REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1056/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Reljić, odvjetnik iz Zagreba, Ljudevita Posavskog 32b, protiv 1. tuženika PRVIĆ d.o.o., OIB: 79768877665, Zagreb, Palmotićeva 3, i 2. tuženika NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Petar Ćubela, odvjetnik iz Zagreba, Vlaška 72c, radi izdavanja izjave o prijenosu poslovnih udjela i utvrđenja, odlučujući o žalbi drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1016/22 od 19. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba drugotuženika NO i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1016/22 od 19. prosinca 2023. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude naloženo je drugotuženiku da tužitelju izda izjavu o prijenosu poslovnih udjela društva prvotuženika PRVIĆ d.o.o., sačinjenu u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave potvrđene po javnom bilježniku sa sadržajem pobliže određenim u točki I. izreke pobijane presude. Točkom III. izreke pobijane presude naloženo je drugotuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.036,90 EUR.

2. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je Sporazum o visini cijene ustupa temeljnog uloga i poslovnog udjela od 29. listopada 2015. (dalje: Sporazum) dvostranoobvezni naplatni ugovor, pri čemu je tužitelj ispunio obvezu prenijeti poslovne udjele drugotuženiku, dok obvezu drugotuženika predstavlja plaćanje cijene za poslovne udjele koji su mu ustupljeni Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela od 29. listopada 2015. (dalje: Ugovor). Pritom je drugotuženik, kao član uprave prvotuženika, jedini bio ovlašten sklopiti ugovor o kupoprodaji nekretnine. Kako Sporazumom nije ugovoren rok u kojem će se predmetna nekretnina prodati, prvostupanjski sud je primijenio čl. 173. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje: ZOO) i zaključio da narav obveze zahtijeva stanoviti rok za ispunjenje, ocijenivši da rok od pet godina od sklapanja Ugovora predstavlja razuman rok za ispunjenje sukladno naravi obveze. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da drugotuženik nije ispunio svoju obvezu jer u trenutku tužiteljeve izjave o raskidu Ugovora i Sporazuma, drugotuženik u razdoblju od gotovo sedam godina od sklapanja Ugovora i Sporazuma nije platio cijenu, niti prodao nekretninu u ime i za račun prvotuženika, a što po prvostupanjskom sudu dovodi do primjene čl. 363. ZOO-a. Prvostupanjski sud navodi i da drugotuženik nije niti prodao nekretninu, niti platio cijenu tužitelju u naknadnom roku (kojeg mu je tužitelj dao dopisom od 21. veljače 2022.) pa su Ugovor i Sporazum raskinuti tužiteljevim dopisom od 13. svibnja 2022. Zaključno, prvostupanjski sud navodi da je osnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže drugotuženiku da tužitelju izda izjavu o prijenosu poslovnih udjela društva prvotuženika (što će u protivnom zamijeniti presuda) jer je čl. 368. st. 2. ZOO-a propisano da ako jedna strana ispuni ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.

3.2. Drugotuženik podnosi žalbu protiv točaka I. i III. izreke presude, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da naknadni rok od 30 dana nije primjereni rok za izvršenje obveze prodaje predmetne nekretnine, za koju de facto ne postoji tržište u smislu tržišta nekretnina koje se prodaje putem oglasnika jer je prodaja predmetne nekretnine moguća nakon što se zadovolje specifični uvjeti, koji se tiču usklađenosti zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, nepostojanja imovinsko pravnih problema, postojanje pristupnog puta i komunalne infrastrukture. Nadalje, ističe da glede predmetne nekretnine nisu u potpunosti riješeni imovinsko pravni odnosi (konkretno s Gradom Zagrebom) vezano za dio zemljišta koji predstavlja pristupnu cestu, odnosno da nije u cijelosti izgrađena i upisana pristupna cesta do predmetne nekretnine, tako nisu ostvareni preduvjeti za prodaju predmetnog zemljišta. Zbog navedenog smatra da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava – odredbi čl. 362. ZOO-a i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP).

3.1. Osim toga, drugotuženik navodi i da naknadni rok od 10 dana (kojeg mu je ostavio tužitelj izjavom o raskidu od 22. svibnja 2022.) za plaćanje tužiteljevih poslovnih udjela u iznosu od 2.335.921,43 EUR (tada 17.600.000,00 kn), nije primjeren rok u smislu čl. 362. ZOO-a. Pritom navodi i da čista vrijednost udjela prvotuženika ne može biti jednaka vrijednosti zemljišta iz jednostavnog razloga što prvotuženik ima značajne financijske obveze prema drugotuženiku na ime danih, a nevraćenih zajmova kojima je plaćena kupoprodajna cijena zemljišta, zateznih kamata na te iznose kao i drugih troškova. Nadalje, navodi da su zainteresirani potencijalni kupci odustali od kupnje predmetne nekretnine jer nije izgrađena pristupna cesta odnosno jer Grad Zagreb nije izvršio svoje obveze glede dovršetka i upisa pristupne ceste. Ističe i da prvostupanjski sud nije poštovao pravu volju stranaka jer pobijanom odlukom de facto prekida poslovni poduhvat stranaka i usmjerava društvo prema prestanku stečaju.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba drugotuženika je neosnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev kojim nalaže drugotuženiku da izda izjavu o prijenosu poslovnih udjela prvotuženika na tužitelja.

7.1. U prvostupanjskom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da su tužitelj i drugotuženik 29. listopada 2015. sklopili Ugovor i Sporazum,

- da je čl. 2. Ugovora utvrđeno da tužitelj ima tri poslovna udjela u društvu prvotuženika Prvić d.o.o. (jedan u nominalnom iznosu od 6.600,00 kn pod rednim brojem 4, dva u nominalnom iznosu od 2.400,00 kn, pod rednim brojem 5 i pod rednim brojem 6),

- da je čl. 3. Ugovora ugovoreno da tužitelj prenosi sve svoje poslovne udjele u društvu Prvić d.o.o. na drugotuženika te da će ugovorne strane posebnim sporazumom odrediti visinu naknade za navedeni ustup, odnosno da je čl. 6. Ugovora određeno da je tužitelj suglasan da se ovaj prijenos poslovnog udjela bez njegovog daljnjeg sudjelovanja i privole upiše u sudski registar kod Trgovačkog suda u Zagrebu,

- da je drugotuženik na temelju Ugovora upisan u sudskom registru i knjizi poslovnih udjela kao imatelj navedenih poslovnih udjela,

- da je čl. 2. Sporazuma ugovoreno da stranke utvrđuju kupoprodajnu cijenu za predmetne poslovne udjele na sljedeći način: „Nakon prodaje zemljišta koje je u vlasništvu društva Prvić d.o.o. ili od prodaje poslovnih udjela trgovačkog društva Prvić d.o.o., od polučene kupoprodajne cijene primljene na ime prodaje poslovnih udjela i prodaje nekretnine prvo će se namirit ukupni iznos zajmova koje je 2. tuženik pozajmio trgovačkom društvu Prvić d.o.o. zajedno s dogovorenim kamatama u visini od 10,5% godišnje koje teku od dospijeća pa do isplate pojedinih iznosa zajmova, nakon toga podmirit će se svi troškovi s naslova eventualnih poreza i drugih davanja ako ih bude, a koji će teretiti bilo 2. tuženika, bilo 1. tuženika, pa nakon toga svih troškova koji su bili potrebni za vođenje, zastupanje i sve ostale zavisne troškove koji su služili za realizaciju prodaje nekretnina. Nakon takvog obračuna 2. tuženik će isplatiti tužitelju 45% od preostalog iznosa kupoprodajne cijene umanjene za eventualne nastale porezne obveze koje bi za tužitelja proizlazile iz takve isplate.“

- da do donošenja prvostupanjske presude predmetna nekretnina (u vlasništvu 1. tuženika) i predmetni poslovni udjeli 2. tuženika, nisu prodani,

- da je tužitelj dopisom od 21. veljače 2022. pozvao drugotuženika da u roku od 30 dana proda predmetnu nekretninu prvotuženika i plati mu cijenu za prijenos poslovnih udjela,

- da su Ugovor i Sporazum raskinuti tužiteljevim dopisom od 13. svibnja 2022., koji je upućen drugotuženiku.

7.2. Pravilno prvostupanjski sud u točki 36. obrazloženja pobijane presude navodi da su u predmetnoj situaciji Ugovor i Sporazum raskinuti u skladu s čl. 363. ZOO-a jer da je iz držanja drugotuženika vidljivo da on niti u naknadnom roku neće ispuniti obvezu u smislu čl. 363. ZOO-a pa je zbog toga raskid ugovor moguć i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje.

7.2.1. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je rok od pet godina od sklapanja Ugovora i Sporazuma razuman rok za ispunjenje sukladno naravi obveze u smislu čl. 173. ZOO-a. Naime, u predmetnom slučaju rok za ispunjenje obveze nije određen ugovorom ni zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti zahtijevaju stanoviti rok za ispunjenje jer je riječ o prodaji nekretnine velike površine, pri čemu prije prodaje predmetne nekretnine treba „srediti“ zemljišnoknjižno stanje i izgraditi pristupne ceste predmetnoj nekretnini i komunalnu infrastrukturu, a za što je očigledno potrebna suradnja s Gradom Zagrebom, kao i vođenje određenih sudskih i upravnih postupaka te u konačnici i izvođenje radova za izgradnju pristupnih putova.

7.2.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je drugotuženik nakon sklapanja Ugovora i Sporazuma bio jedini član uprave prvotuženika pa da je jedino drugotuženik bio ovlašten voditi poslove prvotuženika u smislu odredbe čl. 422. st. 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93., 34/99., 118/03., 146/08., 137/09., 111/12., 68/13. i 110/15.; dalje: ZTD). Drugim riječima, jedino je drugotuženik bio ovlašten u ime i za račun prvotuženika prodati predmetnu nekretninu (koju obvezu je preuzeo potpisom Sporazuma), pri čemu je nesporno da je prije potpisivanja Sporazuma bio upoznat sa svim poteškoćama u vezi prodaje predmetne nekretnine, a koje su prethodile potpisivanju Ugovora i Sporazuma. Stoga su neosnovani tuženikovi navodi da nije odgovoran za činjenicu da predmetna nekretnina i poslovni udjeli nisu prodani do trenutka zaključenja glavne rasprave.

7.2.3. Nadalje, drugotuženik u iskazu s ročišta od 7. studenoga 2022. navodi da su upravo neriješeni imovinsko-pravni odnosi s Gradom Zagrebom razlog zašto predmetna nekretnina nije prodana, odnosno „da nema šanse da se nekretnina proda dok se ne riješi problem s Gradom Zagrebom“. Dakle, iz navedenog je razvidno da drugotuženik neće prodati nekretninu ni u naknadnom roku jer je za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa s Gradom Zagrebom i izgradnju pristupne ceste potrebno duže vrijeme od primjerenog naknadnog roka, imajući na umu da ispunjenje te obveze ne ovisi isključivo o volji drugotuženika nego i o vođenju određenih postupaka s ciljem sređivanja zemljišnoknjižnog stanja. Pritom iz iskaza drugotuženika proizlazi da nema naznaka da će se navedeni problem riješiti u naknadnom primjerenom roku, uz što treba napomenuti da se predmetna nekretnina bezuspješno prodaje od 2008. godine, što također upućuje na zaključak o nemogućnosti rješavanja imovinsko-pravnih odnosa s Gradom Zagrebom i izgradnje pristupne ceste prema predmetnoj nekretnini (drugotuženik u iskazu spominje „borbu s administracijom u Gradu Zagrebu“, koju naziva „nemogućom misijom“). Osim toga, iz stanja spisa proizlazi i da je na predmetnoj nekretnini drugotuženik bio zasnovao založno pravo, čije postojanje svakako negativno utječe na mogućnost prodaje predmetne nekretnine. Dakle, iz stanja spisa je razvidan vrlo visok stupanj izvjesnosti da drugotuženik neće ispuniti svoju obvezu ni u naknadom primjerenom roku, imajući u vidu njegove aktivne postupke (prethodno osnivanje hipoteke na predmetnoj nekretnini), propuštanja i stanja (nemogućnost prodaje predmetne nekretnine uslijed nemogućnosti rješavanja imovinsko-pravnih odnosa s Gradom Zagrebom i izgradnje pristupnog puta predmetnoj nekretnini te komunalne infrastrukture).

7.2.4. Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da je od sklapanja Ugovora i Sporazuma do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku prošlo više od sedam godina, iz držanja drugotuženika vidljivo je da on niti u naknadnom roku neće ispuniti obvezu pa je u predmetnom slučaju raskid Ugovora i Sporazuma moguć i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kako to pogrešno smatra drugotuženik.

7.3. Kako je tužitelj ispunio svoju obvezu iz Ugovora jer je prenio predmetne poslovne udjele na drugotuženika, to nakon raskida predmetnih Ugovora i Sporazuma, ima pravo na povrat predmetnih poslovnih udjela u skladu s čl. 368. st. 2. ZOO-a. Specifičnost raskida ugovora o prijenosu poslovnog udjela nakon prijenosa udjela stjecatelju, sastoji se u tome što je vraćanje onoga što je po osnovi ugovora primljeno podvrgnuto istim pravilima koja vrijede i za stjecanje, što znači da mora postojati izjava stjecatelja da dopušta vraćanje udjela ili odgovarajuća sudska odluka te upis prijenosa poslovnog udjela nazad na bivšeg vlasnika u knjizi poslovnih udjela društva.

8. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da ostavljeni rok od 30 dana nije primjereni rok za izvršenje obveze prodaje ovakve vrste nekretnine. Naime, u predmetnom slučaju nije riječ o raskidu iz čl. 362. st. 2. i 3. ZOO-a (iako to ne utječe na zakonitost pobijane presude jer ovaj sud u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, nejasno je zašto se prvostupanjski sud u točki 36. obrazloženja pobijane presude poziva i na raskid s naknadim rokom za ispunjenje iz čl. 362. st. 2. i 3. ZOO-a,) nego o raskidu iz čl. 363. ZOO-a, kada se dužniku ne ostavlja naknadni rok za ispunjenje obveze.

8.1. Žalbeni navod tuženika o neprimjerenosti naknadnog rok od 10 dana za plaćanje tužiteljevih poslovnih udjela u iznosu od 2.335.921,43 EUR (tada 17.600.000,00 kn), kojeg mu je ostavio tužitelj izjavom o raskidu od 22. svibnja 2022., nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Naime, predmet ovog postupka je zahtjev kojim se nalaže drugotuženiku da izda izjavu o prijenosu poslovnih udjela prvotuženika na tužitelja (koju je obvezu prethodno ispunio tužitelj), a ne isplata spomenutog novčanog iznosa. Iz istog razloga bez utjecaja na pravilnost pobijane presude su i navodi o čistoj vrijednosti udjela.

8.2. Imajući u vidu da je predmet ovog postupka zahtjev za izdavanjem izjave drugotuženika da dopušta vraćanje udjela tužitelju te upis prijenosa poslovnog udjela nazad na tužitelja u knjizi poslovnih udjela društva, to nisu odlučni navodi o značajnim financijskim obvezama koje prvotuženik ima prema drugotuženiku. Eventualne tražbine s osnove zajma, koje drugotuženik ima prema prvotuženiku, nisu odlučne u pogledu raskida Ugovora i Sporazuma uslijed neispunjenja obveze drugotuženika. Takve zahtjeve drugotuženik je slobodan ostvarivati u posebnom parničnom postupku.

8.3. Bez utjecaja na pravilnost pobijane presude je i žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud de facto prekida poslovni poduhvat stranaka i usmjerava društvo prema stečaju. Naime, prema odredbi čl. 360. st. 1. ZOO-a u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. U predmetnom slučaju tužitelj je na drugotuženika prenio poslovne udjele (na što se obvezao Ugovorom), dok je drugotuženik bio u obvezi isplatiti kupoprodajnu cijenu na način određen čl. 2. Sporazuma. Kako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da drugotuženik nije ispunio svoju obvezu iz čl. 2. Sporazuma, to je tužitelj bio ovlašten raskinuti Ugovor i Sporazum prostom izjavom u smislu čl. 363. ZOO-a. Stoga je u predmetnom slučaju tužitelju bilo dopušteno raskinuti Ugovor i Sporazum zbog drugotuženikovog neispunjenja obveze u smislu čl. 363. ZOO-a jer je raskid ugovora moguć i izvan situacija kada ispunjenje obveze nije moguće, u kojim slučajevima se primjenjuju čl. 208., 373. i 374. ZOO-a.

8.4. Pravilna je i prvostupanjska odluka o troškovima postupka, koju tuženik određeno i ne osporava, a ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka.

8.5. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je drugotuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 20. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak