Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-900/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, Marije Huljev kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marčan & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika "Raiffeisenbank Austria" d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6494/2022-41 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-6494/2022-41 od 18. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-6494/2022-41 od 18. srpnja 2024. odlučeno je sljedeće:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. toč. 1., kojom je ugovorena obveza tužitelja plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika koji je vrijedio na dan plaćanja za CHF, Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 27. travnja 2007.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 5.248,88 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim na iznos:

- 0,04 EUR od 29. kolovoza 2007. do isplate,

- 1,33 EUR od 29. siječnja 2008. do isplate,

- 3,03 EUR od 26. veljače 2008. do isplate,

- 5,93 EUR od 25. ožujka 2008. do isplate,

- 1,57 EUR od 28. travnja 2008. do isplate,

- 2,02 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate,

- 0,87 EUR od 29. rujna 2008. do isplate,

- 15,22 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 5,61 EUR od 28. studenoga 2008. do isplate,

- 17,83 EUR od 29. prosinca 2008. do isplate,

- 19,71 EUR od 29. siječnja 2009. do isplate,

- 20,56 EUR od 26. veljače 2009. do isplate,

- 18,99 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 19,46 EUR od 29. travnja 2009. do isplate,

- 15,73 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate,

- 12,98 EUR od 26. lipnja 2009. do isplate,

- 13,71 EUR od 29. srpnja 2009. do isplate,

- 15,16 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 15,03 EUR od 28. rujna 2009. do isplate,

- 13,57 EUR od 28. listopada 2009. do isplate,

- 14,99 EUR od 27. studenoga 2009. do isplate,

- 18,52 EUR od 30. prosinca 2009. do isplate,

- 21,65 EUR od 28. siječnja 2010. do isplate,

- 20,93 EUR od 26. veljače 2010. do isplate,

- 25,18 EUR od 30. ožujka 2010. do isplate,

- 24,37 EUR od 29. travnja 2010. do isplate,

- 25,95 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 39,55 EUR od 28. lipnja 2010. do isplate,

- 36,75 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 45,30 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 42,34 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 37,59 EUR od 29. listopada 2010. do isplate,

- 47,62 EUR od 29. studenoga 2010. do isplate,

- 60,38 EUR od 27. prosinca 2010. do isplate,

- 51,35 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 54,51 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 50,48 EUR od 28. ožujka 2011. do isplate,

- 51,21 EUR od 26. travnja 2011. do isplate,

- 68,31 EUR od 30. svibnja 2011. do isplate,

- 69,98 EUR od 27. lipnja 2011. do isplate,

- 84,27 EUR od 25. srpnja 2011. do isplate,

- 76,93 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 68,89 EUR od 29. rujna 2011. do isplate,

- 66,97 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 66,36 EUR od 28. studenoga 2011. do isplate,

- 70,13 EUR od 29. prosinca 2011. do isplate,

- 73,42 EUR od 30. siječnja 2012. do isplate,

- 73,86 EUR od 27. veljače 2012. do isplate,

- 71,59 EUR od 28. ožujka 2012. do isplate,

- 73,12 EUR od 2. svibnja 2012. do isplate,

- 74,18 EUR od 29. svibnja 2012. do isplate,

- 72,41 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate,

- 72,87 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 71,55 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 68,68 EUR od 27. rujna 2012. do isplate,

- 71,74 EUR od 29. listopada 2012. do isplate,

- 73,20 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 72,17 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 66,41 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 71,31 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 71,74 EUR od 28. ožujka 2013. do isplate,

- 69,82 EUR od 29. travnja 2013. do isplate,

- 63,85 EUR od 27. svibnja 2013. do isplate,

- 63,70 EUR od 24. lipnja 2013. do isplate,

- 65,16 EUR od 29. srpnja 2013. do isplate,

- 67,51 EUR od 30. kolovoza 2013. do isplate,

- 70,77 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- 69,09 EUR od 28. listopada 2013. do isplate,

- 70,28 EUR od 29. studenoga 2013. do isplate,

- 71,63 EUR od 30. prosinca 2013. do isplate,

- 72,46 EUR od 27. siječnja 2014. do isplate,

- 74,23 EUR od 24. veljače 2014. do isplate,

- 73,65 EUR od 27. ožujka 2014. do isplate,

- 71,69 EUR od 22. travnja 2014. do isplate i

- 1.806,59 EUR od 22. svibnja 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.961,22 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio pravovremenu i dopuštenu žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992, 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., dalje ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pravilna i zakonita. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sami sa sobom i stanju spisa te se kao jasna i razumljiva može ispitati. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je presuda sastavljena u skladu sa zahtjevima navedenog članka.

6. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva koji je povećan u fazi glavne rasprave nakon provedenog financijskog vještačenja, prvostupanjski sud dopušta objektivnu preinaku u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a, a što je u skladu sa zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga, protivno navodima u žalbi prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP-a.

7. U žalbenoj fazi postupka među strankama je sporna primjena utvrđenja iz presude donesene po kolektivnoj tužbi u sporu za zaštitu potrošača, zatim jesu li odredbe ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule ništetne i posljedično ima li tužitelj pravo na restitucijski zahtjev za vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe. Sporno je i pravno pitanje zastare i tijek zakonskih zateznih kamata.

8. U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema podacima u spisu predmeta prvostupanjski sud utvrđuje sljedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu, broj: 628-50-4069332, od 27. travnja 2007., na temelju kojeg je kreditor odobrio korisniku kredita kredit u iznosu od 24.478,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1),

- da je ugovorena redovna kamata koja iznosi 5,20% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2),

- da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4) ,

- da je kredit odobren u svrhu kupnje novih vozila (čl. 6.),

- da je ugovoreno da se predmetni iznos kredita otplaćuje na način: a) dio glavnice kredita u iznosu 17.097,79 CHF otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kreditu po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2007. i da u iznos anuiteta je uračunata i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita iz toč. b) i b) preostali dio glavnice kredita u iznosu 7.381,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji je vrijedio na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz toč. a), a po otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7),

- da je tužitelj u svom iskazu kao stranka u bitnom naveo da je od strane autokuće kod koje je namjeravao kupiti osobni automobil, bio upućen na tuženika, kao poslovnu banku i to za dizanje kredita vezanog uz CHF; da je predmetni kredit koristio za kupnju osobnog automobila marke Suzuki, tip SX4, pogon na sva 4 kotača, koji je koristio isključivo za vlastite potrebe; da je kredit vezan uz CHF bio dosta reklamiran kao najpovoljniji; da je prvotno htio podići kredit u HRK, ali se ispostavilo da tužitelj ne ispunjava uvjete za isto s obzirom na njegova mala primanja, kao službenika u uredu državne uprave; nakon što je tuženik pripremio sve isprave za potrebe dizanja predmetnog kredita, tužitelj je došao u poslovnicu tuženika gdje se zadržao 5 min, koliko je vremena utrošila djelatnica tuženika; da je tom vremenu pitao može li podići kunski kredit umjesto kredita vezanog uz CHF, no osobni bankar mu je rekao da jedva zadovoljava uvjete za kredit vezan uz CHF, to tim više što je morao dodatnim sredstvima podmiriti ostatak vrijednosti; da ga tijekom sklapanja Ugovora nitko od tuženika niti bilo koja druga ovlaštena osoba nije upoznala niti upozorila na pojam "valuta utočišta" odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF i poredbu istoga s rizikom dizanja kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR, USD i sl., niti je bilo govora uz koju stranu valutu HNB štiti-veže tečaj HRK; da je prije potpisivanja ugovor pročitao,

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Zrinka Ručevića pretplata kredita po osnovi valutne klauzule iznosi 39.547,66 kn,

- da je kredit isplaćen 3. svibnja 2007. kada je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,457950 kn,

- da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora o zaštiti potrošača iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora u kojem su sporne odredbe neodređene i nejasne jer na temelju njih nije bilo moguće ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu. Dalje navodi da su takve odredbe nepoštene i stoga ništetne jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pozivajući se na čl. 502.c ZPP-a i na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., dalje: ZZP/03.) i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) i na utvrđenja iz kolektivnog spora o zaštiti potrošača Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud stoga utvrđuje ništetnost spornih ugovornih odredbi i nalaže tuženiku da tužitelju vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje: ZOO) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, odbijajući prigovor zastare tuženika.

10. Žalbenim navodima tuženik osporava primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora jer je predmetni postupak pokrenut prije 1. rujna 2019., a do tada se na utvrđenja iz kolektivnog spora moglo pozivati samo u postupcima za naknadu štete. Dalje osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da sporne odredbe o valutnoj klauzuli uslijed nepoštenosti uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tvrdeći da sud nije utvrđivao pretpostavke nepoštenosti, da nije cijenio navode i dokaze tuženika koji su istaknuti tijekom postupka, da je sporna ugovorna odredba razumljiva i jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili izabrati kunski kredit. Protivi se ocjeni osnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda kao i dosudi zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja tvrdeći da je sud propustio utvrditi treba li tuženika smatrati poštenim stjecateljem. Dalje tvrdi da se pobijana presuda temelji na nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen protivno vještačkom zadatku na način da je primijenio tečaj od 4,457950 HRK za 1 CHF, a ne tečaj koji je određen u zadatku suda od 4,488 HRK za 1 CHF.

11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, između ostalog, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/2019.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

12. Glede irelevantnosti razlikovanja zahtjeva za naknadom štete ili povratom stečenog bez osnove za primjenu članka 502.c ZPP-a u pojedinačnim potrošačkim sporovima, neovisno kada su pokrenuti, upućuje se na obrazloženje Ustavnog suda u odluci broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. pod točkom 12.3. koje glasi: "12.3. S tim u vezi, Ustavni sud nadalje primjećuje da je podnositeljica u prijedlogu za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosio na drugo pitanje o prekidu roka zastare, zapravo iznosila daljnje argumente kojima je pobijala primjenjivost članaka 502.a i 502.c ZPP-a i direktni učinak presuda iz kolektivnog spora tvrdivši da se odredba članka 502.c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove, kao što je u konkretnom slučaju. Ustavni sud ističe da istovjetne prigovore u ustavnim tužbama podnesenim u povodu drugostupanjskih presuda iz pojedinačnih potrošačkih sporova iznosi i podnositeljica Addiko Bank d.d., a Ustavni sud ih odbacuje kao neobrazložene prigovore pogrešne primjene materijalnog prava (prigovore "četvrtog stupnja") iz kojih nije moguće zaključiti zašto bi bili relevantni za ishod pojedinačnih potrošačkih sporova ili utjecali na pravičnost postupka u cjelini (vidjeti, primjerice, naprijed spomenuto rješenje broj: U-III-2751/2019 od 20. listopada 2021.). Tako stoga što je parnični sud s jedne strane, na temelju članka 502.c ZPP-a vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s člankom 186. stavkom 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi, zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povratom stečenog bez osnove pravno prekvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s člankom 251. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.; ranije članak 30. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91.) zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovaranja o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj stopi (iz kojeg razloga i jest utvrđena ništetnost tih ugovornih odredaba u kolektivnom sporu) ili u zahtjev za naknadu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredaba u skladu s člankom 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.; ranije članak 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91.). Stoga su ovi navodi prijedloga za dopuštenje revizije irelevantni i nisu zahtijevali nikakav određen odgovor Vrhovnog suda ni u pogledu prvog pitanja o nepostojanju obveze postavljanja kondemnatornog zahtjeva ni u pogledu drugog pitanja o prekidu roka zastare."

13. Imajući u vidu navedeno pravilno se prvostupanjski sud poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora.

14. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

15. S tim u vezi valja ukazati i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014. koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude VTS-a i pokretanja konkretnog postupka) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Imajući u vidu da je sud vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o nepoštenosti i stoga ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kao i navodi o nemogućnosti neposredne primjene odluka iz kolektivnog spora.

17. Ovo stoga što je tuženik u konkretnoj pojedinačnoj parnici imao mogućnost dokazivati da se predmetni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, nije dokazao jer sudu u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi.

18. S timu vezi ukazuje se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. koje glasi:

"Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru."

19. Tuženik je radi dokazivanja osnovanosti svojih činjeničnih tvrdnji predložio saslušanje svjedoka Marija Grozdanić-Dekleva, javne bilježnice, koja je vršila ovjeru potpisa na ugovoru, dok je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka MI, zaposlenik tuženika (list 349 spisa), koji bi eventualno i imao relevantnih saznanja na okolnost pojašnjenja spornih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, da je tužitelju ponuđena mogućnost sklapanja kredita i u drugoj valuti, tj. mogućnost slobodnog izbora valute ugovora bez utjecanja na njegovu volju da izabere ugovor u valuti CHF.

20. Ovo stoga što javni bilježnik sigurno nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao tužitelju pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti jer to i nije bila njegova obveza prilikom ovjere potpisa. Pa čak i da je ugovor solemniziran, javni bilježnik ima samo dužnost ispitati dopustivost ugovora kao cjeline i njegovih pojedinih odredbi i da ukaže strankama na njihovo pravno značenje, slijedom čega se izvođenjem navedenog dokaznog prijedloga ne bi utvrdila sporna činjenica da je sporna ugovorna odredba korisniku kredita bila razumljiva, ali ne na formalnoj i jezičnoj razini, već da mu je tuženik pružio precizne i razumljive kriterije temeljem kojih je on kao potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze stupanjem u predmetni pravni odnos.

21. U vezi dokaznog prijedloga saslušanjem javnog bilježnika u pojedinačnim parnicama potrošača vezano za kredite vezane za valutu CHF ukazuje se na obrazloženje odluke Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. koji je podsjetio da postoji već stabilna sudska praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

22. Pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare tužbenog zahtjeva po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Žalbeni navodi tuženika u tom dijelu svode se na neslaganje s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

23. Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare u skladu je s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

24. Imajući u vidu navedeno podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu.

25. Kako se na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a, petogodišnji rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 15. lipnja 2018. slijedom čega navedeni rok zastare nije istekao jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. svibnja 2019.

26. Nisu osnovani ni žalbeni razlozi kojima tuženik ističe da je vještačenje izrađeno na način da nije primijenjen tečaj CHF u odnosu na HRK prema zadatku suda.

27. Ovo stoga što je relevantan tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita. Kako nije sporno da je iznos kredita tužitelju isplaćen 3. svibnja 2007. pravilno vještak za izračun razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju valute CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK koristi tečaj kreditora za valutu CHF na dan isplate kredita koji je iznosio 4,457950 kn.

28. Stoga je pravilno prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka i utvrdio da preplaćeni iznos vezano za ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli iznosi 39.547,66 kn / 5.248,88 eur.

29. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike, dana stjecanja pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbe koja je uslijed nepoštenosti za koju je odgovoran tuženik utvrđena ništetnom pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

30. Tuženik neosnovano pobija odluku o troškovima postupka.

31. Pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud je tužitelju priznao i trošak sastava podneska od 31. ožujka 2020. i 26. siječnja 2021. ocijenivši da su potrebni za vođenje parnice. Naime u navedenim podnescima tužitelj se očituje na opsežne podneske tuženika koristeći mogućnost o izjašnjavanju o zahtjevima i navodima protivne strane u smislu čl. 5. ZPP-a. Ispravno je dosuđen i trošak za pristup na ročište održano 10. veljače 2021. s obzirom da je riječ o zastupanju na ročištu iz Tbr. 9/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - ("Narodne novine" broj 138/2023. dalje: Tarifa).

32. Slijedom navedenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (točka I. u izreci presude).

33. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, nema pravo na naknadu troškova žalbe (točka II. u izreci presude).

Bjelovar, 21. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Vladimir Ferenčević