Poslovni broj: Usž-3941/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice BĐ, rođena **.**.1982., državljanke Republike Turske, zastupane po opunomoćeniku Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3615/2024-4 od 16. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2024.,

r i j e š i o  j e

Poništava se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3615/2024- 4 od 16. listopada 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice za donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe podnesene protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216- 03/24-06/11666, URBROJ: 511-01-212-24-3 od 12. kolovoza 2024.

2. Tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjskog rješenja zbog svih zakonom propisanih razloga.

2.1. Ističe da je prvostupanjski sud pogriješio kada je odluku o zahtjevu za odgodni učinak tužbe donio na temelju procesne radnje odustanka od zahtjeva za međunarodnu zaštitu u upravnom postupku i na temelju činjenice da se Turska smatra sigurnom zemljom jer navedene okolnosti nisu i ne mogu biti od utjecaja na odluku o zahtjevu za odgodni učinak.

2.2. Dalje navodi da je žrtva obiteljskog nasilja te da je nasilnik pokazao izvanrednu upornost u ostvarenju pogoršavanja njezine situacije. Činjenica da je svojevremeno željela odustati od postupka za odobrenje međunarodne zaštite bila je isključivo posljedica brojnih nagovaranja od strane nasilnika i njemu bliskih osoba od kojih i traži zaštitu. Ukazuje i na to da je odnos nasilnika i žrtve dinamičan odnos u kojem osim nasilja postoji i ona druga strana obećavanja, ispričavanja i sličnih laži, ali nasilnik uvijek ostaje nasilnik.

2.3. Smatra da ako postoji i najmanja sumnja na obiteljsko zlostavljanje tada svakako mora biti u javnom interesu da se žrtve nasilja zaštite. Napominje da je njezin suprug protiv nje pokrenuo razne postupke pred sudom, a kako bi je lišio svega što ima.

2.4. Ističe da ju je prvostupanjski sud odbijanjem prijedloga za odgodnim učinkom onemogućio da pred sudom meritorno raspravlja o svom zahtjevu za međunarodnom zaštitom koji je podnijela zbog obiteljskog nasilja. Smatra da je u slučajevima kada postoji sumnja na obiteljsko nasilje potrebo da se žrtve saslušaju pred sudom. Navodi da je dostavila i dokumentaciju uz tužbu koja potkrepljuje iznesene navode.

2.5. Predlaže usvojiti žalbu i odrediti odgodni učinak tužbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod obrazloženja osporavanog rješenja te predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući osporavano rješenje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je osporavano žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 129. stavku 4. i članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjsko rješenje pobija.

6. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu radi ocjene zakonitosti rješenja tuženika od 12. kolovoza 2024. kojim je odbačen njezin naknadni zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj kao nedopušten.

7. Tužiteljica je podnijela prijedlog za odgodnim učinkom tužbe jer smatra nužnim da se u upravnom sporu sasluša radi utvrđenja da su ona i njezina kćer u Republici Turskoj bile žrtve obiteljskog nasilja. Ističe da će vraćanjem u zemlju podrijetla njezina kćer i ona biti ponovno izložene nasilju koje vrši njezin suprug. Na okolnost postojanja nasilja tužiteljica predlaže svoje saslušanje te je uz tužbu dostavila dokumentaciju na turskom jeziku za koju tvrdi da su zapisnici s rasprava u brakorazvodnoj parnici na kojima su bili saslušani svjedoci koji su iskazivali o nasilju, fizičkom i psihičkom, koje je nad tužiteljicom i njezinom maloljetnom kćerkom vršio njezin suprug. Također je priložila i preslik poruka s aplikacije WhatsApp na turskom jeziku za koje tvrdi da ih joj je poslao suprug te da iste sadrže prijetnje usmjerene prema njoj.

8. U sudskom sporu izvršen je uvid u sudski spis i spis tuženika te je prvostupanjski sud na tako utvrđeno činjenično stanje, na temelju članka 42. stavka 2. ZUS-a, odbio prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

9. Ovaj Sud smatra da je prilikom odlučivanja o prijedlogu za odgodnim učinkom tužbe prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu.

10. Člankom 42. stavkom 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

11. Prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nije učinila vjerojatnim opasnost od nastanka teško popravljive štete jer je Republika Turska na listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite te je tužiteljica je 25. srpnja 2024. izjavila da odustaje od zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Prilikom donošenja takvog zaključka prvostupanjski sud je samo utvrđivao je li tužiteljica učinila vjerojatnim rizik od zlostavljanja koje proizlazi iz postupanja javnih tijela bez da je utvrđivao rizik od zlostavljanja koji proizlazi i iz postupanja privatnih osoba.

12. Naime, stajalište je Europskog suda za ljudska prava da se zbog apsolutnog karaktera prava na zabranu mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja iz članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99. pročišćeni tekst; 8/99. – ispravak; 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje Konvencija), taj članak ne primjenjuje samo na rizik od zlostavljanja koji proizlazi iz postupanja javnih tijela, već i na onaj koja proizlazi iz postupanja privatnih osoba. Navedeno stajalište proizlazi iz odluka Europskog suda za ljudska prava Said protiv Nizozemske 2345/02, F.H. protiv Švedske 2345/02. Međutim, u takvim slučajevima podnositelj mora dokazati da je rizik stvaran i da ga vlasti države odredišta ne mogu spriječiti pružanjem odgovarajuće zaštite. Dužnost je osoba koje tvrde da bi njihovo protjerivanje predstavljalo povredu članka 3. Konvencije, dostaviti materijale i podatke koji omogućuju procjenu rizika zbog udaljavanja u državu odredišta.

13. U konkretnom slučaju, tužiteljica traži određivanje odgodnog učinka tužbe jer bi vraćanjem u zemlju podrijetla njezina kćer i ona bile ponovno izložene nasilju koje vrši njezin suprug te kao dokaz o postojanju obiteljskog nasilja dostavlja dokumentaciju na turskom jeziku te predlaže svoje saslušanje. Prvostupanjski sud navode tužiteljice uopće nije utvrđivao bilo saslušanjem tužiteljice bilo pozivanjem tužiteljice da postupi sukladno članku 58. stavku 2. ZUS-a i dostavi ovjereni prijevod dokumentacije.

14. Ovaj Sud smatra da je opisanim postupanjem prvostupanjski sud propustio utvrditi postojanje stvarnog rizika od zlostavljanja koja proizlazi iz postupanja privatnih osoba, supruga tužiteljice, odnosno propustio je utvrditi nastanak štete koja bi se teško mogla popraviti.

15. S obzirom na to da se iz spisa predmeta ne može utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a, žalbu tužiteljice je valjalo usvojiti, poništiti prvostupanjsko rješenje suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi otklanjanja navedenih propusta. Prvostupanjski sud prilikom donošenja rješenja u ponovljenom postupku treba imati na umu da bi odlukom o odbijanju zahtjeva tužiteljice za odgodnim učinkom tužbe istu onemogućio u pristupu sudu kao temeljnog ljudskog prava. U suprotnom bi došlo do štete koja bi se teško mogla popraviti.

16. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 3., u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 20. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić