Poslovni broj Gž 824/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IL iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Zrno odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966635, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P 1547/2019 od 15. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P 1547/2019 od 15. studenoga 2023.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj 528-50-3230793 od 18. siječnja 2006., potvrđen od strane javnog bilježnika podbrojem OU-123/2006, koji glasi: „promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici zbog ništetnosti ove odredbe iznos od 474,94 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Točkom III. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 1. citiranog Ugovora koji glasi: „kunska protuvrijednost CHF 18.170,05 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“, točkom IV. izreke utvrđen je ništetnim čl. 7. istog Ugovora koji glasi: „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici zbog ništetnosti ovih odredaba iznos od 1.579,68 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.616,88 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenog razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.1.Nije u pravu tuženik kada smatra upire na postojanje bitne povrede postupka, jer da je sud prvog stupnja propustio primijeniti čl. 186. ZPP-a i utvrditi da tužba tužitelja nije podobna za raspravljanje, kao i čl. 186.b. ZPP-a, jer da tužiteljica nije dokazala da je od tuženika zatražila potrebnu dokumentaciju.

Suprotno tome, kako iz stanja u spisu, proizlazi pored ostalog da je tužiteljica prije podnošenja predmetne tužbe, zatražila od tuženika dokumentaciju koja je relevantna za ovaj parnični postupak, da je tuženik dostavu iste uvjetovao uplatom određene naknade, koji je uvjet tužiteljica ispunila, sa time da je do trenutka podnošenja tužbe dostavio dio iste, sukladno čemu je tužiteljica u odnosu na zahtjeve za isplatu razlike zbog promjenjive kamatne stope i tečajne razlike, podnijela kao tzv. stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b. st.3. ZPP-a, budući da u trenutku podnošenja tužbe, nije raspolagala sa svom potrebnom dokumentacijom temeljem koje je mogla utvrditi visinu tih zahtjeva. Nadalje je iz spisa razvidno da je nakon provedenog financijskog vještačenja, u sklopu kojeg je pribavljena potrebna dokumentacija, tužiteljica postavila tužbene zahtjeve za isplatu određenih novčanih iznosa sukladno čl. 186.b.st.4. ZPP-a.

Iz prednjeg dakle proizlazi da je tužiteljica u tužbi postavila manifestacijski zahtjev u odnosu na isplatu, te se pozvala da će te zahtjeve specificirati po visini nakon dostavljene dokumentacije, što je i učinila.

6.2.U svezi sa prednjim, treba reći da nisu osnovani navodi tuženika ni u dijelu u kojem navodi da je prvostupanjski sud propustio primjeniti čl. 190. i 191. ZPP-a, te time počinio bitnu povredu postupka iz čl. 190. i 191. u svezi sa čl. 354. st.1. ZPP-a iz razloga jer da je tužiteljica tek podneskom od 10. ožujka 2020. preinačila tužbeni zahtjev tako što je tek tada postavila određeni zahtjev.

Budući da je i po ocjeni ovog suda tužiteljica kondemnatorne tužbene zahtjeve radi isplate specificirala tek nakon provedenog vještačenja, protivno stavu tuženika time nije došlo do preinačenja tužbe, posljedično čemu nijue bilo ni uvjeta za odlučivanje o ranije spomenutoj preinaci.

6.3.Pogrešnim drži ovaj sud tumačenje tuženika u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka i iz razloga jer da je prvostupanjski pogrešno primijenio čl. 502.c. ZPP-a, držeći da se ta odredba uopće nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju, obzirom da se ne radi o postupku za naknadu štete.

U svezi toga, za reći je da se prema uvjerenju ovog suda, spomenutu zakonsku odredbu treba tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave Glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava, koje obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu, ali isto tako i činjenicu da je u Glavi 32. izmijenjen čl. 502.c. ZPP i to dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", to ovaj sud drži da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo.

Nastavno iznesenom, nije u pravu tuženik kada ukazuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c. ZPP-a. Ujedno se napominje da ni u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018, a isto tako ni odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-2233/2019, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje tumačenje kako prvostupanjskog suda, ali isto tako ni ovog drugostupanjskog suda.

Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, ovaj sud drži da na odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove jer je tuženik stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi, koju je dužan vratiti tužiteljici.

6.4.Konačno nije u pravu tuženiki ni kada u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st.4. ZPP-a.

Naime, detaljno analizirajući sadržaj obrazloženja pobijane presude, prema prosudbi ovog suda, nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke, pravilno primijenio čl. 338. st.4. ZPP-a, budući da obrazloženje te odluke sadrži sve potrebne elemente.

7.1.Osim toga, pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP-a jer da je pogrešno sud prvog stupnja odlučio o tuženikovu prigovoru mjesne nenadležnosti.

Ovo iz razloga jer je prilikom donošenja pobijane presude, pravilno i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti obzirom na sklopljenu prorogacijsku klauzulu. Na pravilnost tog stava nije od utjecaja činjenica se se pri tome sud pozvao na čl. 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača, iako su prema uvjerenju ovog suda obzirom na sklapanje spornog Ugovora mjerodavni čl. 81. i 82., te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003 i dr., dalje: ZZP-a/03), dok se ispravno pozvao na čl. 70. st.1. do 4. ZPP-a.

7.2.U svezi toga, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se pri tome rukovodio sud prvog stupnja kada je utvrdio da je sporni Ugovor bio sklopljen na formuliranom obrascu, zbog čega se temeljem zakonske presumpcije treba uzeti da se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, a nastavno tome da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Isto tako, točna su i utvrđenja suda u dijelu koji se odnosi na to da je sud u Zagrebu čija je nadležnost ugovorena spornim Ugovorom, udaljen od prebivališta tužiteljice, cca 300 km, što bi tužiteljici izazvalo visoke troškove dolaska na sud, posljedično čemu zaključuje da sukladno svim okolnostima sklapanja ovog Ugovora, prijeporna prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, te da ista izaziva i neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih strana. Za naglasiti je da je sud prvog stupnja osnovano vodio računa i o Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L-95/29, 21.4.1993., u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13).

Pored toga, pravilno prvostupanjski sud drži ovaj tuženikov prigovor drži neutemeljenim i u smislu čl. 59. ZPP-a, a to u kontekstu činjenice da je u konkretnom slučaju vidljivo da je predmetni Ugovor sklopljen u Podružnici Osijek, Poslovnica 528, Centar.

7.3.Budući da iz stanja u spisu nije razvidno da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tuženikom pregovarala između ostalog i o čl. 12. Ugovora kojima je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, to proizlazi da ista nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, da je nastavno tome navedena ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, kao što je osnovano utvrdio i prvostupanjski sud.

To bi ukazivalo na to da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, posljedično čemu je u konkretnoj pravnoj situaciji, pravilno postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio ranije tuženikov prigovor vezan za mjesnu nadležnost sadržanu u prorogacijskoj klauzuli čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu.

7.4.Nadalje, protivno tumačenju tuženika, pravilno je u konkretnom slučaju, a rukovodeći se ranije navedenim činjenicama (da je prebivalište tužiteljice u [adresa] i da je Ugovor sklopljen u Poslovnoj jedini tuženika upravo u Osijeku) sud primijenio i čl. 59. ZPP-a, budući se i prema prosudbi ovog suda ovdje radi o radi o izberivoj nadležnosti. Shodno tome, nameće se zaključak tužiteljica time što je predmetnu tužbu podnijela upravo sudu u Osijeku, iskoristila svoje pravo izbora u smislu spomenute odredbe ZPP-a.

8.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke suda prvog stupnja sadržane u točkama I. -IV. izreke.

9.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor o kreditu; da je čl.1. Ugovora utvrđeno da se tužiteljici odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 18.170,05 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita; da je čl.2. Ugovora regulirano pitanje kamatne stope, te određeno da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora; da je čl.7. tog Ugovora utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća;

-da je prvotno ugovorena kamatna stopa koja je iznosila 5,5% vrijedila do 1. studenog 2007., od 1. studenog 2007. je iznosila 6,45%, od 1. svibnja 2008. je iznosila 6,75%, od 1. ožujka 2009. je iznosila 7.775%, od 1. srpnja 2011. je iznosila 7,50%, te od 1. listopada 2011. je iznosila 6,75%;

-da je provedenog financijskog vještačenja proizlazi da je preplata tužiteljice po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 474,94 eur, a preplata po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj da iznosi 1.579,88 eur;

-da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u cijelosti sa 1. lipnjem 2012.;

-da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da joj je bio potreban kredit za kupovinu vozila, da je stoga otišla kod tuženika gdje joj je rečeno da uzme kredit u CHF jer da je to najpovoljniji kredit, na što da je pristala i da nije puno ispitivala. da je sam Ugovor bio tipiziran, da ga je pročitala ali da joj nije značilo ništa, od djelatnika banka da joj nitko nije govorio da može doći do promjene tečaja, kamata. Nakon što su joj se rate povećale da se interesirala zašto je tako, no da joj je bilo rečeno da je sada tako, a da Obavijesti o primjenama tečaja i kamata da nije dobivala;

-iz iskaza svjedokinje predložene po tuženiku JL, razvidno je da ona nije radila ni jedan auto kredit, da se kod tuženika zaposlila 2007.

10.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada se u konkretnom slučaju, odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužiteljice, pozvao na utvrđenja sadržana u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14), kako u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovori banke i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parameter i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamata, što da je imalo za posljedicu posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07).

10.2.Rukovodeći se prethodno navedenim, te uz uz uvažavanje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/2013 EEZ), sud prvog stupnja zaključuje da je utuženi dio čl.2. Ugovora o kreditu ništetan, sukladno čl. 87. ZZP-a/03, odnosno čl. 102. ZZP-a/07 nepošten, te da je taj dio ugovorne odredbe ništetan.

10.3.Nadalje, prvostupanjski sud cijeni pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 575/2016 od 3. listopada 2017. (dalje: Rev 575/16), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, da su takve ugovorne odredbe bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedicei doseg takvih odredaba, da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, da su banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a da su ih unatoče tome poticali na sklapanje ugovori sa valutnom klauzulom u CHF, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10.4.Obzirom na prednje, te analizirajući iskaze tužiteljice, te saslušanog svjedoka, prvostupanjski sud zaključuje da se sa tužiteljicom ni u odnosu na promjenjivost kamatne stope, kao ni tečaja, a ni o veličini istoga nije pojedinačno pregovaralo, niti su u Ugovoru o kreditu bili utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara.

Pri tome sud drži nespornim da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti i sporne odredbe formulirao tuženik, kao trgovac, dok je istodobno tužiteljica, kao potrošač, bila ostavljena u neznanju koliko sve promjene koje su bile ugovorene mogu iznositi i koliko one mogu biti značajne za njegovu otplatu. Ujedno ističe i to da potrošači – korisnici kredita, kao ovdje tužiteljica, nisu mogli procijeniti niti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi bile od utjecaja za njihove financijske obveze.

10.5.Shodno navedenim razlozima, sud prvog stupnja tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanima, pa temeljem čl. 323. u svezi s čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), te čl. 502.c. ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 29. st.2. ZOO-a, odlučuje kao u točkama I., II., III. i IV. izreke pobijane presude, dok o troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

11.1.Obzirom na prednje izloženo, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, iz razloga jer da sud prvog stupnja nije utvrđivao da li su sporne ugovorne odredbe nepoštene, odnosno da li su jasne, razumljive i lako uočljive, niti da li su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11.2.U svezi tih tvrdnji tuženika, ponajprije valja skrenuti pažnju istome na to da je iz obrazloženja pobijane presude, razvidno da osim što se sud pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio radi zaštite onteresa i prava potrošača, da je u točki 55. obrazloženja, iznio prema uvjerenju ovog suda dostatne razloge temeljem kojih je zaključio da su iste nepoštene i kao takve ništetne.

Ujedno svakako valja naglasiti, da neovisno o tome što tužiteljica predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti dijela čl.1., 2. i 7. Ugovora, da se pravilno upravo primjenom čl. 502c. ZPP-a, pozvao na predmetna utvrđenja, posljedično čemu nije ni postojala obveza suda prvog stupnja da provodi dokaze koje je tuženik predložio, a iz razloga da na okolnost ništetnosti utuženih odredaba provodi sam bilo kakve dokaze. U prilog tome govori svakako i pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih oderedbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12.1.Neovisno o spomenutim žalbenim navodima tuženika, podredno se ukazuje tuženiku da analizirajući sadržaj spornog čl. 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, jasna i uočljiva, ali je istodobno nerazumljiva, budući da je iz iste samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja. S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

12.2.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 2. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužiteljice, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

12.3.Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, nedvojbenim drži i ovaj sud da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. predmetnog Ugovora, ništetna sukladno čl. čl. 81. st.2. i 3. ZZP-a/03, odnosno čl.96. st.2. i 3. ZZP/07.

13.1.U odnosu na valutnu klauzulu, točnije tvrdnju tuženika da je tužiteljica imala mogućnost odabira valute kredita (Eur, CHF ili kn), napominje se da je u konkretnoj pravnoj situaciji, pravno relevantno to što iz sadržaja raspoložive dokumentacije nedvojbeno proizlazi da tužiteljici prilikom sklapanja spornog Ugovora nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

13.2.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, na što također upire tuženik u žalbi, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

13.3.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017.

14.1.Sagledavajući prethodno izloženo, neutemeljenim se ukazuju i žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 14/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP-a/14), ističući istodobno da sud prvog stupnja zanemaruje sve dokaze tuženika, te da istome ne dopušta dokazivanje da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, ne/postojanje neravnoteže ili postupanje u skladu s načelima savjesnosti i poštenja .

Suprotno tome, ponajprije se skreće pažnja tuženiku da iz obrazloženja presuda suda prvog stupnja nije razvidno da se sud izrijekom uopće pozvao na spomenutu zakonsku odredbu. No, neovisno o tome, time što se sud faktično pozvao na utvrđenja kako glede ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjia kamatna stopa, tako i ugovorna odredba kojom je glavnica vezana za valutu CHF, nije postupio suprotno čl. 118. ZZP-a/14, budući je istom propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Prema navedenom, čl. 118. ZZP-a/14, po ocjeni ovog suda propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.c. ZPP-a.

14.2.Što se tiče mogućnosti dokazivanja, ti su navodi također u potpunosti neosnovan, budući je po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud proveo dokaze predložene po tuženiku, uključujući i saslušanje djelatnice tuženika kao svjedoka, posljedično čemu nema govora o bilo kakvom onemogućavanju tuženika u dokazivanju svojih tvrdnji.

15.U kontekstu svega do sada izloženog, pravno irelevantnim drži ovaj sud opširne žalbene navode tuženika, kojima pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja u odnosu na sam osnov tužbenog zahtjeva, točnije pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, budući da istima ni na koji način ne dovodi u dvojbu pravilnost primjene materijalnog prava u ovom dijelu.

16.1.Nadalje, nisu pravno utemeljeni niti navodi tuženika kojima pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje prekida zastare, držeći da se sud prvog pogrešno pozvao na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

16.2. U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

16.3.Obzirom na prednje rečeno, prosudba je i ovog suda da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahjeva, tako slijedom čega zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe i to u odnosu na odredbu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama, počinje od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula od 14. lipnja 2018.

Budući da je u konkretnoj pravnoj situaciji, tužba tužiteljice podnesena 7. lipnja 2019., nedvojbenim drži ovaj sud da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka koji je propisan čl. 225. ZOO-a, posljedično čemu ni sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio tuženikov prigovor zastare u odnosu na oba zahtjeva za isplatu.

17.Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a, pozivajući se pri tome i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

18.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

19.Cijeneći sve do sada iznesene razloge, pravilnom se ukazuje i odluka o parničnom trošku.

20.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

21.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 20. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković