REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-923/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], (kao nasljednice pokojnog tužitelja ŽZ), zastupane po punomoćnici Marini Franulović Ažman, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika HEP-Proizvodnja d.o.o., [osobni identifikacijski broj], [adresa], [obrt], [adresa], radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-181/2023-2 od 3. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr- 3958/2021-34 od 30. rujna 2022., u sjednici održanoj 21. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja se odbija.
II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-181/2023-2 od 3. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3958/2021-34 od 30. rujna 2022.
1.1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti (točka I. izreke) te joj je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 214.094,50 kn/28.415,22 eura (točka I. izreke).
1.2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke (točka I izreke), dok je preinačena prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 214.094,50 kn/28.415,22 eura kao neosnovan (točka II izreke). Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan (točka III izreke).
2. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže odbiti podredno odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, postavljena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
3.1. Naime, u ovoj pravnoj stvari sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete, koju štetu je prednik tužiteljice (otac) pok. ŽZ pretrpio na radu kod tuženika 6. siječnja 1981., i to naknade za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 1. listopada 2015. u ukupnom iznosu od 982.188,38 kn, ocjenjujući da je prestalo pravo tužiteljice zahtijevati isplatu naknade štete u svim spojenim postupcima za cjelokupno razdoblje od 1. siječnja 1992. do 1. listopada 2015. Dakle, sudovi su ocijenili da je zastarjelo samo pravo prednika tužiteljice.
3.2. Pritom su sudovi cijenili da je prednik tužiteljice imao saznanja o opsegu i visini materijalne štete za tuđu pomoć i njegu 12. svibnja 1988. (kada je nalazom i mišljenjem KBC Rijeka [obrt] utvrđeno njegovo stanje „definitivno“ od kada je prednik tužiteljice kao 90%-invalid svakako znao da će mu ubuduće trajno trebati tuđa pomoć i njega) odnosno eventualno najkasnije 26. ožujka 1991. kada je premješten u dom umirovljenika "[obrt]" u [adresa], pa da je podnoseći (preinačenu) tužbu za navedeni vid štete 20. prosinca 1999. predmetno potraživanje u zastari jer je podnesen nakon isteka zastarnog roka od tri godine, pozivajući se na odredbe čl. 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). Naime, od saznanja prednika tužiteljice za štetu i štetnika i postavljanja tužbenog zahtjeva na isplatu naknade za tuđu pomoć i njegu protekao je zastarni rok iz navedenih zakonskih odredbi.
3.3. Stoga, obzirom je nastupila zastara samog prava, od odgovora na prvo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom predmetu.
3.4. Tužitelj je prvotno potraživao naknadu troškova smještaja u domu umirovljenika „[adresa], u kojem je boravio na temelju Ugovora o smještaju i pružanju usluga i to od 26. ožujka 1991., da bi podneskom od 20. prosinca 1999. naveo da mijenja činjenični osnov svog potraživanja te ne traži naknadu koju je imao za troškove doma umirovljenika u iznosu od 19.506,97 kn već traži naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 300.000,00 kn. U tom smislu, u vezi preinake tužbe postavljeno je drugo pitanje, međutim razlog važnosti na koji se tužiteljica poziva uz to pitanje nije odgovarajući. To stoga što se poziva na odluku Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2161/08 od 12. ožujka 2010., u ovom predmetu, u kojoj da je zauzeto shvaćanje da podnesak tužitelja od 20. prosinca 1999. ne predstavlja promjenu činjenične osnove tužbe i da predmetni podnesak nije mjerodavan za ocjenjivanje tuženikovog prigovora zastare. Navedena odluka Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2161/08 od 12. ožujka 2010. ukinuta je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-258/11-2 od 22. listopada 2013., stoga ista ne može biti razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. al. 2. ZPP.
4. Nadalje, revizijski sud je ocijenio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP.
4.1. Tužiteljica smatra da je povreda prava na pravično suđenje ostvarena zbog nedosljednosti sudske prakse i zbog ustavnopravno neprihvatljivog tumačenja mjerodavnog prava u pogledu prigovora zastare koje je rezultiralo povredom prava tužiteljice na pristup sudu.
4.2. Ovdje valja napomenuti da se ne može govoriti o nedosljednosti sudske prakse u situaciji kada sud ne raspolaže istim činjenicama odnosno različita činjenična utvrđenja dovode i do primjene različitih odredaba materijalnog prava.
4.3. Točna je konstatacija tužiteljice u prijedlogu da zastarni rokovi predstavljaju ograničenje prava na pristup sudu, međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno te ono podliježe legitimnim ograničenjima kao što je zastara u konkretnom slučaju. Prema ocjeni ovog suda ništa nije sprječavalo prednika tužiteljice, kojega je zastupao punomoćnik odvjetnik, da tužbeni zahtjev za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu podnese odmah po saznanju o opsegu i visini materijalne štete za tuđu pomoć i njegu od 12. prosinca 1988. kada je „definitivno“ utvrđeno da je 90% invalid i kada je znao da će mu ubuduće trebati tuđa pomoć i njega, odnosno najkasnije 26. ožujka 1991. kad je premješten u dom umirovljenika. Stoga se ne može reći da je tužiteljici odnosno njenom predniku povrijeđeno pravo na pristup sudu.
4.4. Tužiteljica u prijedlogu navodi da je historijatom tužbe činjenično određeno „da je izvjesno da tužitelj kao nepokretna osoba ne može živjeti bez tuđe pomoći i njege, da je nepobitno da oštećeni u ovakvim slučajevima ostvaruje pravo na trajnu pomoć i njegu“. Međutim, tužiteljica uz prijedlog za dopuštenje revizije nije priložila tužbu, a što je bila dužna na temelju odredbe čl. 387. st. 3. ZPP.
4.5. Vezano uz navod tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo vlasništva jer da će morati vraćati iznose koji su isplaćeni, valja reći da je ovaj prigovor povrede njenog prava na mirno uživanje vlasništva koje je zajamčeno čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, u konkretnom slučaju preuranjen, obzirom povrat sredstava nije predmet ovog postupka.
5. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješiti kao pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP kao pod točkom II. izreke.
Zagreb, 12. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
