011.

73,56 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2011.

65,26 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011.

77,12 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011.

497,20 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011.

po stopi zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2008. od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zakonske zatezne kamate u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.625,00 eura (tisućušestodvadesetpeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studeni 2024 kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 591,17 kn / 78,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 3,54/€ 0,47 od 09.02.2007. pa do isplate;

- kn 75,38/€ 10,01 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 75,38/€ 10,01 od 05.09.2007. pa do isplate;

- kn 75,38/€ 10,01 od 03.10.2007. pa do isplate;

- kn 75,38/€ 10,01 od 06.11.2007. pa do isplate;

- kn 45,08/€ 5,99 od 05.12.2007. pa do isplate;

- kn 45,08/€ 5,99 od 08.10.2008. pa do isplate;

- kn 39,19/€ 5,21 od 06.02.2008. pa do isplate;

- kn 39,19/€ 5,21 od 04.03.2008. pa do isplate;

- kn 39,19/€ 5,21 od 03.04.2008. pa do isplate;

- kn 39,19/€ 5,21 od 06.05.2008. pa do isplate;

- kn 39,19/€ 5,21 od 04.06.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 2.898,78 kn / 384,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21.05.2011. pa do isplate i to od dana 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 29. prosinca 2006. godine sklopio s tuženikom kao davateljem kredita Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103328817 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), prema kojem je banka korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 švicarskih franaka (CHF), s rokom otplate kredita od 60 mjeseci, koju obvezu je tužitelj ispunio u cijelosti.

1.1. Pored iznosa glavnice, tužitelj je temeljem članka 8. Ugovora o kreditu bio dužan tuženiku plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,390 %, s tim da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je također uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio tužbu protiv osam banaka, među njima i tuženika, kojom predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje kako su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača na način da su poticale potrošače za sklapanjem ugovora o kreditu ugovaranjem valute vezane za švicarski franak, a što je prouzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

1.3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani sa tuženikom u razdoblju između 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a tužitelj je ugovor sklopio dana 29. prosinca 2006., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 u daljem tekstu ZOO/05), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.5. Tužena je potrošače pa tako i tužitelja poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tužena nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

1.6. Člankom 245. st. 1. ZOO/05 propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

1.7. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO/05 o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

1.8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. izričito navodi da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe.

1.9. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

1.10. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova. Tužitelj je na temelju dokumentacije koju posjeduje okvirno utvrdio visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, također ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev.

1.11. Tužitelj navodi da ne raspolaže sa dokumentacijom temeljem koje bi utvrdio visinu svog potraživanja niti raspolaže sa ekonomskim znanjem da bi točno specificirao tužbeni zahtjev, a tuženik tužeitelju na njegovo traženje prioje podnošenja tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju, radi čega tužitelj pridržava pravo da preinači tužbeni zahtjev nakon provođenja dokaza knjigovodstvenom vještačenjem.

1.12. Obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO/05 dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.13. Prema čl. 1111. st.1. ZOO/05, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115. ZOO/05 „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

1.14. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 u daljem tekstu ZPP) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

1.15. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da da sud donese presudu kojom će utvrditi se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te naložiti tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1.630,64 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prije svega prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su stranke čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost prema mjestu sjedišta banke, tako da je nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.1. Podredno i opreza radi tuženik daje odgovor na tužbu u kojem navodi da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to s više osnova, pri tom ističe da nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu tužitelja za dostavom dokumentacije iz razloga što više ne raspolaže traženom dokumentacijom.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare navodeći da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. ZOO/05.

2.3. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.4. Nadalje tuženik osporava tužitelju status potrošača pozivajući se na odredbu članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

2.5. U odnosu na navode tužitelja o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

2.6. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite što potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO/05.

2.7. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

2.8. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. ZOO/05 te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

2.9. Tuženik stoga ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva za tužitelja te je tužitelj bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. S tim u vezi tuženik ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.10. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2018 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik pritom ukazuje na sudsku praksu iskazanu u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. S tim u svezi, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, s tim da je težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan. Nadalje tuženik navodi da je i na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od šest godina prije 2004.

2.11. Nadalje tuženik navodi da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina a što je vidljivo i iz Ugovora o kreditu, a tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Pored navedenog tuženik navodi da je imao informacije Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koje su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama, u kojem dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama, te sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36.

2.12. Također se tuženik poziva i na brošuru Stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koje su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, iz čega je također vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Tuženik navodi nadalje da je svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF, a iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro, iz čega proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

2.13. Dakle, iz svega gore navedenog, tuženik navodi da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, na koje okolnosti predlaže saslušanje tužitelja.

2.14. Nadalje tuženik navodi da je i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i omogućeno pregovaranje oko uvjeta odobrenja kredita, kamatne stope i uvjeta otplate kredita, u prilog kojih tvrdnji dostavlja pisani iskaz RĐ (voditelj Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

2.15. Tuženik također ističe kako nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF, ukazujući da je odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) tako da tuženik ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

2.16. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da tuženik gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da on kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer on i dalje i sam ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

2.17. Osim toga tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u čl. 11. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren depozit u visini od 10,00% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] od 29.12.2006. godine, iznosi 2.200,00 CHF. Što je tada u kunskoj protuvrijednosti iznosilo 10.153,44 kn ili 1.347,59 EUR, s tim da je isti depozit na dan isplate odnosno 20.05.2011. i nadalje iznosio 2.200,00 CHF, ali u kunama je iznosio 12.641,20 a u eurima 1.677,78, iz čega proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 2.487,76 kn ili 330,18 EUR.

2.18. Pored prigovora zastare potraživanja tuženik opreza radi te pod uvjetom da sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, pri tom ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), što bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. kao dana koji je uslijedio nakon dana donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17, te smatra kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete.

2.19. Pored svega iznesenog tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 117,24 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 330,18 EUR više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita. Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 447,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečne iznose počev od 2. veljače 2007. do 21. svibnja 2011., također predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, s tim da navodi kako zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu u podnesku 6. studeni 2023. glede prigovora mjesne nenadležnosti, tužitelj navodi kako je nesporno je da je člankom 14. Ugovora o kreditu, u slučaju spora, ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora, koja odredba je unaprijed određena od strane tuženika kao odredba Ugovora o kreditu o kojoj se nije posebno raspravljalo i o kojoj tužitelju nije dana mogućnost da se očituje, a uz to je navedena odredba nejasna, nerazumljiva i nepoštena, pri tom ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici tuženika u Vinkovcima, zbog čega je za tužitelja kao potrošača bilo nejasno gdje je sjedište tuženika. Tužitelj upućuje sud na odredbe članka 49. i članka 50. Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući da tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača, a tuženik status pružatelja usluge, zbog čega se u konkretnom slučaju primjenjuje mjerodavno potrošačko pravo. Nadalje, tužitelj upućuje i na Direktivu vijeća broj 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine, ukazujući da bi tužitelju kao potrošaču predstavljao veliki financijski trošak vođenje postupka kod Općinskog suda u Rijeci jer isti ima prebivalište u [adresa], a koje mjesto je udaljeno oko 400 kilometara od Rijeke. Tužitelj se poziva i na odluku suda Europske unije od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Oceano Grupo Editorial SA protiv Rocio Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv A Alcon Prades i dr., smatrajući da također treba imati u vidu i odredbu članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) koje odredbe se primjenjuje sukladno članku 11. i članku 29. stavak 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju. U prilog svojih navoda tužitelj se poziva i na sudsku praksu i to rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-565/2018 od 27. svibnja 2018., rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-270/2019 od 8. travnja 2019., rješenje Županijskog suda u Varaždinu- Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž- 1123/2019 od 12. srpnja 2019., i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 2054/2018 od 3. prosinca 2018.

3.1. Nadalje u podnesku od 6. studeni 2023. tužitelj ponovno ukazuje na čl. 502 a do čl. 502 h ZPP-a kao i na to da je Ugovor o kreditu stambeni kredit. Nadalje navodi da o valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženu koja je banka i gospodarstvenik- trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, stoga nije moguće njezino neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač. Tužena je znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Materija rizika i kamatnih stopa je predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisanoj čl. 4. ZOO/05. Međutim, prosječnom potrošaču (što je u konkretnom slučaju tužitelj), nije moglo biti jasno zašto je tužena ( kao i drugih sedam banaka u inozemnom vlasništvu ) imala upravo kredite vezane uz CHF, kada je notorna poznata činjenica da je Hrvatska visoko eurizirana zemlja, kada jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos. Zato što HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, logično je da su i krediti vezani za euro najmanje rizični. I zbog toga je tužena na tu jednostavnu činjenicu morala upozoriti tužitelja kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao što su to npr. činile austrijske banke u Austriji po nalogu njihove centralne banke. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl. 3. ZOO-a. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo je upoznati tužitelja, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tužene i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

3.2. Imajući u vidu navedeno, tuženik navodi da je valutna klauzula u konkretnom slučaju primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO/05, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05, suprotno načelu zlouporabe prava iz čl., 6. ZOO/05 i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl. 7. ZOO/05, stoga je odredba o ugovorenoj valuti protivna prisilnim propisima odnosno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača. Glede navedenog, tužitelj ukazuje i na obvezujuća pravna stajališta Suda Europske unije u Luxembourgu, izrečena u Presudi C-186/16, Ruxandra Paula Andričević i dr./Banca Romaneasca SA od 20. rujna 2017. g. i u presudama C-119/17

3.3. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO/05 u pogledu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, te na odredbu čl. 1115. ZOO/05 po pitanju kamate, navodeći da uslijed ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tuženik kao stjecatelj, dužan je pored stečenog bez pravne osnove isplatiti i kamate od dana stjecanja.

4. Vezano za istaknuti prigovor prijeboja tužitelj na ročištu 7. prosinca 2023. navodi da se istom protivi kao neosnovanom i zastarjelom.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi priloženi ugovor o kreditu s lista 9-12 sudskog spisa, uvidom u otplatnu tablicu s lista 13-14 sudskog spisa, uvidom u dopis s lista 15 sudskog spisa, uvidom u reklamne letke s lista 52-68 sudskog spisa, uvidom u grafikone s lista 69-72 sudskog spisa, uvidom u priopćenje HNB-a od 21. siječnja 2015. s lista 74-84 sudskog spisa, uvidom u iskaz RĐ s lista 85-89 sudskog spisa, uvidom u dokumentaciju s lista 91-103 sudskog spisa, uvidom u pregled prometa s lista 170-177 sudskog spisa, uvidom u ugovor o oročenom deviznom depozitu s lista 178 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke s lista 199-205 sudskog spisa, kao i saslušanjem sudskog vještaka te saslušanjem tužitelja.

6. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u točkama I. – III. izreke dok prigovor prijeboja smatra neosnovanim radi čega je odlučeno kao u točkama IV. – V. izreke.

7. Nesporno je:

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje odobreni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama radi čega je moguća promjena iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja. Nadalje, člankom 8. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390% godišnje.

8. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 60 mjesečnih anuiteta, kao i da je temeljem čl. 7. st. 2. ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 419,11 CHF, te da je kredit otplaćen.

9. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

10. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način daje koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima i potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev 2221/18, od 3. rujna 2019.

12. Vezano za prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da po Ugovoru o kreditu ima status Potrošača, uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da je Ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je riječ o kreditu s namjenom kao stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, krediti – krediti za izgradnju.

13. Tužiteljica u svom iskazu vezano za svrhu Ugovora o kreditu navodi da je njezina obitelj trebala kredit za gradnju odnosno dovršenje gradnje obiteljske kuće, te da se interesirala u više banaka u [adresa] i u jednoj banci u Vinkovcima, nakon čega je zaključila da najpovoljnije uvjete ima tuženik. Nadalje je navela da su kuću dovršili sa novcima od kredita, da u kući žive i sada, te da ona i njezin suprug nikada nisu imali OPG, obrt niti bilo kakvu registriranu pravnu osobu na toj adresi, tako da kuću koriste isključivo za stanovanje.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 29. prosinca 2006., i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, kao i njegovog iskaza.

15. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to odredbe sadržane u čl. 7. kojima se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju banke, kao i da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

16. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

17. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/003.

20. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

21. Analizirajući sporne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

21.1 Ovo stoga jer je odredba o valutnoj klauzuli je jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog. 22. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

22.1. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog Ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba o valutnoj klauzuli unaprijed formulirana, dakle nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka o eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe.

23. Tužiteljica u svom iskazu vezano za informiranost prije sklapanja ugovora o kreditu navodi da je nakon što se interesirala u više banaka u [adresa] i u jednoj banci u Vinkovcima, zaključila da najpovoljnije uvjete ima tuženik. U banci je rekla koji iznos kuna treba, a službenica zaposlena kod tuženika joj je rekla da je najbolje zaključiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF jer je riječ o stabilnoj valuti i o povoljnijim uvjetima kredita. Zatražila je da rok otplate nije duži od pet godina jer je bila oprezna da ne bi došlo do povećanja rate, rata je iznosila oko 1.700,00 HRK, ali je s vremenom rasla te je pred kraj otplate iznosila oko 2.600,00 HRK. Na upit tuženika tužiteljica je navela da je kod prvog odlaska u banku u [adresa] gdje se i sada nalazi tuženik prikupila informacije o iznosu kredita koji može dobiti i oko roka otplate, informacije koje je dobila su bile takve da je ona zaključila da je za nju najbolje i najsigurnije podići kredit s valutnom klauzulom CHF, s tim da od strane službenika banke nije nagovarana za sklapanje baš ovog ugovora, nego je savjetovana da je to najbolji ugovor za korisnika kredita. Dalje je navela kako je pročitala ugovor prije potpisivanja, a pri tome misli da je pročitala svoje osobne podatke, iznos kredita i iznos rate kredita i kamatu. Dalje navodi kako je bila svjesna rizika da će visina rate ovisiti o tečaju CHF ali nije bila svjesna da će se tečaj CHF u narednom periodu tako ponašati te je upitno da li bi uopće takav ugovor o kreditu sklopila da je to znala, a ona kao osoba koja nije dovoljno educirana više se pribojavala povećanja kamatne stope, a dogodilo se suprotno. Dalje navodi kako se ne sjeća da li joj je osobni bankar predočio mogućnost variranja tečaja i u kojem postotku.

24. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članaka 7. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega su iste ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

25. U ovom dijelu sud nije mogao posebno cijeniti pisani iskaz RĐ, a koji je za potrebe ovoga postupka predočio tuženik, a sve to iz razloga jer je nesporno da ista nije neposredno sudjelovala u pregovorima sa tužiteljicom, te je stoga isti iskaz potpuno irelevantan u pogledu ocjene toga koje je sve informacije tužitelj kao korisnik kredita dobio prilikom vođenja pregovora. Nadalje, iz reklamnih materijala koje je tuženik priložio u ovom postupku vidljivo je da isti reklamni materijali samo objašnjavaju opći pojam značenja valutne klauzule što je poznato svakom prosječnom potrošaču, a da ne sadrži nikakve pojedinosti vezano samo uz zaključenje kredita vezanog u valuti CHF.

26. Sud je stava unatoč navodima tužitelja da mu je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 83. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

27. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

28. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe čl. 7. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

29. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

30. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

31. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, s tim da je tuženiku omogućeno da u ovom postupku saslušanjem tužitelja dokaže suprotno u čemu nije uspio.

32. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom RH i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

31. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

32. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/03, a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO/05, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

32.1. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se visina anuiteta određuje u švicarskim francima plativo u kunama prema tečaju kreditora na dan plaćanja, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

32.2. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a što je izostalo tako da se ima primijeniti tečaj CHF važeći na dan realizacije kredita jer je to jedini tečaj CHF koji je bio poznat tužitelju.

33. S obzirom na gore navedeno, temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u svezi s čl. 1111. ZOO-a, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

34. Sudski vještak knjigovodstveno financijske struke Marijana Ilišević u svom nalazu i mišljenju od 26. veljače 2024. navodi da je Erste & Steiermaerkische banka d.d. svojim jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu tijekom otplate kredita, te da se visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita.

34.1. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 12.919.12 kuna, a primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 1.714.83 EURA.

34.2. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i b uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi 591.17 kuna. a primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 78.54 EURA.

34.3. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na promjenu tečaja BHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj GHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 12.327.95 kuna, a primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 1.636.29 EURA.

34.4. Očitujući se o tuženikovom potraživanju koje stavlja u prijeboj s tužiteljevim potraživanjem, sudski vještak Marijana Ilišević navodi da je ona u nalazu i mišljenju u dijelu koji je nazvala razlike zbog promjene tečaja navela da je iznos koji je manje plaćen u odnosu na promjene tečaja CHF tijekom otplate anuiteta 591,17 kn/78,54 Eura.

34.5. Očitujući se na navode tuženika o depozitu sudski vještak Marijana Ilišević navodi da je uvidom u pregled prometa po kreditu 5103328817 za razdoblje od 29.12.2006. do 7.6.2011. utvrđeno da 20.05.2011. godine izvršena prijevremena uplata u iznosu od 15.788,00 kuna ili 2.681,75 CHF, a budući da je depozit koji je isplaćen iz kredita iznosio 2.200,00 CHF, izvršen je izračun razlike kako slijedi te utvrđena razlika u depozitu u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita u odnosu na trenutak kada je uplaćen na partiju depozita u iznosu od 2.898,78 kn ili 1.384,74 Eura.

35. Prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja na ročištu sudski vještak Marijana Ilišević navela je da ostaje kod nalaza i mišljenja u cijelosti, a stranke dodatnih pitanja za saslušanog sudskog vještaka nisu imale.

36. Punomoćnik tužitelja očitujući se na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju i financije Marijane Ilišević u podnesku od 29. svibnja 2024. navodi da nema prigovora niti primjedbi, te da ostaje kod tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi kojim potražuje iznos od 1.630,64 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, s tim da na ročištu 10. listopada 2024. pojašnjava da tužitelj svoj tužbeni zahtjev usklađuje prema nalazu i mišljenju vještaka navodeći točan iznos anuiteta kako je to navela i vještakinja s tim da je tužbeni zahtjev za 6,05 EUR niži od izračuna vještaka iz razloga što tužitelj nije želio preinačiti tužbeni zahtjev povećanjem istog. Tužitelj ističe da je i sam obračunao negativne razlike koje je tužitelj tijekom otplate kredita u nekoliko anuiteta imao, u vezi s tuženikovim prigovorom prijeboja, kojeg smatra neosnovan te u odnosu na koji je istaknuo prigovor zastare.

37. Tuženik očitujući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijane Ilišević u podnesku od 24. svibnja 2024. navodi kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, i dalje osporavajući osnovu potraživanja, te specificira prigovor radi prebijanja sukladno nalazu i mišljenju navodeći da ukoliko bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, u odnosu na taj kredit tužitelj bi bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 591,17 kn/EUR 78,54 zajedno sa zateznim kamatama, također predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

38. Nadalje tuženik navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 2.898,78 kn ili 384,74 EUR više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita, na što potražuje i kamate te predlaže da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.898,78 kn ili 384,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 21. svibnja 2011. do isplate, te također predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

39. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan budući da je sudski vještak odgovorio na sve upite te nalaz i mišljenje izradio u skladu s pravilima struke.

40. Radi navedenog presuđeno je kao u kao u izreci u točkama I. – III. ove presude, te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO/05 obvezan tužitelju vratiti zatraženi novčani iznos od 1.630,64 eura s naslova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od svakomjesečne uskrate do isplate. Kamata je određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

41. Nesporno je da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje za 6,05 eura manji iznos od iznosa kojeg je utvrdio sudski vješta k te je nesporno daje tužitelj uzeo u obzir i periode kada je plaćao manje anuitete u odnosu na prvotni otplatni plan zbog nižeg tečaja CHF u vrijeme dospijeća pojedinih anuiteta, za što je također umanjio tuženik zahtjev. Nadalje nesporno je da je tužitelj pojedinačne anuitete također umanjio u odnosu na iskazane u nalazu i mišljenju na način da ukupan zbroj anuiteta iz tužbenog zahtjeva odgovara traženom iznosu od 1.630,34 eura.

42. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

42.1. Po gore navedenom shvaćanju je zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

43. Prigovor zastare tuženika je također neosnovan i uz uvažavanje shvaćanja odjelne sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 30. siječnja 2020., poslovni broj SU-IV-47/2020, a prema kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora o kreditu, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora o kreditu. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope utvrđena ovom presudom, to iz tog razloga nije niti moglo doći do zastare tražbine tužitelja (kako stoji i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-953/2020, od 11. siječnja 2023.).

44. Odlučujući o prigovoru prijeboja za potraživanje tuženika koje se temelji na činjenici da je tečaj CHF u pojedinim periodima bio manji od tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, utvrđeno je da je sudski vještak kod izračuna više plaćenog iznosa, sačinio varijantu i na način da je umanjivao više plaćene iznose za manje plaćene iznose (kada je tečaj CHF bio manji od prvotnog), što je tužitelj prihvatio te tužbenim zahtjevom potražuje iznos koji je manji za 6,05 eura u odnosu na varijantu nalaza i mišljenja po kojoj je sudski vještak izvršio prijeboj "više i manje plaćenog iznosa". S obzirom na navedeno proizilazi da ne postoji tuženikova tražbina s osnova manje plaćenog zbog nižeg tečaja CHF, budući da je tužitelj tužbenim zahtjevom već umanjio iznos pretplate po osnovi promjene tečaja CHF za iznose kada je tečaj bio niži od početnog, stoga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke ove presude.

45. Odlučujući o prigovoru prijeboja za potraživanje tuženika koje se temelji na depozitu kojeg je tužiteljica uplatila a koji joj je nakon otplate kredita vraćen, također je utvrđeno da je sudski vještak utvrdio "u korist tužitelja" razliku u iznosu od 384,74 eura. Međutim, za ovo potraživanje je osnovan prigovor zastare budući da je prigovor prijeboja istaknut u odgovoru na tužbu 16. listopada 2023. što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO/05 znači da je prigovor prijeboja u zastari s obzirom da je zastara počela eći 21. svibnja 2011. nakon prijevremene otplate kredita i povrata depozita tužitelju tako da je zastara nastupila 22. svibnja 2016.

46. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim (presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-412/2019 od 27. prosinca 2021.), stoga je odlučeno kao pod toč. V. izreke ove presude.

47. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

48. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 7. prosinca 2023. i 10. listopada 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište.

48.1. Nadalje, tužitelju je priznat trošak pristupa njegovog punomoćniku na ročište za objavu i uručenje presude, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 6. studeni 2023. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova, trošak sastava podneska od 28. svibnja 2024. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka za što se također temeljem Tbr. 8 Toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova, što ukupno iznosi 550 bodova, a s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.100,00 eura odnosno sa uključenim PDV-om iznosi 1.375,00 eura.

48.2. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, što ukupno iznosi s osnova parničnog troška tužitelja 1.625,00 eura.

48.3. Tužitelju nije dosuđen trošak sudskih pristojbi jer je tužitelj temeljem odredbe čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi kao potrošač tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

49. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

U Županji, 21. studenoga 2024.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Hrvoje Miličević, odvjetnik u Županji,

2. Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o.