Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1319/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja RH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice, Zagreb, Vinogradska 29, OIB 84924656517, zastupanog po dipl. iur. RHT, dipl. iur., zaposlenici tuženika, po gen. pun. Su-3785/09, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 513/2018-137 od 28. lipnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-513/2018-137 od 28. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženome da tužitelju plati iznos od 10.617,82 EUR / 80.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se za svako polugodište određuje u visini eskonte stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od podnošenja tužbe sudu 20.04.2011.g. pa do isplate, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj je žalbu podnio iz svih žalbenih razloga, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u žalbi ne navodi konkretno u čemu bi se sastojale eventualno počinjene bitne povrede, iz kojeg razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužitelj u ovom postupku traži naknadu štete od tuženika, kao pravnog slijednika Klinike za traumatologiju Zagreb, tvrdeći da je 21. travnja 2006. pao na lijevo koljeno te zadobio višeiverne prijelome lijeve iverne kosti s pomakom, zbog čega je istog dana zaprimljen u Kliniku za traumatologiju Zagreb na liječenje u kojoj klinici mu je 24. travnja 2006. obavljen operativni zahvat sanacije prijeloma. Tvrdnja je tužitelja da operativni zahvat, kao i postoperativna njega, odnosno nadzor postavljenosti i stegnutosti imobilizacije nisu bili napravljeni sukladno pravilima medicinske struke zbog čega je došlo do progresivnog otoka lijeve noge te nastanka duboke venske tromboze u području operirane noge i zdjelice. Zbog nepravilnog liječenja tužitelj tvrdi da posljedice trpi i danas.

6.1. Nakon provedenog postupka sud utvrđuje kao nespornu činjenicu među strankama da je tužitelj bolnički liječen kod pravnog prednika tuženika u razdoblju od 21. travnja 2006. do 18. svibnja 2006.

6.2. U odnosu na spornu činjenicu među strankama je li prilikom liječenja tužitelja došlo do propusta, odnosno postupanja protivno pravilima struke, tijekom postupka bilo je provedeno liječničko vještačenje po stalnim sudskim vještacima prim. dr. Milanu Andrakoviću, spec. kirurgu – traumatologu i prof.dr.sc. Zijadu Durakoviću spec. internisti koji su u bitnome naveli da komplikacije koje su se pojavile kod tužitelja tijekom liječenja, a to je duboka venska tromboza, nisu uzrokovane pogrešnim liječenjem, već se radi o uobičajenoj mogućoj komplikaciji nakon operativnog zahvata, za što su kod tužitelja postojala najmanje četiri razloga, a to su otprije povrede proširene vene lijeve noge, dob iznad 40 godina života, stanje nakon kirurškog zahvata lijevog koljena izvršenog nakon povrede te nepokretnost odnosno dugotrajnije ležanje u krevetu. Kako je tužitelj tvrdio da je uzrok komplikacija koje su se pojavile tijekom liječenja prekomjerna stegnutost lijeve noge nakon operacije tutor longetom, liječnički vještaci su pregledom dokumentacije utvrdili da u medicinskoj dokumentaciji nema naznaka da je imobilizacija bila pretijesna i da je to bio razlog zbog kojeg je 1. svibnja 2006. tutor longeta zamijenjena elastičnim zavojem. Zaključujući da se liječnički vještaci dr. Duraković i dr. Andraković nisu mogli decidirano očitovati o razlogu izmjene imobilizacije kod tužitelja 1. svibnja 2006., iako je načelno njihove nalaze sud prihvatio, sud je po prijedlogu tužitelja odredio provođenje novog medicinskog vještačenja i to po ustanovi za vještačenje – Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

6.3. Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu sud je odredio zadatak vještačenja na temelju sve dostupne medicinske dokumentacije i pregleda tužitelja.

6.4. Na temelju pismenog nalaza i mišljenja ustanove za vještačenja – Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu od 14. ožujka 2022., kojeg su u ime ustanove izradili vještaci – referenti: doc. dr. sc. Arsen Pavić, dr. med., spec. kirurgije – traumatolog, doc. dr. sc. NH, dr. med., spec. interne medicine i prof. dr. sc. Dolores Britvić, dr. med., spec. psihijatrije i koji su dali prijedlog Povjerenstvu za sudbena mišljenja, a koji prijedlog je prihvaćen, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj 21. travnja 2006. zadobio višekomadni prijelom s pomakom lijevog ivera padom na lijevo koljeno. Istoga dana je zaprimljen u Kliniku za traumatologiju gdje je hospitaliziran do 18. svibnja 2006. Anamnestički se saznaje da je 1986. operirao vene. Po prijemu ordinirana mu je imobilizacija tutor longetom, tromboprofilaksa (heparinom male molekularne mase) i analgetici. Dana 24. travnja 2006. po prijeoperacijskoj obradi i pripremi, učinjen je operacijski zahvat: krvava repozicija i osteosinteza obuhvatnom svezom po AO metodi Preoperativno i postoperativno je provedena tromboprofilaksa. Poslijeopracijski je uočena komplikacija u vidu slabosti i parestezije lijeve ruke, pregledan je po neurokirirgu, CT-om je isključeno svježe intrakranijalno krvarenje, dijagnosticira se prolazna pareza radijalnog živca koja se tijekom hospitalizacija oporavlja. Istoga dana, poslijeoperacijiski, zaprimljen u JIL, uz adekvatnu terapiju, u 21:00 h ordiniran profilaktički Fraxiparin 0,4 ml s.c. Slijedećeg dana, 25. travnja 2006. premješten je na odjel u stabilnom stanju, urednog općeg i lokalnog statusa i urednih laboratorijskih nalaza. Na odjelu nastavljeno s terapijom iz JIL-a u smislu tromboprofilakse, hidracije i analgezije. Poslijeoperacijski tijek bolesti je bio uredan, rana je redovito previjana (28. travnja, 29. travnja, 30. travnja, 1. svibnja, 2. svibnja i 3. svibnja 2006.) te je time i praćen NC status. Ordinirane su štake te je dana 30. travnja 2006. i 1. svibnja 2006. započeto sa vertikalizacijom, pokretan uz pomagala. Tada je još imao tutor longetu, a iz medicinske dokumentacije se ne razbire da je imobilizacija bila pretijesna. Dana 1. svibnja 2006. tutor longeta je zamijenjena elastičnim zavojem x2 i ordiniran je Heparinski gel (temperaturna lista za 1. svibnja). Dana 2. svibnja 2006.

11.-og dana po prijemu i 8.-og poslijeoperacijskog dana, razvio se progresivni otok lijeve noge u smislu duboke venske tromboze (DVT) lijeve noge, UZ-om se utvrdi DVT lijeve noge i započne se liječenje po internisti. Kod otpusta lijevo koljeno je imobilizirano ortozom. Na ambulantnoj kontroli kirurga od 2. lipnja 2006. ortoza lijevog koljena je odstranjena i preporučena je fizikalna terapija uz prethodnu kontrolu vaskularnog kirurga i flebologa. U daljnjem tijeku provodi se fizikalna terapija ambulantno i stacionarno, uz redovite kontrole fizijatra, vaskularnog kirurga, interniste te redovite kontrolne laboratorijske, RTG i UZ preglede. Tijekom liječenja razvile su se neželjene pojave odnosno komplikacije liječenja i to:

1.) blaža kljenut radijalnog živca lijeve ruke koja se potpuno oporavila tijekom hospitalizacije,

2.) DVTa kao posljedica tramue, vremenski duže imobilizacije, dugotrajnog ležanja, dobi (u vrijeme utuženog događaja tužitelj je imao 57 godina) i od prije postojećih varikoznih vena (1986. operirao vene lijeve noge),

3.) odloženog srastanja lijevog ivera, a koje nije posljedica nepravilnog postupka, 4.) Sudeckova distrofija lijevog donjeg uda (dijagnosticirana 2007.) je neželjena pojava koja nastaje spontano i nije ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi s bilo kojom provedenom mjerom liječenja.

Zaključak je Povjerenstva za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu da je liječenje tužitelja RH provedeno po pravilima struke, jer je tužitelj liječen po svim pravilima struke od prevencije, kada je profilaktički ordiniran lijek protiv zgrušavanja krvi, a kada se razvila duboka venska tromboza lijek je ordiniran u terapijskoj dozi. Povjerenstvo je u pismenom nalazu i mišljenju objasnilo dijagnozu duboke venske tromboze navodeći da se radi o vrsti venske tromboze koja uključuje stvaranje krvnog ugruška u dubokoj veni, najčešće u nogama ili zdjelici. Tri čimbenika Virchowove trijade - venska staza, hiperkoagulabilnost i promjene u sluznici endotelnih krvnih žila - doprinose razvoju duboke venske tromboze. Operacije, traume i prijelomi kostiju povećavaju rizik zbog ulaska u krv tkivnog faktora izvan vaskularnog sustava. Također neaktivnost i imobilizacija pridonose venskoj stazi, kao kod ortopedskog gipsa ili ležanja u krevetu tijekom hospitalizacije. Duboka venska tromboza često se razvija u venama potkoljenice i "raste" u smjeru venskog toka, prema srcu, najčešće zahvaća vene na nozi ili zdjelici uključujući poplitealnu venu (iza koljena), femoralnu venu (bedra) i ilijačne vene zdjelice. Liječenje duboke venske tromboze provodi se antikogulansima tj. lijekovima za razrjeđivanje krvi te predstavlja tipičan tretman. Povjerenstvo završno zaključuje da pravni prednik tuženika u liječenju tužitelja nije počinio liječničku grešku, iz kojeg razloga vještaci nisu dali nalaz i mišljenje o posljedicama.

6.5. Tuženik nije imao primjedbi na provedeno medicinsko vještačenje, dok se tužitelj o vještačenju nije očitovao. Naime, sud je tužitelju rješenjima od 26. svibnja 2022. i 4. studenog 2022. ostavljao rok od po 30 dana od dana primitka tih rješenja za angažiranje punomoćnika odvjetnika u ovom predmetu, međutim, tužitelj do dana zaključenja glavne rasprave 15. svibnja 2023. nije opunomoćio novog punomoćnika za zastupanje u ovom predmetu, niti se je očitovao o pismenom nalazu i mišljenju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, koje mu je dostavljeno 14. travnja 2022., u periodu duljem od godine dana, zbog čega je sud primjenom odredbe članka 10. stavak 1. i 304. ZPP-a zaključio glavnu raspravu. Kako je sud procijenio da je medicinsko vještačenje izrađeno stručno, savjesno, objektivno, precizno, na temelju brižljivog pregleda cjelokupne medicinske dokumentacije tužitelja i na temelju kliničkog pregleda tužitelja, sud ga je prihvatio u cijelosti.

6.6. Analizirajući iskaz tužitelja sud u bitnome zaključuje da ne može prihvatiti njegov iskaz u dijelu u kojem je tvrdio da je postavljena tutor longeta bila prejako stegnuta jer to nije navedeno u medicinskoj dokumentaciji, koja je inače prema utvrđenju suda bila vođena redovno i detaljno. Isto tako, sud ocjenjuje da tužitelj nema potrebnih stručnih znanja kako bi ocijenio medicinske postupke prednika tuženika, zbog čega nije mogao prihvatiti njegovu tvrdnju da je do pojave duboke venske tromboze lijeve noge došlo uslijed previše tijesne imobilizacije. Kako je u postupku utvrđeno provedenim medicinskim vještačenjem da u liječenju tužitelja kod pravnog prednika tuženika nije počinjena liječnička greška, zbog toga što je liječenje provedeno u potpunosti u skladu s pravilima struke, sud smatra da nema mjesta primjeni odredbe članka 1045. stavak 1. i 1061. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) da bi se usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, iz kojeg razloga je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Tužitelj u žalbi u bitnome na drugačiji način analizira provedene dokaze, a prije svega nalaz i mišljenje liječničkih vještaka dr. Andrakovića i dr. Durakovića, na čiji nalaz je imao primjedbe, iz kojeg razloga je po njegovom prijedlogu provedeno novo medicinsko vještačenje po ustanovi – Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, na čijem nalazu je sud temeljio pobijanu presudu, zbog čega su svi žalbeni navodi u tom smislu pravno irelevantni. Također u žalbi tvrdi da vještaci koji su izradili pismeni nalaz i mišljenje u ime Medicinskog fakulteta u Splitu, nisu usmeno saslušani u odnosu na razlog izmjene imobilizacije kod tužitelja. Niti te žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane jer stranke nisu imale primjedbe na pismeni nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, zbog čega sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 260. stavak 1. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj žalbenom tvrdnjom da vještaci nisu saslušani, a u pismenom nalazu i mišljenju vještaci su obrazložili svoje mišljenje, koje obrazloženje je sudu bilo prihvatljivo obzirom na zadatak vještačenja, zbog čega je sud mogao presudu temeljiti na njihovom pismenom nalazu i mišljenju. Naime, iz mišljenja Medicinskog fakulteta u Splitu jasno proizlazi da su vještaci odgovorili na tvrdnju tužitelja o pretijesnoj longeti na način da iz medicinske dokumentacije ne proizlazi da je imobilizacija bila pretijesna, zbog čega tužitelj neosnovano u žalbi tvrdi da u postupku nije utvrđeno koji je bio razlog izmjene imobilizacije kod tužitelja jer to nije pravno relevantna činjenica s obzirom da u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o tome da bi tuženik pogrešno liječio tužitelja stavljanjem pretijesne longete. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj i prije operacije, a i nakon toga primio, sukladno pravilima struke, tromboprofilaksu, odnosno lijekove protiv zgrušavanja krvi, te da se kod tužitelja desila neželjena komplikacija u obliku duboke venske tromboze lijeve noge, što je utvrđeno dijagnostikom kod pravnog prednika tuženika, zbog čega mu je propisana odgovarajuća terapija, i po ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja zaključio da komplikacija koja se razvila kod tužitelja nije posljedica pogrešnog liječenja.

9. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava odbio je tužbeni zahtjev, iz kojeg razloga je žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 21. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković