REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4841/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Čistoća, [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. u [adresa], protiv tuženika GM, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sonji Živković, odvjetnici u [adresa], radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2088/2023-2 od 4. travnja 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1279/22-10 od 23. ožujka 2023., u sjednici održanoj 21. studenog 2024.
r i j e š i o j e:
I Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljeno pitanje pod brojem 4. se odbija.
II Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja pod brojevima 1. do 3. i 5. te u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2088/2023-2 od 4. travnja 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1279/22-10 od 23. ožujka 2023.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, postavljeno pitanje pod brojem 4. nije važno za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
3.1. Naime, u ovoj pravnoj stvari predmet spora (spor male vrijednosti) je zahtjev za isplatu iznosa od 20,08 eura, s osnove naknade troškova odvoza komunalnog otpada, koji zahtjev je ocijenjen osnovanim od strane drugostupanjskog suda. Tako je drugostupanjski sud ocijenio da obzirom tuženik kao korisnik nekretnine nije prigovorio obračunu za uslugu u odnosu na koju su mu ispostavljeni računi, te kako je cijena komunalne usluge obračunata sukladno odredbama Cjenika tužitelja, što nije u suprotnosti s odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine broj 94/13, 73/17, 14/19 - dalje u tekstu: ZOGO) niti s odredbama Direktive2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva, koja je implementirana u pravni sustav Republike Hrvatske, da je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da tužitelj naplaćuje isporučene komunalne usluge u skladu s načelom "onečišćivač plaća", kako je to propisano odredbom čl. 30. st. 2. ZOGO i čl. 4. Uredbe Vlade RH o gospodarenju komunalnim otpadom od 25. svibnja 2017. te sukladno odredbi čl. 28 Odluke/2018. Stoga da je tužitelj u utuženom razdoblju bio ovlašten za pružanje predmetne javne usluge tuženiku, kao posjedniku nekretnine i evidentiranom korisniku komunalne usluge odvoza komunalnog otpada na području [adresa], ispostaviti predmetne račune.
3.2. Slijedom navedenog, pitanje pod brojem 4. koje glasi „je li račun pružatelja javne usluge ujedno i dokaz o izvršenju usluge“ nije važno za odluku u sporu. Pritom niti razlog važnosti (odluka broj Revx-117/13-2 od 11. veljače 2014.) nije usporediv s postavljenim pitanjem niti s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.
4. Nadalje, revizijski sud je ocijenio da u odnosu na postavljena pitanja pod brojevima 1. do 3. i 5. tuženik nije jasno naznačio razloge važnosti tih pitanja zbog kojih smatra da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a ZPP, a što je bio dužan na temelju odredbe čl. 387. st. 2. točka 3. ZPP.
5. Isto tako revizijski sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP.
5.1. Naime, tuženik u prijedlogu navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu dostatnosti i relevantnosti obrazloženja drugostupanjske odluke, jer da nije navedeno na temelju koje točke članka 373. st. 1. ZPP je sud donio odluku. Međutim, iako drugostupanjski sud nije jasno naveo točku iz članka 373. st. 1. ZPP iz sadržaja odluke je razvidno da je preinačio prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prema ocjeni ovoga suda drugostupanjski sud nije niti paušalno niti pristrano ocijenio dokaze izvedene u prvostupanjskom postupku, kako to smatra podnositelj prijedloga. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
6. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješiti kao pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP kao pod točkom II. izreke.
Zagreb, 21. studeni 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
