Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1226/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ognjenu Krznariću i Dariju Alitoviću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Krznarić & Alitović j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćnku DO, dipl. iur., radi naknada štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-892/2016-85 od 17. lipnja 2021., na sjednici vijeća 21. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-892/2016-85 od 17. lipnja 2021. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 1.837,81 euro (preko iznosa od 790,10 eura do iznosa od 2.627,91 euro) sa zateznim kamatama od 13. travnja 2016. do isplate te u točki V. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 530,89 eura (preko iznosa od 1.048,11 eura do iznosa od 1.579,00 eura) sa zateznim kamatama.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u točki III. izreke, osim za iznos od 663,61 euro sa zateznim kamatama, u točki IV. izreke te u dijelu točke V. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.793,00 eura sa zateznim kamatama.

III Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki III. izreke za iznos od 663,61 euro sa zateznim kamatama i u točki V. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 214,00 eura sa zateznim kamatama, te se sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 663,61 euro sa zateznim kamatama od 13. travnja 2016. do isplate, koje do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da nadoknadi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 214,00 eura sa zateznim kamatama koje teku po navedenoj stopi od 17. lipnja 2021. do isplate, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak u povodu žalbe u iznosu od 93,75 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška kao i zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.918,84 eura/21.992,00 kn[1] sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 2.627,91 euro/19.800,00 kn od 13. travnja 2016. do isplate te na iznos od 290,93 eura/2.192,00 kn od 17. lipnja 2021. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 424,85 eura/3.201,05 kn sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2016. do isplate. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za iznos glavne tražbine od 2.083,75 eura/15.700,00 kn te zateznih kamata na iznos od 2.627,91 euro /19.800,00 kn sa razdoblje prije 13. travnja 2016. i na iznos od 290,93 eura /2.192,00 kn za razdoblje prije 17. lipnja 2021. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za iznos izgubljene zarade od 66,36 eura/500,00 kn. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.579,00 eura /11.897,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnose obje stranke.

2.1. Tužitelj pobija odbijajući dio prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik pobija žalbom dosuđujući dio prvostupanjske presude u točki I. izreke u odnosu na naknadu neimovinske štete preko iznosa od 790,10 eura /5.953,00 kn i u točki IV. izreke preko iznosa parničnog troška tužitelja od 1.048,11 eura/7.897,00 kn zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu od 31. siječnja 2014.

5.1. U postupku nije sporan nastanak štetnog događaja, niti pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja poslodavca tužitelja Atlantic Trade d.o.o. na temelju police iz javne odgovornosti.

6. U postupku nije sporno da je tuženik tužitelju zbog štete koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju isplatio iznos od 22.000,00 kn, pri čemu se iznos od 21.000,00 kn odnosi na neimovinsku štetu, a 1.000,00 kn na imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege. Nadalje, nije sporno da je tuženik tužitelju naknadio imovinsku štetu za izgubljenu zaradu koja se odnosi na razlike između plaće koju bi primao da se nije ozlijedio i naknade plaće za vrijeme bolovanja na kojem je bio zbog posljedica ozljeđivanja u iznosu od ukupno 2.944,77 kn.

7. Temeljem provedenog medicinskog vještačenja po vještaku dr. Miroslavu Bielenu sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u štetnom događaju ozlijedio nogu u području skočnog zgloba te mu je postavljena dijagnoza bimaleolarne frakture desne potkoljenice, da je trpio fizičke bolove u jakom intenzitetu 5 dana, srednje jakom 7 dana te lakom intenzitetu 3 mjeseca, da je trpio sekundarni strah u jakom intenzitetu 3 dana, srednjem intenzitetu 5 dana, te lakom intenzitetu 2 mjeseca, a da predmetna ozljeda ima za trajnu posljedicu ograničenu gibljivost desnog gležnja te otjecanje ovisno o tjelesnom naporu što uzrokuje smanjenje životne aktivnosti od 10%, a kod tužitelja je i zaostalo naruženje u lakom stupnju zbog ožiljka u području desnog gležnja. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te primjenom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje:ZOO) ocijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete po kriteriju fizičkih boli u iznosu od 15.500,00 kn, straha u iznosu od 10.000,00 kn, smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 11.500,00 kn i naruženosti u iznosu od 3.800,00 kn. S obzirom da je tuženik tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplatio iznos od 21.000,00 kn, to prvostupanjski sud dosuđuje preostalu razliku u iznosu od 19.800,00 kn sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe primjenom čl. 1103. ZOO-a dok u preostalom dijelu za iznos od 15.700,00 kn naknade neimovinske štete tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Prvostupanjski sud zahtjev za isplatu zatezne kamate na naknadu neimovinske štete za razdoblje prije podnošenja tužbe odbija kao neosnovan s obzirom na zaključak da tužitelj nije dokazao kada je podnio odštetni zahtjev tuženiku.

8. S obzirom da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega po 3 sata dnevno tijekom 4 tjedna, potom po 2 sata dnevno tijekom 4 tjedna i još po 1 sat dnevno tijekom slijedeća 4 tjedna, prvostupanjski sud po slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP-a i čl. 1095. ZOO-a odmjerava tužitelju iznos od 3.192,00 kn prema cijeni sata tuđe pomoći i njege u iznosu od 19,00 kn, te ga umanjuje za nesporno isplaćeni iznos od 1.000,00 kn i dosuđuje mu po tom osnovu iznos od 2.192,00 sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok za ranije razdoblje zahtjev za isplatu zateznih kamata na naknadu te imovinske štete odbija kao neosnovan.

9. Nadalje, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju i naknadu imovinske štete za izgubljenu zaradu u iznosu od 3.201,05 kn s obzirom da prema rezultatima financijskog vještačenja proizlazi da razlika između pretpostavljene plaće koju bi tužitelj ostvario da nije doživio ozljedu na radu i isplaćene naknade za bolovanje iznosi 6.145,82 kn koju prvostupanjski sud umanjuje za nesporno isplaćeni iznos od 2.944,77 kn, te na taj iznos dosuđuje zatezne kamate od 15. siječnja 2016. do isplate jer da su do tada dospjela sva potraživanja tužitelja po tom osnovu.

10. Pri tom je prvostupanjski sud tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim, cijeneći da je tužitelj tužbu za naknadu predmetne štete podnio 13. travnja 2016., da je provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da je liječenje tužitelja završeno 31. prosinca 2015. i da je u tijeku postupka povisio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete primjenom orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da nije nastupila zastara prema čl. 230. ZOO-a ni u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ranije postavljeni tužbeni zahtjev, pri čemu da se osnova tužbenog zahtjeva nije mijenjala.

11. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15-dalje:Tarifa).

12. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, pa ni povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano tužitelj upire u žalbi jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12.1. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a jer da se tuženik protivio preinaci tužbe.

12.2. Naime, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj nakon provedenog medicinskog vještačenja povisio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete s iznosa zatraženog u tužbi od 26.000,00 kn na iznos od 34.500,00 kn sa zateznim kamatama podneskom od 30. listopada 2020. te je prvostupanjski sud donošenjem prvostupanjske presude sadržajno prihvatio preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. ZPP-a, iako je tužitelj tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka, jer je tužitelj tek nakon provedenog medicinskog vještačenja saznao za opseg cjelokupne štete i stoga je bilo svrsishodno odlučivati o tako postavljenom (konačnom) tužbenom zahtjevu.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odbića zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete po kriteriju smanjenja opće životne aktivnosti.

14. Naime, stranke u žalbama dovode u pitanje visinu dosuđene pravične novčane naknade tužitelju za pretrpljenu neimovinsku štetu. Tužitelj smatra da je ona dosuđena u preniskom iznosu te da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti vezane uz štetne posljedice koje su nastupile za tužitelja, posebno ukazujući da je tužitelj zbog predmetnog ozljeđivanja bio primoran obaviti operativni zahvat, da i dalje kod tužitelja dolazi do otjecanja desnog gležnja, osjeća zamor u desnom gležnju, manje je gibljiv u odnosu na lijevi gležanj. Tuženik smatra da je previsoko dosuđen iznos naknade neimovinske štete te da prvostupanjski sud nije vodio računa o okolnostima konkretnog slučaja nekritički primjenjujući Orijentacijske kriterije VSRH, pri čemu dovodi u pitanje i mogućnost njihove retroaktivne primjene.

14.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da nema mjesta primjeni Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH za naknadu neimovinske štete iz pravnog shvaćanja zauzetog na sjednicama Građanskog odjela 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. iz razloga što je je tužba podnesena prije njihovog donošenja. Naime, navedeni Orijentacijski kriteriji prihvaćeni su 15. lipnja 2020. i odnose se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja ubuduće, a u konkretnom slučaju ovaj parnični postupak je u to vrijeme bio u tijeku. Pri tome, treba navesti da Orijentacijski kriteriji nisu izvor prava te se ne primjenjuju samim automatizmom, već služe ujednačavanju kriterija kod odlučivanja o naknadi neimovinske štete, a obveza je sudova da ovisno o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja sukladno odredbama čl. 1100. st. 1. i 2. ZPP-a utvrde visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

14.2. Nastavno, protivno prednje iznesenim žalbenim navodima stranaka, sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio relevantne kvalifikatorne okolnosti u odnosu na jačinu i trajanje fizičkih boli i pretrpljenog straha, te stupnja i uočljivosti naruženja tužitelja, imajući na umu lokalitet povrede i njen karakter, te je pravilno u primjeni čl. 1100. st. 2. ZOO-a odmjerio pravičnu novčanu naknadu tužitelju po kriteriju fizičkih boli u iznosu od 15.500,00 kn, po kriteriju straha u iznosu od 10.000,00 kn te po kriteriju naruženja iznos od 3.800,00 kn, pri čemu je tako odmjerene iznose umanjio za nesporno isplaćeni iznos naknade neimovinske štete.

14.3. Međutim, u odnosu na pravičnu novčanu naknadu po kriteriju smanjenja opće životne aktivnosti tužitelja koja je utvrđena u omjeru od 10%, s obzirom da je kod tužitelja zaostala ograničena gibljivost desnog gležnja u srednjem stupnju, te otjecanje u tom području ovisno o tjelesnom naporu, zbog čega tužitelj ubuduće mora ulagati pojačane napore, te imajući na umu da je tužitelj osoba srednje životne dobi (rođen 1969.), to prema ocjeni ovoga suda tužitelju pravilnom primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a pripada, pored dosuđenog i isplaćenog iznosa, pravična novčana naknada u daljnjem iznosu od 663,61 euro (5.000,00 kn), na koji iznos mu pripadaju zatezne kamate od podnošenja tužbe do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

15. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, na koji se poziva i u žalbi, prvostupanjski je pravilno otklonio kao neosnovan taj prigovor s obzirom na utvrđenje da je liječenje tužitelja završeno 31. prosinca 2015., a predmetna tužba je podnesena 13. travnja 2016., dakle unutar roka od 3 godine kada je tužitelj saznao za štetu i počinitelja (čl. 230. ZOO-a). Treba napomenuti da je pravilno prvostupanjski sud cijenio da nije nastupila zastara ni u odnosu na preinačeni dio tužbe jer zahtjev tužitelja proizlazi iz istog činjeničnog i pravnog osnova kako je određen već u tužbi, iako to više nije odlučno jer je prvostupanjski sud, a i ovaj žalbeni sud, dosudio tužitelju naknadu neimovinske štete u okviru prvotno postavljenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete do iznosa od 26.000,00 kn (48.000,00 kn bez umanjenja za plaćeni iznos naknade neimovinske štete) zbog čega mu i zatezne kamate na konačno dosuđeni iznos naknade neimovinske štete pripadaju od podnošenja tužbe sukladno čl. 1103. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

17. S obzirom na ishod žalbenog postupka, tužitelj je u sporu konačno uspio 73% u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a pa mu je sukladno čl. 166. st. 2. ZPP-a trebalo odmjeriti troškove postupka u tom omjeru. Prvostupanjski je pravilno u primjeni čl. 155. ZPP-a i Tarife utvrdio troškove koji tužitelju pripadaju s osnove zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 10.750,00 kn, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, pa mu sukladno uspjehu u sporu od 73% pripada iznos od 1.041,54 eura (7.847,50 kn) i uvećan za PDV daje iznos od 1.301,93 eura (9.809,38 kn), pa kako je tužitelju s osnova zastupanja pravomoćno dosuđen iznos od 1.087,93 eura (8.197,00 kn), dosuđena mu je daljnja razlika od 214,00 eura (1.612,38 kn).

18. Tužitelj je u žalbenom stadiju postupka uspio 30% (prema vrijednosti ožalbljenog dijela u iznosu od 2.150,11 eura) pa mu sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) pripada nagrada u iznosu od 93,75 eura, s uključenim PDV-om, dok je preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer s istom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

19. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke I. izreke za iznos neimovinske štete do iznosa od 790,10 eura i imovinske štete u iznosu od 290,93 eura, sa zateznim kamatama, te u točki IV. izreke do iznosa parničnog troška tužitelja od 1.048,11 eura, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 21. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović