REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-132/2023-9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice LG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljice KG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], III-tužiteljice UG iz [adresa] - MČ [adresa], [osobni identifikacijski broj], IV-tužiteljice EG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škarica i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Martićeva 73, Zagreb, OIB 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Špehar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar i Špehar u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji I do IV-tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2034/2019-4 od 19. listopada 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-691/15-51 od 23. listopada 2018., u sjednici održanoj 20. studenog 2024.,

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2034/2019-4 od 19. listopada 2021. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da I-tužiteljici plati 220.000,00 kn, II-tužiteljici 150.000,00 kn, III-tužiteljici 150.000,00 kn, IV-tužiteljici 150.000,00 kn sve sa zateznom kamatom tekućom do 19. prosinca 2008. pa do isplate (točka I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka od 112.536,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2018. pa do isplate (točka II izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška postupka (točka III izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev I-IV tužiteljice te je naloženo tužiteljicama da tuženiku naknadi parnični trošak od 74.328,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2018. pa do isplate, kao i da mu naknade trošak žalbe od 7.812,50 kn. Ujedno je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o parničnom trošku. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška od 100.599,38 kn kao i zahtjev tužiteljica na naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1077/2022 od 28. rujna 2022. dopušteno je tužiteljima podnošenje revizije zbog pitanja;

„Je li posredni-neizravni oštećenici (bliski srodnici izravne žrtve, smrtno stradalog putnika u prometnoj nezgodi) u slučaju propisanom čl. 4.a. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama („Narodne novine“, MU br. 4/1994-dalje: Konvencija) svoje pravo na naknadu štete ostvaruju iz istog prava kao i neposredna žrtva pa su u takvim slučajevima ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 4.a. st. 1. al. 2. Konvencije, ili se radi o samostalnom zahtjevu u odnosu na koji se ima primjenjivati opće pravilo iz čl.3. Konvencije?“.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju čl. 382. st. 1. u vezi čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog navedenog pravnog pitanja za koje ističe da je važno za odluku u sporu i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljica uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženik ističe da se u reviziji navodi cijeli niz drugih materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja, prelazeći time granice pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže potvrditi tumačenje drugostupanjskog suda i odbiti reviziju uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja kojeg je dopuštena.

8. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed smrti VG, supruga I-tužiteljice, te oca II, III i IV- tužiteljica, a koji je poginuo **.**.2008. u prometnoj nesreći na zapadnom kolničkom traku autoceste A1, područje grada Gospića, u kojoj nesreći je bilo uključeno samo jedno vozilo i to vozilo slovačkih registracijskih oznaka u kojem je prednik tužitelja bio putnik. Prednik tužiteljica kao i tužiteljice imao je prebivalište u [adresa].

10. Prvostupanjski sud je zaključio da je prednik tužitelja neposredno oštećena osoba koja je smrtno stradala pa budući da članovi njezine uže obitelji koji postavljaju odštetni zahtjev imaju redovno prebivalište u [adresa], to sukladno kolizijskim pravilima Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama („Narodne novine“ MU-br. 4/1994 - dalje: Konvencija) procjenjuje koje se mjerodavno pravo ima primijeniti na odštetne zahtjeve tužitelja.

10.1. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelji kao posredni oštećenici svoje pravo izvode iz prava njihove prednice te slijede pravnu sudbinu kao žrtve pa se u odnosu na njihov zahtjev ima primijeniti slovačko pravo, kao pravo registracije vozila. Budući da odredbama Građanskog zakonika Republike Slovačke kao i odredbama Zakona o obveznom ugovornom osiguranju za odgovornost i za štetu počinjenu prijevozom motornih vozila s izmjenama i dopunama, nije predviđena odgovornost prijevoznika ili njegovog osiguravatelja za naknadu neimovinske štete bliskim srodnicima osoba stradalih u prometnim nesrećama to prvostupanjski sud zaključuje da se tužiteljice trebaju moći koristiti zaštitom koju pruža Direktiva vijeća br. 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona zemalja članica vezano na osiguranje od obvezne automobilske odgovornosti glede korištenja motornih vozila i provedbe obveze osiguranja te odgovornosti te Direktivom vijeća br. 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila. Stoga tužiteljicama dosuđuje naknadu u navedenim iznosima.

11. Drugostupanjski sud ističe da se prema odredbi čl. 8. toč. 6. Konvencije dopuštenost tužbe prosuđuje prema pravu koje se, prema kolizijskim pravilima Konvencije primjenjuje kao mjerodavno pravo za odgovornost na naknadu štete, koje pravo je ovdje za ovaj štetni događaj propisano odredbom čl. 4. st. 1.a al. 2. Konvencije odnosno, primjenjuje se pravo države registracije vozila i kada tužbeni zahtjev podnose posredno oštećene osobe dakle, bliski srodnici stradalog putnika ovdje tužiteljice, valjalo je primijeniti slovačko materijalno pravo, prema kojem pravu se smrt bliskog srodnika smatra na neposredno ozlijeđene osobe dok se troškovi pri usmrćivanju odnose samo na imovinsku štetu. Navodi da stoga ne može tumačiti strano nacionalno pravo druge države članice u smislu odredbi Direktive drugačije nego što to izričito propisuje nacionalno pravo Republike Slovačke (Republika Slovačka nije uključila Direktive u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti tako, da svaki oblik građanske odgovornosti bude pokriven obveznim osiguranjem).

12. Uzevši u obzir različitu praksu ovog i nižestupanjskih sudova (više o tome vidjeti u odluci ovog suda Rev-3160/19 od 22. listopada 2024.) postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

13. Prema ocjeni ovog suda pogrešna su shvaćanja nižestupanjskih sudova. Naime, ovaj je sud u pogledu predmetnog pitanja primjene materijalnog prava u svojoj odluci poslovni broj Rev-3160/19 od 22. listopada 2024., istaknuo sljedeće;

„Za odgovor na pitanje najprije treba poći od tumačenja Haške konvencije u pogledu primjene mjerodavnog materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja, dakle kod odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete supružnika i djece (posrednih oštećenika) poginule osobe (neposredne oštećenice) koja je šteta nastala u prometnoj nezgodi koja se dogodila na području jedne države, u kojoj je sudjelovalo samo jedno vozilo, a tužitelji imaju (kao što je imala i njihova prednica) redovno boravište u drugoj državi u kojoj je registrirano to vozilo. Naime, posebna kolizijska pravila Haške konvencije isključuju primjenu Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 - dalje: ZRSZ) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja, a koji u odredbi članka 28. uređuje opća kolizijskopravna rješenja, među ostalim, i za odnose izvanugovorne odgovornosti za štetu. Temelj za primat Haške konvencije u odnosu na ZRSZ je u odredbi članka 3. ZRSZ ("Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odnose iz članka 1. ovog Zakona ako su regulirani drugim zakonom ili međunarodnim ugovornom") u vezi s člankom 141. Ustava RH koji propisuje izravnu primjenu ratificiranih i objavljenih međunarodnih ugovora.

13.1. Prvo je sporno pitanje u vezi s tumačenjem Haške konvencije u okolnostima konkretnog slučaja: je li pravo koje je mjerodavno za odgovornost prema izravnom oštećeniku mjerodavno i za bliske srodnike neposrednog oštećenika (posredne oštećenike), dok je drugo pitanje: prema kojem pravu kao mjerodavnom treba ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva bliskih srodnika.

13.2. Temeljno pravilo Haške konvencije o spornim pravnim pitanjima sadržano je u odredbi čl. 3. i propisuje da je za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. Ovim je pravilom kodificirano tradicionalno kolizijskopravno načelo lex loci delicti commissi.

13.3. Haška konvencija, međutim, propisuje iznimke u primjeni spomenutog načela u slučajevima kada je neko drugo pravo bliže povezano sa štetnim događajem. Među ostalim slučajevima u kojima Haška konvencija odstupa od temeljnog pravila, jest i slučaj iz čl. 4.a alineja druga, a riječ je o okolnosti ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi osim one na čijem se teritoriju dogodila prometna nezgoda, unutrašnje pravo države registracije toga vozila primjenjuje se na odgovornost prema oštećenom koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na čijem se teritoriju dogodila nezgoda.

13.4. Propisujući doseg primjene mjerodavnog prava, Haška konvencija u odredbi čl. 8. izrijekom navodi pitanja koja se moraju prosuđivati prema pravu na koje kao mjerodavno upućuju njezine kolizijske odredbe. Među ostalim, u toč. 6. čl. 8. propisuje da mjerodavno pravo određuje i krug osoba koje imaju pravo na naknadu štete koju su osobno pretrpjele.

13.5. Iz navedenog proizlazi da Haška konvencija u svojim odredbama ne daje izravan odgovor na naprijed navedena sporna pitanja. No pitanje tumačenja međunarodnih ugovora regulira Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 12/96, 16/93 i 9/98 - dalje: Bečka konvencija) čija su pravila, sukladno odredbi čl. 134. Ustava RH, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po svojoj su pravnoj snazi iznad zakona, na što ukazuje i Ustavni sud u naprijed spomenutoj odluci.

13.6. Bečka konvencija u odredbama čl. 31. st. 1. i čl. 32. daje opća pravila tumačenja međunarodnih ugovora kroz koja prihvaća metode sistematskog, svrhovitog (teleološkog) i historijskog tumačenja međunarodnih ugovora, a obuhvaća tumačenje samog ugovora, ali i njegove preambule, priloga, konteksta, svakog sporazuma ili isprave koje su stranke sklopile u vezi s ugovorom. U odredbi čl. 32. Bečka konvencija dopušta pozivati se na dopunska sredstva tumačenja, a to uključuje pripremne radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz primjene čl. 31. Bečke konvencije ili da bi se odredio smisao kad je tumačenje prema čl. 31. dvosmisleno ili nejasno ili kada dovodi do ishoda koji je očito besmislen ili nerazuman.

13.7. Kad je riječ o primjeni međunarodnih ugovora, valja imati na umu da se radi o propisima visokog stupnja općenitosti kojemu je svrha postići jednoobraznu primjenu općeg pravila na razini potpisnica ugovora čime se osigurava poštivanje sklopljenog međunarodnog ugovora i ostvarivanje općeg pravnog načela pacta sund servanda sadržanog u odredbi čl. 26. Bečke konvencije.

13.8. S tim u vezi treba istaći da je predmetna Haška konvencija donesena na 11. sjednici Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu, a to je međunarodna organizacija osnovana s ciljem ujednačenog reguliranja materije međunarodnog privatnog prava na području država članica te organizacije te potpisnica međunarodnih ugovora koje donosi. Njezin je nacrt raspravljen i usvojen zajedno s Eksplanatornim izvješćem L, švedskog suca kojeg su Stalni ured i članice Haške konferencije odredile kao izvjestitelja i povjerile mu izradu navedenog Izvješća. Prema stajalištu Stalnog ureda Haške konferencije, navedeno Eksplanatorno izvješće predstavlja autoritativni izvor za tumačenje Haške konvencije.

13.9. U takvim okolnostima valja ocijeniti da spomenuto Eksplanatorno izvješće predstavlja dopunsko sredstvo tumačenja Haške konvencije u smislu odredbe članka 32. Bečke konvencije upravo da bi se odredio smisao nedovoljno jasnih odredaba o kojima je konkretno riječ. Stoga je u primjeni Haške konvencije valjalo, uz tumačenje utemeljeno na odredbi članka 31. Bečke konvencije, uzeti u obzir i tumačenje iz spomenutog Eksplanatornog izvješća o primjeni predmetnih odredbi Haške konvencije.

13.10. Prema tom Izvješću, sva pitanja vezana uz odgovornost za štetu uzrokovanu prometnom nezgodom trebaju se prosuđivati u skladu s pravom prema kojem se prosuđuje odgovornost štetnika, odnosno odgovorne osobe jer je svrha odredbe čl. 4. Haške konvencije „omogućiti rješenje za poteškoće koje se pojavljuju u primjeni lokalnog prava u slučaju kada su sve stranke nezgode povezane s državom različitom od one u kojoj se nezgoda dogodila“, a to znači primjenu prava koje je s odštetnim zahtjevom bliže povezano od prava države na čijem se području nezgoda dogodila. Izvješće stoga izrijekom navodi da se sve posredno oštećene osobe u potpunosti izjednačuju s neposrednim oštećenikom u pogledu određivanja mjerodavnog prava.

13.11. U tom su smislu nižestupanjski sudovi u primjeni odredbe čl. 4. alineje druge Haške konvencije pravilno zaključili da se slučajevi odgovornosti za štetu prema posrednim oštećenicima prosuđuju po pravu države registracije vozila pod uvjetom da je njihovo uobičajeno boravište u drugoj državi, a ne u državi mjesta nezgode upravo stoga što je pravo države registracije vozila pravo koje je u bližoj vezi sa spornim odnosom i oštećenicima zato što je ono najčešće zajedničko pravo stranaka. Jednako su tako pravilno ocijenili da se u konkretnom slučaju kada se nezgoda u kojoj je sudjelovalo samo jedno vozilo dogodila u jednoj državi, a neposredno oštećena osoba (prednica tužitelja) koja je smrtno stradala i njezini srodnici (suprug i djeca) koji podnose tužbu radi naknade štete imaju redovno boravište u drugoj državi, za odgovornost za štetu nastalu u toj prometnoj nezgodi mjerodavno pravo države registracije vozila jer se iznimka iz spomenute konvencijske odredbe primjenjuje i prema srodnicima neposredno oštećene osobe koja je poginula u predmetnoj nezgodi. Imajući na umu naprijed navedeno, nisu prihvatljivi ni revizijski navodi revidenata kojima se ustraje u primjeni čl. 3. Haške konvencije u određivanju mjerodavnog prava u konkretnom slučaju, odnosno hrvatskog prava kao mjerodavnog za ocjenjivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvo bi tumačenje dovelo do nejednakosti u primjeni prava jer kad bi se iznimka iz čl. 4.a alineje druge Haške konvencije primjenjivala samo na zahtjeve neposredno oštećenih osoba, a ne i na posredno oštećene osobe, tada bi se zahtjevi za naknadu štete posrednih i neposrednih oštećenika nastale u istom štetnom događaju prosuđivala po različitom mjerodavnom pravu što je osobito nelogično i neprihvatljivo u slučajevima kao što je predmetni u kojima posredno i neposredno oštećene osobe imaju redovno boravište u istoj državi. To bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 4. Haške konvencije, a to je primjena prava koje je s odštetnim zahtjevom najbliže povezano.

Prema tome, u slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje je registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjeve tužitelja za naknadu štete koju su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008. Slovačka Republika već bila članica EU. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.

13.12. Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da prema slovačkom pravu obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti ne pokriva neimovinsku štetu zbog smrti bliskih srodnika, već se ta naknada može ostvariti samo od štetnika.

13.13. Kada je riječ o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, europsko pravo, putem direktiva, nameće državama članicama odgovarajuće obveze, i to donošenjem odgovarajućeg zakonodavstva. Direktive relevantne za konkretni slučaj su: Prva direktiva, odnosno Direktiva Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (dalje: Prva direktiva), zatim Druga direktiva, odnosno Direktiva Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (dalje: Druga direktiva), potom Treća direktiva, odnosno Direktiva Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (dalje: Treća direktiva) i Četvrta direktiva, odnosno Direktiva broj 2000/26 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (dalje: Četvrta direktiva), sve četiri izmijenjene Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. Ove direktive nameću državama članicama, donošenjem odgovarajućih propisa, obvezu osiguranja pokrivenosti registriranih vozila koja sudjeluju u prometu obveznim osiguranjem od odgovornosti.

13.14. Tako Prva direktiva u čl. 3.1. propisuje da „svaka država članica poduzima sve potrebne mjere (...) kako bi građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području bila pokrivena osiguranjem. Na temelju tih mjera određuje se opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti pokrića“. Članak 1.1. Druge direktive propisuje da „osiguranje iz članka 3. stavka 1. Prve direktive obvezno pokriva i oštećenje stvari i tjelesne ozljede“, dok članak 1.1. Treće direktive propisuje da „osiguranje iz članka 3. stavka 1. Prve direktive pokriva odgovornost za tjelesne ozljede svih putnika osim vozača, nastale upotrebom vozila“.

13.15. U ovom je postupku sporno nameću li citirane odredbe direktiva pokriće naknade neimovinske štete obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti, i to ne samo prema neposrednom oštećeniku, već i prema posrednim oštećenicima, konkretno članovima obitelji (suprugu i djeci) neposrednog oštećenika (osobe poginule u prometnoj nezgodi), odnosno uključuje je li pojam „tjelesne ozljede“ naveden u direktivama i neimovinsku štetu za smrt bliske osobe članovima obitelji neposrednog oštećenika.

13.16. Sud Europske unije je u više svojih odluka interpretirao pojam „tjelesne ozljede“, primjerice u predmetima C-22/12 Haasová EU:C:2018:692 i C-277/12 Drozdovs EU:C:2013:685. U skladu s praksom Suda EU, relevantne direktive o obveznom osiguranju nalažu državama članicama pokriće obveznim osiguranjem svih oblika štete, uključujući i neimovinsku štetu zbog smrti bliske osobe, ali uz ispunjenje preduvjeta da je „naknada na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje je primjenjivo na spor“. Pritom pravo Europske unije ne zahtijeva od država članica da nalože pokriće obveznim osiguranjem onih oblika štete koje nacionalno građansko pravo ne poznaje zato što je reguliranje građanske odgovornosti u ovlasti država članica.

13.17. Kada je riječ o građanskom pravu nacionalne države, tada valja razlikovati, s jedne strane, pravila i norme koje uređuju građanskopravnu odgovornost za naknadu štete, te s druge strane, pravila i norme nacionalnog građanskopravnog zakonodavstva koje određuje pokriće obveznim osiguranjem. Slovačko pravo, međutim, poznaje odgovornost za neimovinsku štetu članovima obitelji preminulog oštećenika u Građanskom zakoniku ali, suprotno pravu EU, ta odgovornost nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti.

13.18. Naime, slovački Građanski zakonik u čl. 11. propisuje da „fizička osoba ima pravo na zaštitu vlastite osobe, osobito svojeg života i zdravlja, časti i ljudskog dostojanstva, kao i privatnog života, imena i slobode govora“. U čl. 13. st. 1. propisuje da "fizička osoba osobito ima pravo zahtijevati prekid nezakonitih povreda prava na zaštitu njezine osobe, uklanjanje posljedica tih povreda i priznavanje odgovarajuće naknade“, dok u st. 2. propisuje „ako fizičkoj osobi nije u dovoljnoj mjeri priznata naknada u smislu stavka 1., osobito ako je povrijeđeno njezino dostojanstvo ili društveni ugled, ona također ima pravo na naknadu neimovinske štete“. Člankom 15. istog Zakonika propisano je da „nakon smrti fizičke osobe polaganje prava na zaštitu njezine osobnosti pripada bračnom drugu i djeci, a ako ih nema, njezinim roditeljima “.

13.19. Posebnim dijelom slovačkog Građanskog zakonika, i to člancima 420. te 442. - 449. uređuje se pitanje naknade štete. Tako čl. 420. propisuje da „svatko odgovara za štetu koju je prouzročio povredom pravne obveze“. Odredba čl. 448. propisuje nadalje da je fizička osoba kojoj je preminuli oštećenik bio dužan plaćati uzdržavanje u trenutku smrti ovlašten na doplatak za štetu preživjelih. Ovo ovlaštenje te opseg doplatka za štetu preživjelih odredit će se u skladu s općim odredbama socijalnog osiguranja. Odredba čl. 449. propisuje da u slučaju štete po zdravlje, naknada štete također uključuje naknadu svrhovitih troškova povezanih s liječenjem, u st. 2. propisuje da, u slučaju smrti, naknada štete također uključuje naknadu primjerenih troškova povezanih s pogrebom osim ako su bili pokriveni naknadom za pogrebe dodijeljene temeljem odredaba o zdravstvenom osiguranju, dok st. 3. propisuje da se troškovi liječenja pogreba naknađuju osobi koja ih je podmirila.

13.20. S druge strane, slovački Zakon broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) u čl. 4.2. uključuje pokriće obveznim osiguranjem samo onih dijelova Građanskog zakonika koji reguliraju naknadu štete u posebnom dijelu, a ne i one dijelove koji su sadržani u općem dijelu (spomenute odredbe članaka 11., 13. i 15. Građanskog zakonika), pa ove odredbe dakle, nisu pokrivene obveznim osiguranjem.

13.21. Naprijed navedeno upućuje na zaključak da je Slovačka Republika propustila pravilno odnosno potpuno implementirali direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer one zahtijevaju da svaki oblik građanske odgovornosti koje nacionalno pravo poznaje bude pokriven obveznim osiguranjem. To znači, kada slovačko pravo u svom Građanskom zakoniku, neovisno o tome u kojem svom dijelu, poznaje institut neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, tada prema spomenutoj praksi Suda EU, taj vid štete mora biti pokriven obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti.

13.22. Iz ranije sudske prakse slovačkog Vrhovnog suda (presude broj Cdo-168/2009 od 20. travnja 2011. i Cdo 301/2012 od 31. ožujka 2016.) koja je praksa inače nastala u okolnostima neujednačene prakse slovačkih nižestupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Košicama broj C/50/2004 od 1. veljače 2012. i Co/12/2009 od 3. ožujka 2010., Županijskog suda u Žilini Co/141/2001 od 1. ožujka 2011., Županijskog suda u Banskoj Bistrici broj Co/39/2012 od 3. prosinca 2012. i C/67/2009 od 3. travnja 2012.), upućuje da ovaj sud europske propise o osiguranju smatra ovisnim o nacionalnim slovačkim propisima o osiguranju, a ne o slovačkom građanskom pravu. Tako se u presudi broj Cdo-168/2009 navodi da se obveza osiguratelja na isplatu naknade štete iz obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti ne odnosi na pravo na naknadu štete iz čl. 13. st. 2. Građanskog zakonika. Međutim, kod tumačenja Suda EU o tome da predmetna naknada mora biti pokrivena obveznim osiguranjem ako je pokrivena nacionalnim pravom, valja zaključiti da se to tumačenje Suda EU referira na nacionalno pravo u dijelu koje regulira građanskopravnu odgovornost, a ne na nacionalno pravo koje regulira obvezno osiguranje.

13.23. Međutim, slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta“ („škoda“) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti i pokrivena obveznim osiguranjem (odjeljci 28. i 29.). Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranija određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti tuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova „šteta“ („škoda“) i „šteta“ („ujma“) ili između imovinske štete („materiánymi škodami“) i neimovinske štete („nemajetkpvými ujmami“), i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava (odjeljak 36.).

13.24. Ovakvom je praksom slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno implementirala direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neimplementiranih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neimplementiranih direktiva. Valja podsjetiti da je interpretativni učinak svojstvo prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima.

13.25. Ovakav je pristup slovačkog najvišeg suda u skladu s praksom Suda EU (C- 282/10, predmet Dominquez EU:C:2012:33) koji je u navedenom predmetu pojasnio redoslijed razmatranja argumentacije iz prava EU. Prema tom redoslijedu, sudac najprije treba pokušati primijeniti interpretativni učinak, a tek ako to nije moguće, onda koristi izravan učinak. U slučaju, pak, da ni to nije moguće, onda pojedinci koji su oštećeni time što država nije ispravno provela europsko pravo imaju pravo na naknadu štete od države.

13.26. Interpretativni učinak, međutim, ima ograničenje koje se sastoji u tome da interpretacija ne smije biti contra legem, kako u pogledu pojedinih odredaba domaćeg (konkretno slovačkog) prava, tako i u pogledu ukupnosti slovačkoga pravnog sustava.

13.27. Naprijed navedena praksa slovačkog Ustavnog i Vrhovnog suda, za razliku od ranije prakse, upravo i ukazuje da interpretacija slovačkog nacionalnog zakonodavstva u vezi sa spornim pitanjima nije contra legem, već je rezultat spremnosti slovačkih sudova na interpretiranje nacionalnog prava u duhu europskog prava, za razliku od ranije nespremnosti.

13.28. Treba kazati i to da je ustaljena praksa Suda EU da se kroz interpretativni učinak ne može uvoditi kaznena odgovornost pojedinaca jer bi se tim kršila načela zabrane retroaktivnosti i pravne sigurnosti (predmet C-80/86, Kolpinguls Nijmegen, EU:C:1987:431), o čemu se u konkretnom slučaju i ne radi. S druge strane, u pogledu prakse vezane uz uspostavu građanskopravne odgovornosti, u predmetu C-106/89, Marleasing EU:C:1990:395, Sud EU je dopustio interpretativan učinak na štetu pojedinca čime je kroz interpretaciju nametnuta obveza jednom pojedincu koja nije bila predviđena nacionalnim pravom. U nekim od kasnijih predmeta nije dozvolio državi pozivanje na interpretativni učinak protiv pojedinca (predmet C-168/98 Arcaro: EU:C:1996:363). Međutim, u konkretnom su slučaju slovački sudovi, prihvatili tumačenje Suda EU iz spomenutog predmeta Haasová, kako se značenje pojma „štete po zdravlje“ („ujmu na zdravi“ - slovački, „personal injures“ - engleski), mora tumačiti u skladu sa svrhom direktive, a to je ojačati zaštitu žrtava u prometnim nesrećama te kako je pojam „tjelesna ozljeda / osobna šteta“ iz direktiva dovoljno širok da obuhvaća svaku štetu koja je nastala povredom integriteta osobe, što uključuje kako fizičke, tako i duševne bolove" (Haasová, paragraf 47, Drozdovs, paragraf 38.) K tome su prihvatili široko tumačenje odredbe direktiva o ovlaštenosti članova obitelji na naknadu štete koja je prouzročena smrću osobe, putnika u prometnoj nesreći u kojem je navedeno: „ni na temelju jednog elementa Prve, Druge i Treće direktive nije moguće zaključiti da je zakonodavac Unije zaštitu zajamčenu tim direktivama želio ograničiti samo na osobe koje su izravno uključene u događaj koji je doveo do štete (Haasová paragraf 54, Drozdovs paragraf 46), kao i da direktive nalažu da obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva i neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bližnje obitelji žrtava prometne nesreće“. U takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke Republike koja se, k tome, naslanja na prasku slovačkoga Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su naprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva.“.

14. Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio žalbu tuženika i ocijenio da tužbeni zahtjev nije pravno osnovan, dok je sud prvog stupnja, iako iz ponešto drugačijih razloga nego što su oni dani u ovom obrazloženju, pravilno ocijenio da postoji odgovornost tuženika za štetu koju tužitelji trpe. Međutim, sud je prvog stupnja pogriješio u primjeni materijalnog prava odlučujući o visini tužbenog zahtjeva kada je dosudio tužiteljima pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe po kriterijima koji predstavljaju mjerodavno materijalno pravo u Republici Hrvatskoj. To stoga, jer kako je naprijed detaljno obrazloženo, hrvatsko pravo nije primjenjivo u konkretnom slučaju ne samo u pogledu osnovanosti, već ni u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

15. S obzirom na pogrešan pravni pristup drugostupanjskog suda, valjalo je na temelju čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. Sukladno čl.166. st. 3. ZPP ostavljeno je da o trošku postupka odluči konačnom odlukom.

Zagreb, 20. studenog 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil