Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1112/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja zavoda, OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćnici J. J., dipl. iur., protiv tuženika W. o. V. I. G. d.d., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., radi naplate regresne tražbine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-129/2023-11 od 19. siječnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-129/2023-11 od 19. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„Nalaže se tuženiku W. o. V. I. G. d.d., Z., OIB: ..., da isplati tužitelju ZAVODU, Z., OIB: ... iznos od 2.970,60 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto sedamdeset EUR i šezdeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe, 10. ožujka 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 29. siječnja 2024. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže na plaćanje troškova parničnog postupka u cijelosti ili podredno da ukine pobijanu odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iako tuženik žalbu nije podnio zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovaj sud je ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) na koje povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao osiguratelj štetnika isplati iznos od 2.970,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, koji iznos je tužitelj isplatio oštećenici iz prometne nezgode od 9. ožujka 2009., N. B.-S., po osnovu naknade za tjelesno oštećenje za vremensko razdoblje od 1. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022.

6.1. Tuženik je priznao nastanak štetnog događaja u kojem je teške tjelesne ozljede zadobila osiguranica tužitelja N. B.-S., ali je osporio osnovu i visinu potraživanja, kao i početak tijeka zakonske zatezne kamate na iznos glavnice. Ističe da pravni osnov isplate štete ne može biti u člancima 161. do 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 152/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. i 155/23.; dalje: ZOMO), već u članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.; dalje: ZOOP).

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da između stranaka nije sporno da je osiguranica tužitelja N. B.-S. stradala i zadobila tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila 9. ožujka 2009. i koju je skrivio osiguranik tuženika T. F., te da je u toj prometnoj nezgodi zadobila povrede u vidu distenzije vratne kralješnice s intenzivnim bolovima u području vrata i glave, koje su bile popraćene mučninom i povraćanjem i koje su kod osiguranice tužitelja dovele do potpune i stalne inkontinencije urina, uzetosti peroneusa desno, potpunog gubitka funkcije jednog segmenta cervikalne regije i potpunog gubitka funkcije jednog segmenta lumbalne regije.

6.3. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje:

- da se kod Općinskog suda u Čakovcu pod brojem Pn-46/18 vodio postupak naknade štete po tužbi osiguranice tužitelja N. B.-S. protiv tuženika te je donijeta pravomoćna presuda broj Pn-46/18-19 od 30. siječnja 2019. kojom je utvrđena odgovornost osiguranika tuženika za štetni događaj te je tužiteljici N. B.-S. dosuđena naknada imovinske i neimovinske štete,

- da su povrede koje je zadobila osiguranica tužitelja okvalificirane kao povreda na radu,

- da je kod osiguranice tužitelja, a temeljem nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka od 22. listopada 2014. utvrđeno više tjelesnih oštećenja koja su nastala u predmetnom štetnom događaju,

- da je ukupan postotak tjelesnih oštećenja 100%, a na donjim ekstremitetima 30%,

- da je osiguranici tužitelja rješenjem tužitelja broj Klasa: 141-06/14-01, Urbroj: 341- 20-0573-14-028520 od 27. listopada 2014. zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 485,21 kunu mjesečno,

- da je u vremenskom periodu od 1. ožujka 2020. do 31. prosinca 2020., a što proizlazi iz obračuna izvršenih isplata, osiguranici tužitelja isplaćen iznos naknade za tjelesno oštećenje od 2.970,60 eura,

- da je 21. rujna 2022. tužitelj tuženiku postavio odštetni zahtjev kojim potražuje isplatu novčanih naknada zbog tjelesnog oštećenja za razdoblje od 1.rujna 2019. do 31. kolovoza 2020. u iznosu od 3.090,05 eura,

- da je tuženik otklonio isplatu po odštetnom zahtjevu.

6.4. Prvostupanjski sud zaključuje da iz provedenih dokaza proizlazi kako je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju svojoj osiguranici N. B.-S. isplatio po osnovu tjelesnog oštećenja iznos od 2.970,60 eura te da su isplate s osnova tjelesnog oštećenja u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, a kojeg je uzrokovao osiguranik tuženika. Prvostupanjski sud ocjenjuje da službena dokumentacija tužitelja koja je ovjerena i potpisana po ovlaštenim osobama se ima smatrati javnim ispravama u smislu članka 230. stavak 1. ZPP-a kojima se dokazuje istinitost onog što se u njima potvrđuje ili određuje. Stoga da je tužitelj dokazao koji je novčani iznos po osnovu naknade za tjelesno oštećenje isplatio svojoj osiguranici u utuženom vremenskom periodu, a da tuženik nije istaknuo niti dokazao da bi činjenice u toj dokumentaciji bile neistinito utvrđene ili da su isprave nepravilno sastavljene i na te okolnosti nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza.

6.5. Prvostupanjski sud zaključuje da se na konkretan spor treba primijeniti članak 27. stavak 1. ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate novčanih naknada za tjelesno oštećenje, pri čemu citira stavak 1. i 2. navedenog članka te se poziva i na odluku broj Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. u kojoj je odgovoreno na pitanje koji se zakon primjenjuje u sporovima iste vrste kao što je konkretan spor, te je dano i mišljenje kako treba protumačiti stavak 2. članka 27. ZOOP-a, odnosno što čini stvarnu štetu tužitelja.

6.6. Zbog toga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a na iznos glavnice dosuđena je zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe jer odštetnim zahtjevom koji je podnesen prije podnošenja tužbe nije bilo obuhvaćeno cijelo utuženo razdoblje.

6.7. O naknadi parničnog troška nije odlučeno jer tužitelj nije tražio naknadu parničnog troška, a tuženik nema pravo na naknadu istog s obzirom da je izgubio parnicu.

7. U svojoj žalbi tuženik ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 27. stavak 1. i 2. ZOOP-a, odnosno da je pogrešno naveo kako je pravni osnov za isplatu štete u ZOMO-u. Pored toga, da tužitelj nije dokazao stvarnu štetu iz članka 27. ZOOP-a, a teret dokaza da je na njemu.

7.1. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je u svojoj odluci jasno naveo da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba članka 27. ZOOP-a i temeljem te odredbe je i dosudio zatraženi iznos tužitelju.

7.2. U identičnom sporu koji se vodio između Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i osiguravajućeg društva, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi broj Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. odgovorio na tri postavljena pitanja od strane tuženika.

7.3. Prvo pitanje je glasilo: „1. Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)?“. Na to pitanje je odgovoreno: „… da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP…“. Dakle, time je riješeno pitanje koji se zakon primjenjuje u sporovima kao što je ovaj konkretan spor.

7.4. Drugo postavljeno pitanje je glasilo: „2. Je li naknada za tjelesno oštećenje koje je isplatio HZMO svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. stavak 2. ZOPP-a koju bi osiguravatelja štetnika u slučaju postojanja odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi HZMO-u ili se isplaćena naknada za tjelesno oštećenje ne može smatrati stvarnom štetom u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a?“. Na to pitanje odgovoreno je: „12. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

13. Stoga, kako stavak 1. čl. 27. priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje tuženika izraženog u reviziji da bi obveza naknade štete postojala samo u odnosu na nužne izdatke isplaćene po pravilima o zdravstvenom osiguranju, pozivajući se na odredbu čl. 27. st. 2. ZOOP.

14. Da je tome tako upućuje i odredba čl. 27. st. 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz čl. 27. st. 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

15. Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

16. Stoga, po ocjeni ovog suda svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu pa je time odgovoreno i na drugo pitanje revidenta.“.

7.5. Dakle, stvarna šteta u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a je i iznos naknade koju tužitelj isplaćuje po osnovu tjelesnog oštećenja svojoj osiguranici, a sve u okviru odgovornosti tuženika, odnosno njegovog osiguranika.

7.6. Treće pitanje glasi: „3. Je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svojem osiguraniku teret dokaza (članak 219. stavak 1. ZPP-a) glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu HZMO-a koju je HZMO priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje, iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?“. Na navedeno pitanje je odgovoreno da s obzirom na članak 219. stavak 1. i članak 220. ZPP-a „… ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja.“. Nadalje, se navodi: „20. U ovom sporu, a odgovarajući na postavljeno pitanje, vodeći računa o ispravi u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 13 spisa) neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13.-dalje: ZOMO) to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrda o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja, već reguliraju pitanje naknade štete po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz.“.

7.6. Dakle, u odnosu na žalbeni navod tuženika kako tužitelj nije dokazao priloženim ispravama visinu tužbenog zahtjeva, ocjena je ovog suda da je s obzirom na sadržaj navedenih isprava, bez obzira što se ne bi moglo govoriti o javnoj ispravi u smislu članka 230. ZPP-a, tužitelj dokazao visinu svog potraživanja jer tuženik osim paušalnog prigovaranja visini tužbenog zahtjeva nije iznio nikakve činjenice niti predložio bilo kakve dokaze, a koji bi dovodili u sumnju ispravnost izvršenog obračuna i isplata.

8. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je pobijana presuda potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 21. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković v. r.