Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-3103/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici ABC, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice „[obrt]“ d.d., sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku ABC, odvjetniku u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1795/2019-58 od 30. srpnja 2024. i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1795/2019-59 od 30. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1795/2019-58 od 30. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1795/2019-59 od 30. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženica naknadi parnični trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 327,93 eura.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: P-1795/2019-58 od 30. srpnja 2024. u kojoj je u točki I. izreke presudio da je ništetna ugovorna odredba članka 4. ugovora o kreditu broj: 504003028 60010475832/2007 od 5. prosinca 2007. u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 10.940,87 eura s osnova više plaćenog iznosa kredita zbog jednostrane promjene kamatne stope. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke s ovog osnova naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.901,60 eura sa zateznim kamatama. Nadalje, prvostupanjski je sud donio i rješenje poslovni broj: P-1795/2019-59 od 30. srpnja 2024. kojim je naložio tuženici da isplati tužiteljici parnični trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude i navedenog rješenja tuženica je podnijela žalbu. Iz sadržaja žalbe za zaključiti je kako je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjske odluke.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetne odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat razlike kamatne stope u iznosu od 10.940,87 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje o trošku kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s pravnom prednicom tuženice [trgovačko društvo], kao davateljem kredita, sklopila 5. prosinca 2007. ugovor o kreditu broj: 504003028 60010475832/2007, u iznosu od 560.000,00 kuna, dakle, riječ je o kreditu u kunama,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila tuženica (trgovac, davatelj kredita) tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upoznata s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica s osnove stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike kamatne stope, dužna platiti tužiteljici iznos od 10.940,87 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 5. prosinca 2007., a razdoblje otplate je od prosinca 2007. do travnja 2019.) za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14), koji je bio važeći u vrijeme otplate u utuženom periodu.

Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP-a/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje kako se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (Navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 49. stavak 1., 2. i 4. ZZP-a/14).

Odredbom članka 97. alineja 11. ZZP-a/07 propisano je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima primjerice: – odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 50. točka 11. ZZP-a/14).

Odredbom članka čl. 99. ZZP-a/07 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedena odredba znači da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 52. ZZP-a/14). Odredbom članka 100. ZZP-a/07 propisano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 53. ZZP-a/14).

Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP-a/07 propisano je da da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 55. stavak 1. ZZP-a/14).

10. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO), propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Prema odredbi članka 295. stavak 2. ZOO-a proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

Prema odredbi članka 272. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav (sada ništetan) Prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci davatelja kredita (trgovca) je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci davatelja kredita (trgovca).

U konkretnom slučaju to znači da je u predmetnom ugovoru o kreditu davatelj kredita (tuženica) morala tužiteljici na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristila tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

14. U predmetnom slučaju tužiteljica je kao potrošač jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi. Nadalje, do promjene kamatne stope dolazi na temelju jednostrane odluke kreditora, dakle, bez pojedinačnog pregovaranja između tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja kredita (trgovaca, banke) kao kreditora, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to prije svega načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP-a.

Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljicom kao korisnicom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz članka 96. stavak 1. ZZP-a/07 u svezi odredbi iz članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. ZOO-a. Naime, kako je naprijed objašnjeno, odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke su nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 5,25% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu kreditorima da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženici ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja te je tuženica kao savjesni trgovac trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. Umjesto toga, tuženica je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovornu odredbu koje ju stavlja u neravnopravan položaj, a koja odredba prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

15. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljici objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope, što je prvostupanjski sud istakao u odlomku 20. obrazloženja prvostupanjske presude navodeći kako je tuženica odustala od predloženog saslušanja svoje djelatnice na ove okolnosti.

16. Odredbom članka 1111. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog Zakona, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima tuženice utvrđenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

18. U pogledu prigovora tuženice da metoda izračuna više plaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o kamatnoj stopi nije pravilna za pojasniti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi.

19. Neosnovan je i žalbeni razlog tuženice da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača. Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. stavak 1. alineja 1. ZZP- a/07). Prvostupanjski je sud na temelju iskaza tužiteljice i čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrdio kako tužiteljica ima svojstvo potrošača. Predmetni kredit podigla je radi rješavanja svog stambenog pitanja.

20. Prigovor zastare tuženice prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo je stav prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

21. U vezi predloženog saslušanja javnog bilježnika, od strane tuženice, a koji dokaz sud nije izveo, za kazati je da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Ovo stoga jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

22. Odluka o parničnom trošku pod točkom III. Izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.

23. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

24. Pravilno je prvostupanjski sud u rješenju od 30. srpnja 2024. dosudio tužiteljici naknadu pristupa na ročište za objavu presude u suglasju s T. br. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje "Tarifa"). Za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. "Tarife". Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela.

25. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, u svezi sa odredbama članaka 166. stavak 2., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i Tbr. 9. točka 3. "Tarife".

26. Tužiteljica je zahtijevala naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu. Kako ovaj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članaka 155. stavak 1. ZPP-a njezin zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 20. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović