Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-468/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Križanić članice vijeća, u pravnoj stvari ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: [adresa]), kojeg zastupa punomoćnik Mario Žaja, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2847/2021-33 od 2. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2847/2021-33 od 2. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2847/2021-33 od 2. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem utvrđeno je da su ništetni (ispravno: ništavi) članci 2. i 3. točke II. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 10.630,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke presude), dopuštena je objektivna preinaka tužbe (točka I. izreke rješenja) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 2.623,96 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2024. do isplate (točka II. izreke rješenja).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude i rješenja u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na način da je sud neosnovano dopustio preinaku tužbe, zatim da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer nije bilo uvjeta da se sud automatski poziva na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu te iz razloga što je sud odbio prigovore na nalaz i mišljenje i odbio je provođenje dopune vještačenja zbog čega je pobijana presuda nerazumljiva te ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove postupka uz zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 458,82 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. ZPP-a, jer je suprotno navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 3. ožujka 2023., a nakon što je provedeno financijsko vještačenje. Za dopuštenje preinake tužbe prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, budući su isti utemeljeni na primjeni članka 191. stavak 2. ZPP-a i zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koje tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7. Okolnost što tuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza odlučnim za odluku nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Naime, prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza sud dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredba nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništavim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor 28. veljače 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (članak 2.) uz ugovorenu kamatu od 5,25% godišnje (članak 3.),

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 1.019,27 CHF, a pomiruje u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja anuiteta (članak 3.II. Ugovora),

- da je ugovoreno trajanje kredita do 31. ožujka 2015.

- da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika CHF.

12. Nadalje je utvrđeno da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već mu je kredit predočen kao najpovoljniji, pa da su takve ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno je da tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama valutne klauzule, niti je dokazao da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo.

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na ništavost valutne klauzule, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. 14. Tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s prednikom tuženika Hypo Alpe-Andri- Bank d.d., pa su neosnovani i neodlučni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jer da je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. čiji ugovori nisu bili predmet ocjene u kolektivnom sporu.

15. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

16. S obzirom na navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ništave odredbe o valutnoj klauzuli iz članka 2. i 3.II. predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 28. veljače 2005. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

17. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 28. veljače 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

18. Prema članku 104. stavak 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove valutne klauzule u iznosu 10.630,08 eura, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 104. stavak 1. ZOO/91 kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio stav sadržan u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da, ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

21. Također nisu osnovani navodi tuženika da je sud trebao provesti dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, odnosno da vještak treba prilikom dopune vještačenja primijeni kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite u HRK (kunama). Ovo iz razloga što predmet ovog spora nije ništavost promjenjive kamatne stope, već ništavost valutne klauzule i zahtjev za restitucijom zbog takve ništave odredbe te je sud zadatak vještaku dao u skladu s predmetom spora. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja. Osim toga, sam tuženik je u podnesku od 15. ožujka 2023. naveo da su njegovi prigovori na nalaz i mišljenje pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak (stranica 179 spisa).

22. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 22. srpnja 2021.

23. Nastavno na navedeno, neosnovani su navodi tuženika da je zastario dio tražbine tužitelja u odnosu na iznose koji su postavljeni po preinačenoj tužbi (povećani dio zahtjeva). Naime, tužba je preinačena podneskom tužitelja od 3. ožujka 2023. kada još nije protekao zastarni rok računajući od 14. lipnja 2018. kao dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12.

24. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena odredba tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

25. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

26. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a te je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan, budući je njegova žalba odbijena.

U Velikoj Gorici 20. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak